(Pedeset nijansi – siva; Fifty Shades of Grey; E L James; Laguna; Beograd, 2012)
Zbog konstantnog boravka pred ogledalom, naročito su žene svjesne one jedva vidljive ružičaste mrvice u uglu očiju, odmah kod nosa. To je ostatak pramembrane naših predaka, odnosno trećeg zaštitnog očnog kapka koji se zatvarao horizontalno.
Za razliku od nekih drugih životinja, evolucija je odlučila da ovoj zvijeri to više ne treba, te ju je vremenom odstranila. Ono što evolucija, međutim, nije uspjela da iskorijeni jeste jednu osobenu potrebu žena da nalaze čežnjivu fascinaciju u najneobičnijim ponašanjima kod suprotnog pola, dakle još od ere dvorskih luda na dvorovima koja je do danas ostala praktično nepromijenjena.
Ovim dolazimo do ultimativne – sa antropološke strane donekle i nevjerovatne – i danas već kultne self-help knjige za muškarce, Igra (The Game; 2005) Nila Strausa, novinara časopisa The Rolling Stones.
Prosječni muškarci, dakle oni generalno nemoćni pred tzv. alfa-mužjacima, osvajaju žene na račun svojih unikatnih sposobnosti
Ona počinje citatom iz Zapisa iz podzemlja o ogorčenom čovjeku koji stiže do savršeno besprizorne i beskorisne utjehe u saznanju da jedan inteligentan čovjek nikada ne može postati ništa bitno, dok će samo budala biti u prilici da od sebe napravi nešto.
Straus opisuje susrete sa društvom tzv. ženskaroša, dakle "majstora" i većinom neuglednih momaka, koji su u stanju iste večeri zavesti djevojku koju možemo nazvati Desetkom. Straus otkriva da je svijet krcat momcima kojima ionako slabašno samopouzdanje totalno degradira čim se nađu u društvu lijepe žene.
Stoga pomenuti majstori svoju vještinu prodaju muškarcima svih klasa i vrsta, od zgodnih i neprivlačnih, do bogatih i ne odveć solventnih. Jedini kaveat je da majstor ne može garantovati da će njegova višemjesečna škola u prirodi nekom polazniku korjenito izmijeniti život, ali da će mu zato vratiti samopouzdanje i naučiti ga kako da se ponaša pred damama. U stvari, jedina njegova garancija jeste da vas on može naučiti kako da iste noći završite u postelji sa Desetkom (ili joj, u najmanju ruku, dođete do broja telefona).
Grej je istovremeno filantrop i idealno obrazovan momak, a u trenucima dokolice voli da upravlja avionom ili na klaviru da svira Baha
Prosječni muškarci, dakle oni generalno nemoćni pred tzv. alfa-mužjacima, osvajaju žene na račun svojih unikatnih sposobnosti, dok preuzimaju glavnu riječ u većem društvu, što opet ženu nipošto ne izdvaja iz kruga seksualno podređene.
Žena, pasivna kao i uvijek, prosto je hipnotisana mogućnostima tog muškarca koji se iznenada našao u centru pažnje – doslovno je zaokupljena "igrom" koja se odvija pred njenim očima i indirektnom pažnjom koja joj se posvećuje pošto je i te kako svjesna da se nalazi u oku većine muškaraca oko sebe.
Nalik tome, postoje ptice koje odabiraju partnera zavisno od mužjakove pjesme i plesa, dok je drugim krilatim ženkama od presudnog značaja koliko luksuzno i nakinđureno izgleda gnijezdo koje pregalački podiže i ukrašava neki od njihovih budućih izabranika.
Fenomen Pedeset nijansi – siva ima brojne dodirne tačke sa prethodnim gledištem po pitanju ženke kao podređene u vezi sa dominantnim mužjakom. Međutim, iako funkcioniše kao tek rudimentarno kompetentna proza, i dalje tvrdim da ovaj roman daje ozbiljan uvid u žensko stanje.
Najzad, muškarci su nadasve prilagodljiviji; njima na pladnju pružite Pamelu Anderson ili, u slučaju bestselera Irvinga Valasa – The Fan Club (1974) – "Merilin Monro", i sumnjam da ćete čuti čak i zametak opravdanja za tu odluku, osim što to jednostavno laska njihovom egu.
Tako je Grej sado-mazohista u srži, ali je u isti mah i besprijekorno nježan
Muškarci traže samo tijelo, a vječno sofisticirane žene upravo Kristijana Greja, koji osim nesvakidašnjeg tijela posjeduje još na desetine izvanrednih karakteristika što se slobodno mogu uporediti sa kompjuterski generisanom Keli Le Brok u Hjuzovoj Uvrnutoj nauci.
Zato neću otići daleko ako zaključim da se, kad je riječ o Pedeset nijansi, bezmalo radi o fentazi-romanu a la Hobit, o i te kako naprednijoj bajkici nego što je to, recimo, film Zgodna žena.
Kristijan Grej je sve ono što treba nekoj ženi. On je uglađeni milijarder od 27 godina, ali ne od one vrste koja novac zarađuje putem Interneta. Grejeva kompanija zapošljava 40.000 ljudi, što daje 40 hiljada puta jači akcenat njegovoj poslovnoj personi.
Grej je istovremeno filantrop i idealno obrazovan momak, a u trenucima dokolice voli da upravlja avionom ili na klaviru da svira Baha. U jednom od hiljadu momenata divljenja, glavna protagonistkinja, Anastasija Stil, bilježi da je on toliko zgodan da joj nije jasno kako to uopšte može biti legalno.
On ima velike trepavice, predivne sive oči, perfektno izvajano tijelo i zamašan penis. Njemu nisu potrebni nikakvi mađioničarski trikovi da bi pažnju skrenuo na sebe, niti ima vremena za to.
Suspenzija nevjerice u ovakvoj priči ne postoji, što je baš šteta, jer djetinjasti likovi počivaju na svemu onome što Džejmsova u stvari nasumce želi da napiše o njim
Kad ga Anastasija upozna ona nije ni svjesna ko je Grej, no čim shvati da on spada među najimućnije ljude na svijetu, istog časa uviđa da Greja, kao otjelotvorenje vlastitih snova, ni sama nije mogla bolje zamisliti.
Međutim, Grej je istovremeno sklon opsesivnoj kontroli, radi se o paradigmi današnjeg alfa-mužjaka, muškarcu na vrhu lanca ishrane. Provizoran zaplet romana sastoji se u Grejevom pokušaju da nagovori Anu – inače 21-godišnju djevicu – da se povinuje tromjesečnom S&M tretmanu gdje bi on bio Dominantni a ona Podređena, sa svim posljedicama koje takav seks iziskuje (tu su i ekstenzivna uputstva o pomenutoj igri). Drugim riječima, nezajažljivi Grej uopšte ne toleriše ljubavnu vezu.
U međuvremenu on oduzima nevinost Anastasiji i upoznaje je sa čarima orgazmičkog seksa i svojih bezgraničnih moći. Iako se Ana predstavlja kao nematerijalista, on je obasipa poklonima i iznenađuje na svaki način, doslovno taj najobičniji djevojčurak stavljajući u centar pažnje čovjeka koji očito može pomjeriti čitavu jednu planetu, poput većine superheroja iz D.C. univerzuma.
Tako je Grej sado-mazohista u srži, ali je u isti mah i besprijekorno nježan. I pored toga što se ovaj mužjak trudi ostati pri svom, čak i Ana zaključuje da Grej polako pada na njen šarm i da ga može držati na izvjesnoj distanci. Osim toga, suština ovog porno-romana primarno će biti sastavljena od Aninih i Grejevih seksualnih eskapada.
