JELENA JOVANČOV:

Nemoguća veza stvarnosti i refleksija

Crnogorska grafičarka kaže da bira sredstva izraza u zavisnosti od ideje i pita se da li ponekad čovjek živi u svakodnevnoj iluziji
1 komentar(a)
Ažurirano: 26.08.2012. 17:30h

Grafičarka Jelena Jovančov predstavila se nedavno na VII međunarodnom trijenalu grafike u Bitolju. Na manifestaciji koja se odvija pod motom “Oceans and stars constellation or life in the mirror”, a koja je ove godine okupila oko 550 izlagača iz 65 država, Jelena Jovančov je izložila diptih “Odraz III na zalasku…” i grafiku “Gaženje refleksa”.

Pored učešća na trijenalu grafike u Makedoniji, izložba će biti predstavljena sredinom septembra u Grehenu (Švajcarska), pred crnogorskom umjetnicom je učešće na V međunarodnom pekinškom bijenalu savremene umjetnosti, koje će u Nacionalnom muzeju Kine biti otvoreno 27. septembra.

Jelena Jovančov predstavila se i sredinom jula na XV tradicionalnoj izložbi grafike na Tajvanu, u organizaciji Nacionalnog tajvanskog muzeja umjetnosti i Ministarstva kulture Tajvana. Na ovoj likovnoj smotri Jovančov je izložila grafiku “Bunar I”, realizovanu u kombinovanim tehnikama duboke štampe.

Vašim likovnim svijetom dominira grafika, ali, posvećeni ste i fotografiji, crtežu, skulpturi. Moć grafike i njene specifičnosti leže u...

"Da, uglavnom dominira grafika: kako klasična-tradicionalna, tako i eksperimentalna grafika. Mada često koristim mogućnosti grafike i kombinujem je sa nekim drugim disciplinama, kao npr. sa objektima-skulpturom. Izražajne mogućnosti grafike su neiscrpne. Njena realizacija je procesualna. Da bi se došlo do realizacije jedne grafike potrebno je dosta kontinuiranog i osmišljenog rada kako na samoj matrici (originalnoj ideji), a tako i u procesu štampe koji je opet nešto manje složeniji. Istina, grafika u Evropi nije zastupljena u tolikoj mjeri kao na azijskom tlu. Sa izuzetkom Poljske, Njemačke, Italije, pa djelimično Francuske, Belgije, Češke i Rumunije, malo je njegovana u ostalim zemljama Evrope. Što nikako nije slučaj sa Azijom koja više valorizuje i promoviše grafičku umjetnost nego štafelajno slikarstvo".

"Grafika nije jedino polje koje me zanima. Fotografija je jedno vrijeme držala moju pažnju, pa onda sam se opet vratila grafici, a sada trenutno radim na nekim objektima-skulpturama koje opet imaju gradivnih grafičkih elemenata i kolaža u sebi. To se kod mene smjenjuje, ali ne namjerno: jednostavno biram sredstva izraza zavisno od toga kakva mi je ideja ili budući rad i što sa njom želim pokazati. Često mijenjam materijale: od drveta, preko cinka, linoleuma, papira…"

Vaša preokupacija je čovjek i njegova iluzorna stanja, a tu je i apstraktni pejzaž sa svim promjenama od sumraka do svitanja. Možete li nas uvesti u Vaše likovne izbore?

"Refleksija – odražavanje je tema za koju sam već duže vrijeme zainteresovana. Obično predstavljam nemoguću vezu između stvarnosti i refleksija, gdje nebo postaje sastavni dio tla, a naš svijet odraz naših iluzornih stanja. Mada je to moje subjektivno mišljenje…

Moj izbor su obično pejzaži sa odrazima u vodi. Nisam isključiva u izboru motiva, pa često biram čovjeka. Figuraciju uglavnom. To sve zavisi kako sam u prethodnom pitanju obrazložila, od koncepcije ideje koju želim realizovati.

Rad koji najviše aludira na čovjeka i njegova iluzorna stanja je ‘Gaženje refleksa’. Vrlo jasno pokazuje sputanost ‘malog-nezadovoljnog čovjeka’ da se izbori sa realnim svijetom. Uvođenjem lanca u kompoziciju precizno govori o nemogućnosti, izolovanosti i nemoći. Tako da postavljam pitanje: da li ponekad čovjek živi u svakodnevnoj iluziji? Stavljam akcenat na figuraciju, posebno noge koje simbolišu kretanje i opštu pojavu čovjeka u društvu".

Kazali ste ranije da je materijal koji koristite u radu od presudnog značaja jer govori sam. Vašim oblikovanjem on dobija…

"To se odnosi na ciklus radova ‘Govor tijela’ koji se dosta razlikuje od ciklusa ‘Iluzivna stvarnost ili lažna stvarnost u refleksijama’. Dobro je što ste pomenuli ovo, da i ja sada mogu da napravim paralelu između ova dva reklo bi se različita ciklusa radova. Mnoge radove iz ciklusa ‘Govor tijela’ realizovala sam kombinujući neke probne grafičke listove sa kolažnim elementima gaze-organdina, raznim vrstama konca, prošivajući ih… U tom periodu razmišljala sam kako da od već postojećih materijala, koji su imali neku drugu upotrebnu funkciju, napraviti nešto novo. Zapravo, dam in neku novu ‘gradivnu’ ulogu. Gazu sam koristila za tehničku realizaciju štampe, a potom sam je transformisala, stvarajući nove radove. Nešto kao proces reciklaže.

Mada, ujedno je to bila potreba i prelazak iz optičke granice papira u trodimenzionalni prostor. Sličan pristup imam i kod radova ‘4 godišnja doba’, objekti-skulpture koje sam oblagala papirom, grafičkim otiscima, kartonom. Kod ovog je rada uočljiv spoj prirodnih elemenata kao što su drvo i razne vrste papira… Bez obzira na različitost tematika ta dva ciklusa, evidentno je da se fenomen dvojstva ponavlja. U ciklusu ‘Govor tijela’ akcenat je na jednu pozitivnu, a drugu negativnu stranu (dobro i zlo, dan i noć … suprotnosti). U ciklusu ‘Refleksija’ opet je uočljiva ta pojava ‘udvojenih’ slika (realno i iluzija ili odraz i realnost).

Umjetnost ne daje brze rezultate

Možete li nam fenomen “dvojstva” objasniti unutar crnogorske likovne scene?

"Likovna scena Crne Gore je kao i sve drugo priča za sebe. Jedno vrijeme sam više pratila likovna događanja kod nas, ali kako vrijeme odmiče više sam se usmjerila na sopstveni rad i karijeru. Ne bih željela da ovaj moj odgovor bude pogrešno protumačen, da neko pomisli da sam nezainteresovana što se u Crnoj Gori dešava. Naprotiv. Mene raduje činjenica da imamo dosta kreativnih i talentovanih mladih autora, ali me sa druge strane zabrinjava njihova neangažovanost i nedovoljno promovisanje od samih institucija kulture, galerija itd. Nažalost, mnogi su prepušteni sami sebi, tj. moraju se sami angažovati, predstavljati kako ovdje, tako i vani. Uslovi rada nisu na nekom zavidnom nivou, mnogi umjetnici nemaju atelje, pa rade u improvizovanim uslovima.

A da ne navodim koliko je teško u ovim vremenima finansirati realizaciju radova kao i njihovo prezentiranje putem izložbi, festivala ili nekih drugih vidova distribucije. Rekla bih da su to ključne negativne strane. U ovom momentu negativne strane su prevagnule, što nije ni čudo jer u vremenima kada većina država vodi bitku sa ekonomskom krizom, realno je da se ne može očekivati neki poseban procvat likovne umjetnosti, a posebno ne u Crnoj Gori. Uz sve to, umjetnost po svojoj prirodi ne može da da brze rezultate. Ona traži vrijeme-trajanje, njegovanje, posvećenost, angažovanost, stalnu borbu, konstantno ulaganje… I samo tada može da urodi nekim temeljnim rezultatima. Mali je broj umjetnika koji uz sav kreativni potencijal koji neosporno imaju, posjeduju dovoljno energije, pa i dovoljno mogućnosti i sreće da istraju na ovom putu.

Što se pozitivnih strana tiče, generalno, one se odnose na ovaj posao koji se voli, iako ne donosi nikakvu posebnu ekonomsku sigurnost. Neka kreativna energija je uvijek pokretač, a potreba za stvaranjem je nešto što je teško objasniti pravim riječima. Zato izložbe okupljaju mali broj odabrane, ali prefinjene publike koja voli, cijeni i želi da razumije likovni svijet."