POP-LITIKA

Dugovanje, ludom radovanje

Ili: Kako s velike udaljenosti prepoznati naivčinu?
68 pregleda 5 komentar(a)
Ažurirano: 18.08.2012. 12:20h

Prije neki dan, opet sam odgledao Pokeraše Džona Dala, i ponovo ostao bez teksta. Oduvijek me je fascinirala prijemčiva jednostavnost, a istovremena višeslojnost Dalovog filma. Ipak, ovoga puta za oko mi je zapalo nešto na šta do tog trenutka nisam obraćao pažnju. Film jeste o pokeru i ljudima koji ga profesionalno igraju, ali je ujedno i film o poštovanju obaveza koje imamo prema drugim ljudima.

Zaplet se vrti oko dva prijatelja pokeraša: poštenjačine Majka i prevrtljivog Crva. Kad se Crv zaduži preko glave, a potom njegove dugove otkupi ruska mafija, Majk uskače u igru da mu pomogne da ih otplati. Za razliku od novčane obaveze koja se može prenijeti na drugog, Majk ima obavezu isključivo prema Crvu: u jednoj teškoj situaciji, Crv ga nije ocinkario i platio je kaznu za obojicu. Ono što najprije upada u oči jeste bezličnost novčane obaveze nasuprot moralnoj: novac s kamatom se mora vratiti, bez obzira na posljedice. I tu leži problem s dugom.

Dakle, dug predstavlja obavezu da se plati određena svota novca, pa se tako, za razliku od svih ostalih oblika obligacije, može precizno količinski odrediti. Zahvaljujući tome, dugovi su jednostavni, hladni i bezlični – što ima za posljedicu njihovu prenosivost. Kao što smo vidjeli u Pokerašima, ako jedna osoba duguje uslugu, ili pak život, drugoj osobi – ona se duguje samo toj osobi i nikom drugom.

Međutim, ako neko od nas duguje deset hiljada eura sa kamatom od osam posto, nije zapravo bitno ko je zajmodavac; ni jedna od dvije strane ne mora da misli o tome šta je drugoj strani potrebno, šta ona želi, ili je u stanju da učini – kao što bi to bio slučaj da se duguje usluga, poštovanje ili zahvalnost.

Ne obračunavaju se posljedice na ljude; treba samo obračunati glavnicu, bilans, kaznene penale i kamatu. Ako dužnik završi tako što ostane bez krova nad glavom i postane lutalica, ako mu sin zaglavi kao rob, a kćerka kao prostitutka – pa, stvarno šteta, nisu imali sreće, ali zajmodavca se to ne tiče. Novac je novac, a dogovor je dogovor. U situaciji u kojoj se numerički precizno određuje obaveza jedne osobe prema drugoj, otvara se prostor za potencijalni društveni haos, jer niko ne obraća pažnju na društvene posljedice koje stvara obaveza da se dug vrati.

Ali dug se mora vratiti, zar ne?

Danas možda i najuticajniji ekonomski antropolog, Dejvid Grejber, tvrdi da postoji problem sa idejom vraćanja duga, odnosno s moralnom dimenzijom te ideje. Zar moral ne predstavlja upravo prihvatanje odgovornosti, ispunjavanje obaveze prema drugom – isto onako kao što očekujete da drugi ispune obaveze prema vama? Međutim, kada govorimo o kvantifikovanoj, količinski precizno određenoj obavezi – dakle, o (novčanom) dugu – situacija se komplikuje.

Ako pobliže razmotrimo istoriju dugovanja, primijetićemo da ljudi širom svijeta uglavnom podrazumijevaju dvije stvari: da je vraćanje pozajmljenog novca moralna obaveza i da je svako ko pozajmljuje novac s kamatom zapravo zao. Pogledate samo svjetsku književnost i pokušajte da nađete makar jedan pozitivan lik zelenaša – dakle, profesionalnog zajmodavca koji naplaćuje kamatu. Grejber postavlja pojam dugovanja kao kvantifikaciju, precizno količinsko određenje obećanja i obaveze, s prijetnjom nasiljem u pozadini tog proračuna, što je u suprotnosti sa složenim vidovima obaveze u civilizacijama saradnje, u kojima se pod obavezom obično podrazumijeva uzajamna pomoć.

Novac posjeduje kapacitet da pretvori moralnost u stvar bezlične aritmetike – i time opravda postupke koji bi inače izgledali nedopustivi ili bestidni

A moć je dvostruko djelotvorna, jer je dug prikriven moralnim kontekstom. Ne postoji bolji način od pravdavanja nejednakosti od njenog prebacivanja u jezik dugovanja, jer se odmah čini kao da zapravo žrtva čini nešto loše. Ili, drugim riječima, baš kao što su dužnici u Mesopotamiji završavali kao robovi, tako su i države Trećeg svijeta u stvari porobljene kreditnim sistemima. I dok gledamo kako međunarodne finansijske institucije štite kreditore, Grejber nas vraća hiljadama godina unazad da bi pokazao kako su stvari nekada bile drugačije…

Globalne institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) stvorene su da štite kreditore

Grejber tvrdi da su u prošlosti društva često bila primorana da kreiraju sigurnosne ventile kako bi se spriječila socijalna erozija; tako su, na primjer, otpisivali dugove kad bi postali previsoki.

Priča o dugovima počinje u Mesopotamiji. Prije uvođenja novca, postojao je sistem naturalnih dugova. Na glinenim pločama upisivana je obaveza, koja se ispunjavala vraćanjem duga s kamatom (i s kamatama na kamatu). Siromašni seljaci su pozajmljivali od trgovaca ili zvaničnika, a kada nisu bili u stanju da ispune obavezu, gubili su zemlju, kuću, stoku, djecu, ličnu slobodu.

Suočeni sa izvjesnim društvenim haosom – oličenim u polarizaciji između bogatih i siromašnih (koja je u vremenima krize vodila ili egzodusu ili ustanku zaduženih masa) – sumerski i vavilonski kraljevi su povremeno proglašavali oprost dugova. (Recimo, u istoriji poznatih svjetskih jezika, prva riječ za slobodu bila je sumerska riječ “amargi”, čije je bukvalno značenje “povratak majci” – dakle, sva “založena” djeca su se slobodno mogla vratiti svojim domovima.)

Međutim, institucija pozajmljivanja novca uz kamatu proširila se iz Mesopotamije, a da je pri tome nisu pratili mehanizmi kontrole. U tom smislu, razlika između savremenog i drevnog svijeta jeste u tome što današnji moćnicima nedostaju programi opraštanja dugova, koji su se pojavili još u Mesopotamiji, kada je čitav sistem i nastao.

U sedamnaestom vijeku, dužnički odnosi se iz temelja mijenjaju – postaju jasno odredivi. Ljudi počinju na sebe da gledaju kao na nezavisne preduzimače koji mogu da iznajme svoje usluge drugim građanima. Po Grejberovim riječima, “one koji tvrde da smo mi prirodni vlasnici naših prava i sloboda, zapravo najviše zanima da nas ubijede da im ta prava i te slobode svojevoljno ustupimo, ili čak da im ih prodamo”. Zvanično, ropstvo je ukinuto, ali (kao što znaju svi koji rade od devet do pet) opstaje ideja da možete otuđiti vašu slobodu, pa makar i privremeno. Nejednakosti i bogaćenje više ne počivaju na odnosu moći, već na ugovorima “između jednakih, koji u jednom određenom periodu to više nisu” – dok dužnik ne otplati dug.

Ali dug se mora vratiti, zar ne?

Izjava da se “dug mora vratiti” čak ni po standarnoj ekonomskoj teoriji nije istinita. Zajmodavac bi trebalo da preuzme određeni rizik. Kad bi sve pozajmice, bez obzira na to koliko su nesuvisle, mogle da se vrate, rezultat bi bio katastrofala

Na primjer, odem ja do neke od banaka u Podgorici i kažem: “Znate šta, upravo mi je prijatelj sastavio nekoliko fenomenalnih tiketa. Da li biste mogli da mi pozajmite par hiljada eura?” Izbacili bi me neglavačke na ulicu. Ali to je samo zato što znaju da, ako tiket nije dobitnički, ne postoji način da povrate uloženi novac. A sad zamislite da postoji nekakav zakon koji garantuje vraćanje novca u svakom slučaju, makar morao da prodam organe ili članove porodice u bijelo roblje… U tom slučaju, zašto da ne? Zašto se truditi i čekati nekog ko ima održiv plan da pokrene malo preduzeće ili neki drugi biznis?

A to je upravo stanje koje je stvorio MMF na globalnom nivou, pa tako imamo situaciju u kojoj su sve banke spremne da posude na milijarde eura skupini bjelosvjetskih lopova. Kada su sedamdesetih godina prošlog vijeka banke pozajmljivale novac diktatorima u zemljama Trećeg svijeta, one su krajnje neodgovorno davale pozajmice, potpuno svjesne toga da će se političari i birokrate, kad se bude saznalo da su to uradile, postarati da im se novac vrati, bez obzira na to koliko se ljudskih života mora upropastiti da bi se to učinilo.

Kada zemlja zapadne u dužničku krizu, ljudi iz MMF-a su ti koji dolaze da vam slome noge
Šta mislite, šta se desilo kad je naša vlada sjela za sto svjetskih finansijskih institucija? Da li je u prvih pola sata naš ministar finansija primijetio naivčinu?

Antologijska rečenica s početka Pokeraša kaže: “Čuj, ovako stoje stvari. Ako u prvih pola sata za stolom ne primijetiš naivčinu, onda si ti taj.”

Šta mislite, šta se desilo kad je naša vlada sjela za sto svjetskih finansijskih institucija? Da li je u prvih pola sata naš ministar finansija primijetio naivčinu? Čisto sumnjam. No, u svijetu državnog zaduživanja, to i nije toliko bitno. Naivčine te uvijek čekaju kod kuće.

Preporučujemo za Vas