Ok, I got it. Shit, I lost it.
Tyler Durden (Fight Club, David Fincher 1999.)
Kao što obećah u prošlom broju - vraćamo se redovnom programu...
Direktan povod za razgovor sa profesorom Petrom Vulovićem bila je recentna, radikalna rekonstrukcija, u najdoslovnijem smislu obje riječi, njegovog objekta Narodne banke, kasnije Trgoprometa, na Balšića pazaru, na Cetinju.
Dakle, želio sam da provjerim da li bih bio u pravu kada bih konstatovao da je 18. maja ove godine - kada je premijer Igor Lukšić zvanično otvorio Crnogorsku galeriju umjetnosti "Dado Đurić" - prestao da postoji prvobitni objekat na Balšića pazaru, čak i u opštim naznakama originalne, integralne forme, odnosno ideje.
Ako postoji neka realna, baš realna i opipljiva korist od razgovora što smo ga vodili - onda se ona svodi na fakat da sada postoji sat i po snimljenog materijala
To je zapravo bila ključna konstatacija - u formi pitanja - koje sam namjeravao da postavim profesoru Vuloviću, autoru prvobitnog objekta. Naslućivao sam da sam u pravu - ali sam morao da čujem što o tome ima da kaže autor.
Tu konstataciju, tj. pitanje, nisam ni izgovorio, naravno, jer nije bilo potrebe. Vuloviću sam samo pokazao fotografije nove varijante njegovog objekta, što je, iz ove perspektive, bilo krajnje neuviđavno, čak i surovo - i žao mi je zbog toga.
Ako postoji neka realna, baš realna i opipljiva korist od razgovora što smo ga vodili - onda se ona svodi na fakat da sada postoji sat i po snimljenog materijala - riječ je o audio zapisu, da ne bi bilo zabune - koji će, možda, poslužiti nekom budućem istoričaru ili/i teoretičaru arhitekure, kada se bude upustio u ozbiljnu, i prijeko potrebnu dodao bih, naučnu analizu geneze objekta galerije na Cetinju.
Petar Vulović je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 1957. godine. Kao samostalni projektant u arhitektonskom birou Narodne banke Jugoslavije, u periodu od 1959. do 1965, realizuje objekte banaka u Makarskoj (1960 - 62), na Cetinju (1960 - 63) i u Kopru (1965 - 67).
Vrijeme je prolazilo, nije bilo reakcija na tekst vrijednih pomena, ali ta stvar mi nikako nije izlazila iz glave, osjećao sam da sam pogriješio
Zatim prelazi u projektantski atelje Službe društvenog knjigovodstva - SDK - i realizuje neke od svojih najpoznatijih projekata: zgradu SDK na uglu Brankove i Pop Lukine ulice u Beogradu (1969), filijalu SDK u Kraljevu (1973), zgradu SDK na uglu Trećeg bulevara i Ulice Tošin bunar na Novom Beogradu (1987).
Među ostalim njegovim realizacijama posebno se izdvajaju Osnovna škola u Užicu (1980) i filijala Narodne banke Jugoslavije na Bulevaru kralja Aleksandra u Beogradu (2000).
Na Katedri za projektovanje, na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, profesor je od 1980, a 1988. postaje redovni profesor na Katedri za arhitektonsku organizaciju prostora, gdje ostaje do penzionisanja.
Moja pozicija nije bila ni najmanje jednostavna, jer sam nedjelju dana nakon otvaranja nove galerije na Cetinju, bez previše udubljivanja, pohitao bio sa ad hoc pozitivnim stavovima o toj novoj varijanti, tj. radikalnoj intervenciji.
Vrijeme je prolazilo, nije bilo reakcija na tekst vrijednih pomena, ali ta stvar mi nikako nije izlazila iz glave, osjećao sam da sam pogriješio. Polako sam postajao svjestan činjenice da između prvobitnog objekta, kao jedne teme, i nove varijante, kao druge teme, ne postoji most, nazovimo to tako, koji bi cijelu priču povezao u koherentnu cjelinu.
"Konstrukcija se račva u svim pravcima i završava se gore malim mansardama"
Drugim riječima, zaključio sam da je nemoguće govoriti o novom rješenju u kontekstu prvobitnog rješenja, bez apsolutnog negiranja prvobitnog, tj. Vulovićevog rješenja. O prvobitnom rješenju, ako ćemo pravo, nisam znao ništa.
Imao sam samo tih nekoliko fotografija zgrade na osnovu kojih je bilo nemoguće formirati bilo kakav relevantan stav. Možda se sjećate one moje priče o kubizmu, to je zapravo sve što sam imao.
Tu priču sam mogao da nategnem do krajnjih konsekvenci, ali sam osjećao da na kraju opet ne bih bio zadovoljan, jer je, paralelno, u mojoj svijesti polako sazrijevala spoznaja da iza Vulovićeve zgrade postoji neka vrlo interesantna logika, koja nema nikakve izravne veze sa kubizmom.
Naslućivao sam, drugim riječima, da postoje razlozi zbog kojih je ta zgrada izgledala kako je izgledala i da nema načina da proniknem u te razloge, osim kroz razgovor sa autorom. Nije, dakle, postojalo drugo rješenje osim da se obratim Vuloviću.
Profesor Vulović i ja smo razgovarali prije tačno mjesec dana, 28. juna, u njegovom stanu u Beogradu.
"Ovo je, recimo, neki moj 'vjeruju' cijelog objekta - rekao je profesor Vulović, na početku razgovora, pokazujući mi svoj crtež iz 1959. godine, na kojem je bila prikazana strukturalna šema objekta na Cetinju.
Strukturalna šema objekta Narodne banke na Cetinju, Petar Vulović 1959.
"Ovo je perspektiva, nije izometrija", nastavio je. "Ovo nije rađeno kompjuterom, ovo je rađeno rukom po zakonima perspektive, one perspektive iz renesanse. Ovdje se vidi što je suština objekta, a to je konstrukcija, to je njena suština sama.
Sa duže strane imate tih 5 stubova/redova koji se račvaju, sa kraće 2, pa imate ovdje 10 stubova sa duže strane i 4 sa kraće strane. Konstrukcija se račva u svim pravcima i završava se gore malim mansardama, imate te mansarde koje zapravo zatvaraju krov, konstrukciju krova odozgo.
Pazite, to nije harmonika-krov, to je vrlo komplikovan sklop. U svemu ovome leži, prije svega, Pitagora, pa filozof Platon i naravno, leži Euklid. Ja sam Zlokovićev đak, profesora Milana Zlokovića, i kako je on bio veliki i matematičar i geometričar, a geometrija je suština cijelog svijeta, tako i Platon kaže, svijet počiva na dva trougla, ja sam prihvatio da je geometrija suština, ali ne onako poslušno, nego tek pošto sam dobro prostudirao tu stvar.
Ovo nije EKG, pazite, mada je i EKG složena silueta, pa i ovaj EKG, kako ga nazivaju, i on je veoma, veoma složen. Ovdje važi zakon korijena iz tri, u cijeloj zgradi. I ne samo zakon korijena iz tri, i druga jedna dimenzija je tu ukomponovana.
Čak i neko ko ne poznaje teoriju proporcija, vrlo brzo osjeti to. I mi smo u proporcijama. Naša ćelija, koja je minijaturna, i ona je dio proporcije makro-svijeta."
"Jedna od stvari na koje sam obratio posebnu pažnju je bilo pitanje ugla zgrade. Ne stvoriti ugao, bilo kakav"
Sve mi je bilo jasno kada sam vidio Vulovićev crtež. I mada je spoljne, sekundarne stubove na fasadama objekta očigledno bilo nemoguće zaobići, jer bi u protivnom autorima rekonstrukcije ostala puka kutija od stakla, taj set stubova danas figurira tek kao apsurdni formalni element na fasadama, jer originalna strukturalna funkcija stubova više ne postoji, iz razloga što više ne postoji ni krov.
To što je Plan B, slovenačka ekipa koja stoji iza projekta rekonstrukcije, krov svela na taj groteskni vijenac koji ničemu ne služi, to je bila baš krupna greška, u najmanju ruku. To je bilo sasvim jasno. To je kao kada biste izvadili sve stranice iz neke knjige, okrenuli korice prema spolja, pa to nešto, što ne bi više bila knjiga - vratili na policu.
Taj potez je, u najkraćem, bio neoprostiv. Zamislio sam kako sva stakla nove galerije eksplodiraju prema vani - i bilo mi je nešto malo lakše. Ko zna zašto, sjetio sam se i posljednje scene iz Finčerovog (David Fincher) filma Fight Club: "Trust me. Everything's gonna be fine.You met me at a very strange time in my life".
"A sad skinite ovo", rekao je profesor Vulović, pokazujući na fotografiju kasoronje na ekranu mog laptopa, "i vratite mi onu fotografiju mog objekta".
Raspravljali smo i o najstarijem nadimku zgrade, naravno, profesor nije znao kako izgleda kasoronja, a kad sam mu pokazao fotografiju kasoronje, rekao je da njegova zgrada nije kasoronja (lat. trapa natans) i da prije liči na cvijet lokvanja.
"Predivna je", dodao je profesor kad sam okrenuo jednu od starih fotografija banke, a ja sam se, u svjetlu novih saznanja, potpuno složio s tom konstatacijom.
Dakle, svojim novim očima, koje su srećom progledale, vidio sam biser cetinjske arhitekture koji je malo ljudi uspjelo da vidi
"Jedna od stvari na koje sam obratio posebnu pažnju je bilo pitanje ugla zgrade. Ne stvoriti ugao, bilo kakav. To vam je razlaganje ugla, da nema ugla", završio je profesor analizu ugla, a zatim je izvadio još jednu fotografiju svog objekta, snimljenu sa balkona, ili francuskog prozora, nisam do kraja siguran, zgrade Francuskog poslanstva.
"Ovo ovdje je jedna fina fotografija koja je meni draga. To vam je objekat u ambijentu. Vidite, ta ograda, meni se ona dopala. To je geometrija koja je pra-uzrok cijele arhitekture, čak i ta mala ograda, na francuskom balkonu, na prozoru.
I vidi se i druga geometrija, i vidi se i geometrija same cetinjske doline i brda, koja je možda amorfna i nije tako stroga kao... U tome možda i jeste ljepota."
To je bilo to - kad sam vidio tu fotografiju iz arhiva profesora Vulovića, vidio sam i banku novim očima. Sjetio sam se, naravno, i Le Korbizjeovih (Le Corbusier) razmišljanja na temu očiju koje ne vide.
Dakle, svojim novim očima, koje su srećom progledale, vidio sam biser cetinjske arhitekture koji je malo ljudi uspjelo da vidi. Vidio sam još jedan u nizu cetinjskih palaca - ali nisam to rekao profesoru, koji je u preliminarnim fazama razgovora odlučno odbacio mogućnost da postoji bilo kakva veza između njegovog objekta i najvrednijih istorijskih zgrada na Cetinju.
Nastavak u sljedećem broju.
Bonus video:
