Zanimljiv i mističan, tradicionalan i inovativan, odličan crtač i poznavatelj kolorita, predstavio se kao slikar vrijedan pažnje od kojeg možemo očekivati mnogo na području umjetničkog stvaranja”, kazala je istoričarka umjetnosti Kristina Radović predstavljajući mladog akademskog slikara iz Nikšića, Marka Janjuševića.
Nakon prve samostalne izložbe Janjušević u razgovoru za “Vijesti” najavljuje i izložbu u Podgorici koja je planirana za sredinu juna, nakon čega želi da se posveti multimedijalnim radovima. Izložba “Crteži, slike, objekti” koja je bila postavljena u Nikšiću obuhvatala je 26 radova rađenih tokom prethodne četiri godine u raznim tehnikama.
“Kao što i naslov izložbe kaže, mogli su se vidjeti crteži, slike i objekti. Ona obuhvata razne radove u raznim tehnikama, od enformelnog slikarstva i slika na koje su aplicirani razni predmeti do jednostavnih linijskih crteža. Težim tome da spojim muziku i vizuelnu umjetost, tako da će naredne izložbe/performansi biti mnogo drugačiji od ovoga što sam radio do sad”, ističe Janjušević, a o čemu je Radović pisala primijetivši da:
“Uvođenjem elemenata od različitih materijala u sliku, tačnije kombinovane tehnike, tehnike kolaža (karakteristične za sintetički kubizam), dolazi do emancipovanja materijala od same podloge tako da slika postaje objekat. Slika govori sama o sebi, kako je nastala i kako je građena - to je proces, medijum i način nastanka. Ovim postupkom dolazi do transsemiotičkog principa, tj. citiranja stvari koje sa jedne strane ne pripadaju umjetnosti, a koje se sa druge strane dovode u odnos umjetnosti”.
I iako se većina umjetnika često opredjeljuje za jedan izraz, jednu formu i prepoznatljiv stil i sadržinu djela, Janjušević priznaje da se on sam teško zadržava na jednom “likovnom problemu ili motivu” i da je rezultat toga likovno istraživanje, ili lutanje.
“To je sa jedne strane dobra stvar, sa druge je loša. Za to je kriv moj temperament. Na primjer, iz tog razloga, izložba u Nikšiću nije bila povezana u jedan prepoznatljiv koncept već je eklektičan zbir najboljih radova iz nekolike serije.Naravno da svi radovi imaju nit koja ih povezuje, ali su serije dosta različite sa strane tehničkog pristupa, motiva, poruke i slično. Kao da slušate nekoliko muzičkih albuma od istog autora”, objašnjava Janjušević i dodaje da kombinacija takvih radova i djela njemu predstavlja nešto sasvim prirodno.
“Za mene bi bilo mnogo teže da se zadržim na jednoj tehnici. Ovakav način rada mi je prirodan. Kad sam u procesu stvaranja jedino što mi je bitno je da puštim energiju da slobodno cirkuliše i da se ne ograničavam ni u jednom pogledu. Da li će to biti crtež, slika, muzika, video, tekst ili nešto potpuno drugo, to zavisi od trenutka i toga šta želim da kažem. Umjetnost doživljavam kao vid komunikacije, tako da se trudim da se ne ograničavam ukoliko imam potrebu da lutam kroz razne umjetničke medije i pristupe”, priznaje Nikšićanin.
I iako je neumjesno pitati svestranog umjetnika koja mu je tehnika najbliskija ili najdraža, možda jednako neumjesno kao pitati dijete koga više voli, Janjušević odgovara mudro. On kaže da se crtežom ništa ne može sakriti.
“Smatram da je crtež najiskreniji likovni medij. U njemu ne možete ništa sakriti, ni tehničku sposobnost ni emociju. Sve ostale tehnike posjeduju određene “trikove” koji se daju naučiti i savladati. Crtež je osnova svega, ogledalo duhovnog stanja umjetnika i u njemu ne možete sakriti grešku”, poručuje on.
Njegovi radovi, svaki na specifičan način, izazivaju posebnu vrstu emocije ali i stanja kod posmatrača. Ti radovi nastaju radom, bez čekanja na inspiraciju jer, kako kaže, u nju ne vjeruje.