Pedeset nijansi ne planira da bude ništa više od onoga što i jeste, standardni prozni pornić ispričan repetitivnim književnim stilom jednog vikend-romana, pa štivo ne sadrži ništa od onoga što možemo imenovati "iskupljujućim vrijednostima", barem ne onoliko koliko toga ima pomenuti Valasov Klub obožavalaca ili Fermata (1994) Nikolsona Bejkera.
U pitanju je pravi mali fenomen poput Da Vinčijevog koda, koji se, za razliku od ovog romana, trudi izigravati ozbiljan i originalan triler
S obzirom da je napisan u prvom licu i da je narator Ana Stil, inače obožavateljka engleske književnosti i Tomasa Hardija (složićete se da bi ovakav lik trebalo donekle da ostavi dojam djelimično sofisticirane cure), stil Pedeset nijansi upravo zbog Aninog priprostog emotivnog stanja zvuči kao da ga je pisala tinejdžerka sa tek svršenom srednjom školom – što, opet, govori tomove o nadasve starijoj engleskoj spisateljici E L Džejms.
Suspenzija nevjerice u ovakvoj priči ne postoji, što je baš šteta, jer djetinjasti likovi počivaju na svemu onome što Džejmsova u stvari nasumce želi da napiše o njima, bez ikakve prethodne potkrijepe ili "dokaza" koji bi nas uvjerio da oni zbilja zavređuju da ih krasi određena karakteristika, tako da će nekom zahtjevnijem čitaocu ostaviti utisak jalove upečatljivosti. Štaviše, postoji bojazan da će se pojedine žene odmetnuti od svog roda i složiti sa mnom.
Na isti način, do guše zaljubljena Ana, i pored toga što je tokom 550 strana knjige istrenirala sebe da voli, te i da iščekuje, da se podvrgava Grejevim za sada blago-ponižavajućim hirovima, na kraju, začudo, uviđa da joj se njegov primarni cilj – nešto ozbiljnija sado-mazo igrarija – nimalo ne dopada, te i da vrijeđa njenu inteligenciju.
Tako da se bukvalno nakon malko jačeg udarca kaišem po zadnjici razbija i neizmjerna ljubav koju ona osjeća prema Greju. Avaj, njih dvoje se rastaju na kraju prve knjige ove trilogije.
Pedeset nijansi je tipična ženska porno-fantazija o perfektnom muškom penetratoru sa idealnim likom, ozbiljnim držanjem, dubokim džepom i "lošom" stranom, i nipošto ne čudi što je upravo slabiji pol učinio da ovo postane najprodavanija trilogija na svijetu, pošto su žene čak i na ovom podneblju najveći čitaoci.
Uostalom, ko je to rekao da je zlato sve što sija – ono se u medicini često koristi pri ublažavanju oteklina kod artritičara
U pitanju je pravi mali fenomen poput Da Vinčijevog koda, koji se, za razliku od ovog romana, trudi izigravati ozbiljan i originalan triler. U Americi je Džejmsovu trilogiju otkupila prestižna kuća Vintage i već se neko vrijeme ne skida sa prva tri mjesta liste njujorškog Tajmsa.
Iako uvijek dubiozna naučna istraživanja pokazuju da muškarci imaju veći mozak od žena, a žene, u odgovor tome, generalno posjeduju više moždanih ćelija, i dalje će HBO-serija Dedvud imati više smisla od Seksa i grada. S druge strane, Pedeset nijansi ostaće čitljivija i stostruko poučnija/zabavnija od bezobličnih instant-knjigâ Dena Brauna i Stefani Mejer.
Nastala doslovno ni iz čega, i to na fan-sajtu Sumraka, Pedeset nijansi je dojmljiva ništa manje nego što su to za muškarce Severinin porno-klip, film Barb Wire ili humoristička serija Stacked.
Svaka čast autorki. Uostalom, ko je to rekao da je zlato sve što sija – ono se u medicini često koristi pri ublažavanju oteklina kod artritičara. Džejmsova je apsolutno zaslužila svaki centimetar svog uspjeha.
Bonus video:
