O NOVOM ROMANU

Vedrana Rudan: Daj sebi pravo da odbiješ ljubavnika na hemijski pogon

"Političari za mene nikad nisu bili muškarci, samo kriminalci. Ne pada mi na pamet pretvoriti ih u junake svojih knjiga"
119 pregleda 2 komentar(a)
Vedrana Rudan, Foto: Novosti.rs
Vedrana Rudan, Foto: Novosti.rs
Ažurirano: 28.07.2012. 08:32h

U novom romanu Vedrane Rudan “Kosturi okruga Madison” (V.B.Z.) pratimo dvije ljubavne priče, zapravo dva ljubavna trougla. U jednom je gospođa Pavica koja je sa 70 godina napokon pronašla ljubav svog života, ali tradicionalna je Primorka koja se ne usuđuje ostaviti svog muža.

U drugom je njena kći Ana, lijepa i samosvjesna žena, koja se mora suočiti s tim da njen muž, koji je voli i kojeg voli, ima ljubavnicu. Kroz te arhetipske peripetije autorka nas vodi sigurnom rukom, pokazujući nam sve dvojbe, sumnje i strahove žena koje istovremeno i vole i boje se.

Vedrana Rudan je ponovo hrabra i beskompromisna, ponovo razobličuje laži i licemjerje, ali ovaj put, što će mnoge iznenaditi, ispisuje i vrlo nježne stranice u kojima plastično i tankoćutno hvata i najfinija podrhtavanja zaljubljenog bića.

Vedrana Rudan je pisala za mnoge hrvatske listove, radila je u Hrvatskom radiju, imala je svoju TV emisiju i uvijek je dobijala otkaz

Vedrana Rudan (Opatija, 1949.) autorka je knjiga: „Uho, grlo, nož“, „Ljubav na posljednji pogled“, „Strah od pletenja“, „Ja, nevjernica“, „Crnci u Firenci“, „Kad je žena kurva, kad je muškarac peder“, „Dabogda te majka rodila“.

Knjige su joj prevođene na engleski, njemački, poljski, slovenački, ruski, makedonski, mađarski... Prema njenim knjigama priređene su pozorišne predstave koje se igraju u nekoliko evropskih gradova.

Vedrana Rudan je pisala za mnoge hrvatske listove, radila je u Hrvatskom radiju, imala je svoju TV emisiju i uvijek je dobijala otkaz. Živi u Rijeci, odakle je i govorila za „ART Vijesti“.

Naslov Vašeg novog romana „Kosturi okruga Madison“ korespondira sa poznatim filmom „Mostovi okruga Madison“. Možete li nam istaći paralelu i šta ste zapravo htjeli njome da pokažete?

"Svi smo gledali Meril Strip, ja dvadesetak puta, kako se s beskrajno dosadnim mužem vozi u kamionu i lomi hoće li iskočiti i ući u kamionet Klinta Istvuda, junaka njenih snova, ili će ostati dovijeka sa mužem kako to u pravilu žene čine. Meril se odlučila za muža, djecu i uzgoj teladi.

"Naša se djeca bore za goli opstanak"

Moja junakinja gospođa Pavica se također vozi sa mužem koga ne voli. Automobil stane na semaforu. Da li će Pavica izaći i uletjeti u zagrljaj svome Klintu koga je ugledala na najljepšem mostu u Rijeci ili će... Zašto bih ispričala kraj?"

Zašto kosturi?

"Zato jer je priča o junacima poput Meril i Klinta prastara. Od tih su junaka ostali kosturi, što ne znači da je i priča mrtva. Mojoj je knjizi naslov poklonio poznati hrvatski pjesnik Predrag Lucić. Možda je njemu na umu bilo nešto drugo. Nikad ga nisam pitala."

U romanu majka Vaše junakinje Pavice kaže svojoj kćerki da su djeca krpelji: „Pod stare dane ostat ćeš sama. Ako budeš i bez novca, umrijet ćeš kao šugava mačka“. Pa, kuda ide ovaj svijet ako se treba braniti i od „očnjaka“ sopstvene djece?

"Ne znam. Činjenica je da smo sve siromašniji, da naša djeca rade, ako rade, da bi mogla preživjeti i da jedva čekaju da mi crknemo da bi dobila krov nad glavom. Nisu ona kriva što su sve naše banke strane, što su naši političari sve što smo imali podijelili između sebe i domaćih i stranih razbojnika.

