GALAKSIJA KNJIGA

Zaboravljeni putopisi i njihove priče

Prije nego što je umro, Psalmanazar je zavještao je da se njegovi memoari objave posthumno, a on da se sahrani u raci bez obilježja
0 komentar(a)
Ažurirano: 08.09.2012. 19:17h

(Ekscentrici i avanturisti raznih zemalja Excentriques et adventuriers de divers pays; Teodor de Wyzeva; Službeni glasnik, Beograd, 2010; 292 str.)

I pored toga što se radi o nebeletrističkoj literaturi, putopisima je najbolje prići kao naprednoj formi fikcije, jer, iako ne bi trebalo da posjeduju zaplet, oni prevashodno moraju da se oslanjaju na duhovitost, pronicljivost, moć opažanja, a iznad svega na karakter putopisca u pitanju.

Za razliku od fikcije, sumnjam da postoje dva ista putopisa, s obzirom da ova vrsta proze uopšte ne mora da slijedi bilo kakva pravila, pa čak ni autor ne mora da bude profesionalni pisac.

Ekscentrici i pustolovi

Mark Tvejn je slavu prvobitno izgradi o na putopisima. Uz pomoć svog petog i posljednjeg. Duž ekvatora (1897), koji je, zbog sumornog tona i pretjerano kritičke perspektive, razlikuje od prethodna četiri, uspio vratiti skoro sve svoje dugove. Iz te knjige dolazi maksima o bijelcima: "Svijet obiluje brojnim šaljivim stvarima; među njima i uvid bijelog čovjeka da je manje divalj od drugih divljaka."

Na drugoj strani, veliki bijelac poput Grejema Grina napisao je Puteve bezakonja (1939), putopis koji jadnom Meksiku čini istu uslugu kao što Jevrejima pomažu Protokoli sionskih mudraca. Prenatrpan prezirom zbog meksikčkog navodnog nepoštovanja katoličke crkve. Grin mirno sjedi u krcatom vozu i podrobno mrzi ljude oko sebe koje na papiru uništava u detaljima.Te dok on boravi u Meksiku mi shvatamo da Grin možda ipak više vremena provodi u viktorijanskoj Engleskoj. Tako da ćemo uz opise meksičkog ništavila dobiti i zanimljive diskusije o dva Trolopova romana koje on svuda nosi sa sobom, Barčesterske tornjeve i Doktora Toma, naslov kom je naročito privržen. U nemogućnosti da se sporazumijeva na španskom. Grin je zajednički jezik našao sa knjigama.

Zapravo, pejzaži i atmosfera u Putevima jesu ubjedljivi, međutim imaginacija postaje daleko bitnija od iskustva u Grinovom portretu Meksika. Isto tako, Stivensonov putopisni klasik. Putovanja sa magaretom po Sevenima (1879), jednim dijelom se oslanja i na opise idioskinkratičnog prijateljstva autora i njegovog četvoronožnog prevoznog sredstva. Iz priloženog se sigurno vidi da putopisi ponajviše zavise od ludila njihovih kreatora.

De Vizevina knjiga prvobitno je publikovana 1910, u Francuskoj i taj entuzijasta ne nalazi za shodno ni da nas počasti predgovorom. Sam naslov nam najviše pruža neki uvid u ono što se nalazi pred nama; pa ipak, da ne bude zabune. Ekscentrici i avanturisti iz raznih zemalja u stvari govori o relativno nepoznatim piscima putopisa - oni su ti ekscentrici i pustolovi iz naslova.

Britanci otkrivaju Evropu

De Vizevina knjiga počinje u renesansi sa dvojicom Britanaca koji su se, u vremenu kad se najmanje putovalo iz znatiželje, odvažili za svoj groš otisnuti u svijet. Ono što De Vizeva nalazi naročito šarmantnim jeste putnikov vječito polarizujući odnos prema mjestima koja posjećuje iz čega polako sastavlja sliku o samom autoru, pri tom se trudeći da odgonetne šta se može ubrojati kao pretjerivanje, a šta kao istina.

Tako, na primjer, prvi na listi, uvaženi džentlmen i pjesnik Tomas Korijat, žudi da posjeti Veneciju. Od svog prijatelja, princa od Velsa, dobija dozvolu da iziđe iz kraljevstva, što je rijetka privilegija u eri dok su se još uvijek strogo poštovale mjere predostrožnosti koje je kraljica Elizabeta preduzela kako bi spriječila da engleski plemići, u dodiru sa francuskim i italijanskim običajima, dođu u iskušenje i ugroze vlastito protestantsko nasljeđe. Štaviše, zakon je nalagao da putnik sa sobom može ponijeti samo 5 funti sterlinga u zlatu ili u bakrenjacima. Stoga je Korijat ostavio 50 funti u srebrnjacima nekom suknaru koji mu je morao isplatiti 100, ako se ovaj, nekim čudom, živ vrati sa tog puta.

Zakon je nalagao da putnik sa sobom može ponijeti samo 5 funti sterlinga u zlatu ili u bakrenjacima

Naoružan samo latinskim jezikom, Korijat je maja 1608. brodom isplovio za Francusku, gdje je pješke u cipelama sa duplim đonom obišao dobar dio te zemlje, potom Savoju, sjever Italije i 3 mjeseca se zadržao u Veneciji. U London se vratio 1. oktobra poslije obilaska gornje Njemačke i Holandije. "Zbilja se", kaže nam on, "putnicima nudi takva bujica i takvo obilje neobičnih užitaka, da sam, tokom ovih 5 mjeseci provedenih u istraživanju raznih zemalja, doživio potpunije i slađe zadovoljstvo nego tokom čitavog prethodnog života u Engleskoj."

Naposljetku je Korijat u Engleskoj ipak naišao na najveće nevolje; ne samo što onaj suknar nije htio da mu preda 100 funti, nego je pune dvije godine morao raditi oko toga da objavi svoju knjigu. Putopisi, odnosno proza uopšte, bile su rijetke zvijerke i očito je da nisu imali dobru prođu. Zato je Korijat pribjegao marketinškom triku, danas i te kako sveprisutnim blurbovima. Zahvaljujući poznanstvima sa tada popularnim autorima, Drajtonom, B.Džonsonom, Džonom Donom i Dž. Čapmanom, koji su napisali po jedan generalno posprdni sonetski panegirik o tom putopisu, Korijat je uspio objaviti svoju knjigu koja nije prestala da se doštampava čitav naredni vijek.

Mukotrpna putešestvija

Dabome, nemoguće je u ovom prikazu pobrojati sve Korijatove dogodovštine ili opise Venecije od kojih zastaje dah, ali vrijedi pomenuti barem neke od dvadesetak ljudi uvrštenih u ovom zanimljivom kompendijumu, inače u potpunosti rijetkom u domaćim knjižarama.

Drugi putopisac je bio sušta suprotnost pređašnjem. Radilo se o škotskom krojaču, Vilijemu Litgou, koji je proputovao i prošao kroz toliko toga više počev od 1609. brodio je sve do Bliskog istoka na putu dugom 17 godina i koji je sa takvom harizmom prezirao sve što je vidio (osim škotskog kralja Džejmsa, dabome, i njegovih lakeja), da se Grinovi Putevi bezakonja u poređenju sa Litgouovim putopisom čitaju kao Mali pkat.

U stvari, na mahove njegovo jadikovanje postaje skoro suvišno, jer počinje da zvuči poput kmečanja današnjih letargičnih tinejdžera koji ne mogu da nađu zanimaciju bukvalno ni u čemu. Pa se postavlja pitanje zbog čega se prvom prilikom Litgou nije vratio u rodni Lanark? No onda bismo očito mi bili lišeni tako cvrkutavih opisa i analogija dostojnih Rablea i Crne Guje. Dvije knjige je naslovio: Rijetke pustolovine i Mukotrpna putovanja.

Već u predgovoru prve on čitaocu stavlja na znanje da ne haje za to šta ćeš, nakon svega, ti misliti o njemu. "Ako si kojim slučajem prostak, razvratnik, sluga, kritičar, glupi magarac, ili gmizavi crv..., tražim od tebe krvnikovu odmazdu gdje će uže za vješanje uskoro staviti kraj na tvoje podrugljivo ogovaranje i od smrtnog otrova tvog klevetanja osloboditi moja mukotrpna putovanja, kao i bolan posao na mojoj knjizi. Prema tome, idi pa se objesi: jer ja sam riješio da se ne obazirem na tvoju ljubav i da ne vodim računa o tvojoj pakosti."

Šteta je što Litgouvom djelu De Vizeva nije posvetio više od 13 strana, ali jeste kazao da, pored tolikog negodovanja, nije bilo putopisca u prvoj polovini XVII v. koji je više napisao o Grčkoj, Siriji i Sjevernoj Africi i običajima tih naroda.

Kad je Litgou vidio Beč, smučio mu se zbog "majušnosti i siromaštva", a obilazeći Irsku tvrdi da "neukroćeni i nepripitomljeni Arapi, Turkmeni kao idolopoklonici đavola i Karamanidi, obožavaoci mjeseca, žive manje bestijalnijim životom od Iraca."

Za Rim je mislio da je "...najbjedniji grad u Italiji zahvaljujući trostrukim gamadima od sveštenstva, Jevreja i kurtizana koje ionako sačinjavaju njegovo cjelokupno stanovništvo." Njemu čak smeta i način na koji Turci sjede prekrštenih nogu, jer se na taj način oni "bezočno izruguju hvale vrijednim krojačima"!!).

Formoza, jezik, ljudi i običaji

Dabome, ne bi bilo prirodno sačiniti bilo kakvu monografiju o starim putopiscima, a ne pomenuti nezaboravnog Džordža Psal-manazara (1679-1763), koji bespogovomo zavređuje posebnu knjigu.

Kad je Psalmanazar stupio na scenu, 1703, biskupu Londona predstavljen je kao došljak sa dalekog ostrva Formoze (Tajvan). Iako je tvrdio da ima 26 godina, nije bilo ničeg azijatskog u njemu, štaviše ličio je na Gaskonjca ili Marsejca, ali fakat što se hranio sirovim mesom valjda je bio dovoljan dokaz njegovog "formozanstva".

Taj pokršteni divljak najbolje je dokazao svoju autentničnost tako što je biskupu pokazao kako vlada formoškim jezikom na koji je inače preveo Katehizis anglikanske crkve. Književnici i filozofi pomno su pregledali njegov prevod a za koji se on sam pobrinuo da bude štampari na latinici i složili se da u njemu prepoznaju "gramatički toliko pravilan jezik, a ipak neizostavno različit od svih poznatih jezika". A kako je Psalmanazar uz to bio i veoma inteligentan, i kako je uprkos varvarskom porijeklu, imao veoma uglađene manire, i uprkos sumnjivom provansalskom izgledu bio prilično naočit čovjek, njegovim čarima se priklonilo čitavo englesko društvo. Prinčevi, crkveni velikodostojnici i ugledne londonske dame svi su se utrkivali da budu viđeni u njegovom društvu.

Na svačije zadovoljstvo. 1704. objavio je Istorijski i geografski opis ostrva Formoze, sada kad je u podaništvu Japana

Na svačije zadovoljstvo. 1704. objavio je Istorijski i geografski opis ostrva Formoze, sada kad je u podaništvu Japana. Tu su čitaoci naišli na neobično divlju kulturu, dok je ispalo da je sam Psalmanazar vodio direktno porijeklo od mudraca sa istim imenom čovjeka što je te divljake preobratio u jednobošce.

I pored neizmjerne mudrosti, veliki Psalmanazar je godišnje volio da žrtvuje 18.000 dječaka uzrasta ispod 9 godina, a čija su srca potom spaljivana na žrtveniku, u seriji od po 2.000 u toku veličanstvene svečanosti koja bi trajala 9 dana. Da bi se izbjegla opasnost od gubitka stanovništva koji je mogao nestati usljed takvog običaja, prorok Psalmanazar je preporučio poligamiju i propisao da prvorođeni sin u svakoj formoškoj porodici bude izuzet iz godišnjeg žrtvovanja.

Priznanje iz groba

Ove običaje pratili su još nevjerovatniji opisi formoškog društva tako detaljni da su bili dostojni svakog putopisa publikovanog u Engleskoj u to vrijeme, te je sasvim prirodno što je knjiga doživjela velik uspjeh.

Izvjesni katolički sveštenik tvrdio je da je boravio na Formozi 15 godina i da Psalmanazarove laži počinju već od naslova, zato jer Formoza nije pripadala Japanu nego Kini, a to je nešto što su znali svi tadašnji engleski geografi. No, ubrzo je Psalmanazarova popularnost ušutkala sva slična negodovanja. Svejedno, nekoliko mjeseci nakon prvog izdanja, Psalmanazar je objavio i drugo, gdje je podrobno odgovorio na 25 primjedbi koje su mu uputili kritičari, i dalje stojeći pri tome da je kazao istinu. Pa se do kraja života družio sa poznatim piscima i uticajnim ljudima Engleske, uživajući. Semjuel Džonson, otac engleskog Rječnika i leksikograf koji je utvrdio način kako će se ubuduće pisati svi rječnici na planeti, bio mu je jedan od boljih prijatelja.

Prije nego što je umro, Psalmanazar je zavještao je da se njegovi memoari objave posthumno, a on da se sahrani u raci bez obilježja

Prije nego što je umro, Psalmanazar je zavještao je da se njegovi memoari objave posthumno, a on da se sahrani u raci bez obilježja. U Memoarima je priznao da je sve što je napisao izmislio i izvinio se čovječanstvu kog je namagarčio. Kao i genije koji je isfabrikovao prvu knjigu u Novom zavjetu Jevanđelje po Marku a sa tim i lik Isusa Hrista, tako i Psalmanazara vrijedi ubrojati među književne gigante. Samo je šteta što je njegov daleko inovativniji opus, za razliku od "Markovog", bio neminovan da ostane izrazito kratkog roka.

Beogradski izdavač malih i opskurnih svesaka. Službeni glasnik, nabasao je na još jedan naslov vrijedan divljenja (prethodni njihov naslov predstavljen ovdje bio je antihrišćanski traktat Apokalipsa D.H. Lorensa) a pogotovo ako imamo u vidu da je prevod Olgice Stefanović gotovo besprijekorno muzikalan.