Naša se djeca bore za goli opstanak. Ako im mi u toj borbi stanemo na put jer u šezdesetoj ne namjeravamo poći Bogu na istinu, ona će nam u tome na različite načine pomoći."

Više puta u romanu pominjete profil ličnosti primorke. Kakva je primorka žena i po čemu se razlikuje od kontinentalke?

"O primorkama se ništa ne zna jer primorcima ne pada na pamet da o njima govore ili pišu, a one same su prestrašene, samozatajne sirotice kojima najčešće samo alkohol i skakanje u bunar može pomoći da podnesu hladne, bešćutne, primitivne, nasilne i do pakla dosadne muževe. U ovoj sam knjizi nešto napisala o tome i tako, možda, pomogla nekima od njih da se bolje razumiju, da se, možda, ipak zavole i maknu od svojih kućnih terorista."

Jedno od škakljivijih pitanja koja Vaš novi roman postavlja je i pitanje: kada žena ima pravo odustati od seksa?

"Škakljivo pitanje? Zašto je uvijek tema 'škakljiva' kad govori o elementarnim ženskim pravima. Žena bi morala imati pravo seksu reći ne kad misli da joj ne odgovara partner, da je prestara, da joj širenje bolesnih nogu nije užitak. Ona danas na to nema pravo.

"Majka želi da njena kći ne prođe u životu onako kako je prošla ona"

Njen drhtavi partner ode u apoteku, kupi vijagru i onda joj lomi kosti da bi dokazao kako je mlad i od smrti daleko. Zalažem se za slobodu izbora. Ako si stara, nemoćna, suha, hladna, ako ne voliš muža a nemaš kamo jer je kuća zajednička a suci uvijek na strani muškarca, daj sebi pravo da bar odbiješ ljubavnika na kemijski pogon."

Kao i u Vašem prethodnom romanu “Dabogda te majka rodila” i u novom, bavite se kompleksnim odnosima majke i kćerke. U prvom romanu majka je stara i smještena u domu za stare, u drugom, majka kćerki ostavlja pismo koje će pročitati poslije njene smrti. Ti savjeti su zapravo esencijalne životne istine koje u odnosu majka – kćerka najčešće ostanu prećutane. Zašto je to tako?

"Majka i kći su neprijateljice. Majka želi da njena kći ne prođe u životu onako kako je prošla ona, pa čini sve da do toga ne dođe. Ali kći ne može izbjeći majčin put što obje žene čini nesrećnima.

"Mislim da samo sretna žena može razumjeti nesretne"

Rat je neizbježan dok jedna od njih ne umre. Ona koja ostane žali što za života onoj drugoj nije rekla koliko je voli i kako se nisu razumjele samo zato jer žive u muškom svijetu u kome žene nisu ljudska bića nego komadi mesa."

U romanu kažete: „Žena nikada nije dovoljno slobodna da bi sebi poklonila slobodu”. Čitajući Vaše knjige, stiče se utisak da je žena jadno biće… Koji je po vama prototip srećne žene?

"Dobro pitanje. Ja sam sretna žena. Imam muža koji me voli, djecu koja mi ne žele smrt, unuku koja vrišti obuzeta životnom radošću. Mislim da samo sretna žena može razumjeti nesretne, i hladne glave o njima pisati jer je njen nesretni život iza nje.

Naravno da ja nisam uvijek živjela u ružičastom. Ali sam se uz pomoć muškarca koji nije bešćutni mužjak spasila od sudbe klete. Mogla bih lagati i reći da sam sretna jer sam bila dovoljno hrabra da u pravom trenutku iskočim iz kamiona, ali to jednostavno nije istina. Mislim da iza svake sretne žene stoji partner koji je beskrajno voli i to joj pokazuje svaki dan."

Po Vašem romanu, muž je statusni simbol. Kako argumentujete tu tezu?

"To djeluje pomalo arhaično u svijetu u kome se sve manje ljudi ženi i gdje sve više žena živi samo. Rijetko koja od njih uživa u statusu „samice“ jer je život bez muža za ženu uvijek bio preskup.

"U Hrvatskoj se svakih deset minuta prebije jedna žena, a muževi ili životni partneri godišnje ih ubiju bar osamdeset"

Kad imaš muža često imaš kuću, lakše dođeš do kredita, troškove oko podizanja djece dijeliš, a roditelji ne moraju susjedima i prijateljima objašnjavati što je s tobom. Takozvane „uspješne žene“, žene koje zarađuju milijune, žive same u vilama sa bazenom a voze ih šoferi, ipak sanjaju o „vječnoj ljubavi“ jer nam se već nekoliko tisuća godina prodaje teza kako nas muškarac koji je potpisao da nas voli čini normalnima.

Svijet je u krizi, mali ljudi su sve siromašniji, ženi je muž potrebniji više nego ikad da bi preživjela. Nisam sretna zbog toga, ali ne mogu promijeniti svijet."

Često pišete o „lošim“ sudbinama udatih žena. Šta je, po Vašem mišljenju, sa neudatim, je li im sreća naklonjenija?

"Ne bih rekla. Ne znam koje je zlo veće. Živjeti sa mužem nasilnikom koji će te ubiti ako pokažeš namjeru da ga ostaviš. Ili pobjeći od njega pa u nekoj sigurnoj kući čekati da nasilnik zaboravi da postojite ti i djeca.

"Političari za mene nikad nisu bili muškarci, samo kriminalci"

U Hrvatskoj se svakih deset minuta prebije jedna žena, a muževi ili životni partneri godišnje ih ubiju bar osamdeset. U pravilu na sudu bivaju proglašeni luđacima, pa su prije na slobodi nego u zatvoru. Džon Lenon je rekao da je „žena crnac svijeta“. Može li se reći više?"

Koliko su Vam političari inspirativni kao književni junaci? Barem po izgledu?

"Političari za mene nikad nisu bili muškarci, samo kriminalci. Ne pada mi na pamet pretvoriti ih u junake svojih knjiga. Povraćala bih dok bih o njima pisala."

Možete li nam dati kratak osvrt na savremenu hrvatsku književnost?

"Ne mogu. Nisam teoretičar književnosti a hrvatske pisce jedva da čitam. Volim Đikića, Lucića, Arsenijevića i to bi bilo to."

Često putujete širom ex-JU. Imam utisak da Crnu Goru zaobilazite u širokom krugu. Zbog čega?

"Crnu Goru izbjegavam jer me k sebi pozivate kad je kod vas plus pedeset u hladu, a ja imam visoki tlak i ne želim umrijeti u Crnoj Gori koliko god ona lijepa bila. Pozovite me u septembru, oktobru, martu, aprilu ili maju pa ću doći.

"Drage su mi te moderne heroine koje pokušavaju dokazati da ima života bez muškarca"

Naravno da očekujem da mi platite avion, prijevoz automobilom do hotela, hotel i honorar. Ja nisam jeftina ženska tako da sve ovisi od vas Crnogoraca. Poznati ste kao ljudi kojima je na srcu čojstvo i junaštvo, meni baš takvi trebaju, tako da je na vama da odlučite. Želite li mene pod mojim uvjetima ili ne dolazim. Osim za svoju dušu.

A kad k vama dođem privatno, sigurno mi ne pada na pamet održavati književne večeri. U Crnoj Gori ima mnogo boljih načina, bila sam kod vas pa znam, da čovjek uživa u životu.

Jesu li neudate majke bezbrižnije, nego one koje „na plećima“ imaju još i muža?

"Poznajem mnoge neudate majke i mislim da im ne ide loše kad imaju novaca. Te žene u pravilu rade nekoliko poslova da bi prehranile svoje dijete, ali to je mnogo manja muka nego da još moraju hraniti i djetetovog oca.

"Muškarcima je svašta dozvoljeno što ženama nije"

Drage su mi te moderne heroine koje pokušavaju dokazati da ima života bez muškarca od koga ti je trebala samo sperma. Nadam se da će ih biti sve više i da će im biti bolje. Svakoj državi trebaju djeca da bi, kad odrastu, robijala ili ginula za domovinu.

Zato će samohrane mame uskoro dobiti pomoć od države. Nadam se da će onda imati više vremena i odgojiti drugačije žene i drugačije muškarce.

Ovo je knjiga o ljubavi. Pokazujete da i stari ljudi, oni preko 70 godina, imaju pravo da se zaljube i da vole. Često je to muškarcima dozvoljeno, a ženama ne. Zašto?

Muškarcima je svašta dozvoljeno što ženama nije. Da ubijaju u ime domovine, mlate djecu, pucaju u susjedove pse, vladaju svijetom i izigravaju jebače do svoje devedesete.

Žene su slabije. One nemaju pravo na ljubav u sedamdesetoj jer ih doma čeka muž u osamdesetoj koji od nje očekuje da mu opere protezu dok kroz debela stakla naočala gleda nogomet ili tenis.