“Ne vjerujem u inspiraciju, već vjerujem u rad. Naravno da postoje trenuci nadahnuća, ali za njih se radi i ne dolaze tek tako. Najsrećniji sam kad radim i trudim se da što više vremena posvetim stvaranju, a životne okolnosti mi diktiraju koliko vremena mogu posvetiti tome. Ipak, svaki dan mora nešto da se uradi, pa makar bila i sitnica”, zaključuje Janjušević. Fokus rada, koji se tiče linijskih crteža, uslovljen globalnim tokovima komunikacije
Istoričarka umjetnosti, Kristina Radulović je u tekstu o prvoj samostalnoj izložbi Marka Janjuševića navela da je “bitno istaći da na površinu slike uvodi elemente od materijala koji ne spadaju u standardna slikarska sredstva”. Ona je zapisala, između ostalog i da je ključni fokus umjetnikovog rada uslovljen globalnim tokovima komunikacije”.
“Ključni fokus Janjuševićevog umjetničkog rada, a koji se tiče linijskih crteža, je promišljanje umjetnosti kroz stvarnost savremenog doba uslovljenog globalnim tokovima komunikacije. U navedenom crtačkom opusu umjetnik stvara novu ikonografiju, koja je i pored toga što je svoj uzor našla u stripu, svojim narativom odmakla od klasičnog stripa i zakoračila u svijet karikature. Pristup samom crtežu je oskudan, koncentriše se na bitno kao kod karikature, živa, oštra, elegantna, ali i jednostavna i jasna linija bez sjenčenja, šatiranja ili tamnih ploha. S obzirom na to da su rađeni rapidografom, tušem i perom, bijela i crna su jedine boje koje dominiraju ovim crtežima, izuzevši crvenu i žutu koje se javljaju na nekim crtežima kako bi skrenule pažnju na pojedine fenomene savremenog društva. Punktira žarišna mjesta crvenim i žutim tačkicama na površinu organa deformisanih konzumacijom savremenih tokova komunikacije i težnjom ka tome da se svaka informacija pretvori u senzacionalizam (slično stripu Frenka Milera “Sin City”). U istu svrhu aplicira slova, slogove, imena tabloida, na bijelu podlogu crteža koji postaje dio njegovog kritičkog mizanscena”, navodi Radović.
Ona je zapazila i da “na sjenčenim crtežima jedan impozantni lik dominira u odnosu na prostor ali i sve ostale likove u prostoru”, a posmatranjem detalja sa Janjuševićevih djela može se dobiti utisak “da crtež stvara samog sebe”, ili da Janjušević, nekada, predstavlja i sam sebe.
“Na pojedinim crtežima, za motiv ili lični potpis u djelu, koristi totem psa koji je simbol kultne naravi, sa kojim se identifikuje i sa kojim je u funkcionalnom odnosu, jer ne smijemo zaboraviti da je Marko Janjušević multimedijalni umjetnik koji pod pseudonimom Pas Manit (Manitou) izučava i bavi se mnogim umjetnostima iz domena vizuelnog, a isto tako u okviru Manitou kolektiva, istražuje moderne pravce konceptualne bass i dub muzike”, podsjeća Radović.
Dokumentarac o nikšićkom bendu “Manitou”
Osim što se baviš likovnom umjetnosti, imaš i druge hobije, poslove i posvećenosti. Možeš li “Vijestima” predstaviti neke svoje projekte?
Dosta se bavim muzikom i muzičkom produkcijom. Produkcija mi je postala strast posljednjih godina. Bend “Manitou” ima spreman album, ali nas životne okolnosti usporavaju u objavljivanju. Publici je dostupan dokumentarac o nama koji je tokom proteklih godinu dana obilazio festivale dokumentarnih filmova u regionu, a sada je konačno došlo vrijeme da se objavi i na internetu. Uz njega će ići i naš album. Nadam se da će do kraja ljeta biti objavljen. Mimo benda se bavim produkcijom bass muzike, i tome sam duboko posvećen. Spremio sam gomilu materijala, tako da će u narednom periodu biti dosta muzike i nastupa kako sa bendom tako i solo.
Baviš se i tetoviranjem. Može li se na tetovaže gledati kao na umjetnost? Kako si došao do tog posla?
Ta disciplina me je oduvijek zanimala i uvijek sam bio ljubitelj tetovaža. U taj posao sam ušao relativno skoro, i u toj disciplini mi se otvara jedan novi svijet. Tetoviranje, samo po sebi, više vidim kao jedan od likovnih zanata. U suštini crtaš ili slikaš, samo umjesto papira i olovke imaš mašinicu i kožu. Da li je umjetnost, zavisi od rada koji se tetovira. Nije ni svaka slika ili crtež umjetnost.Kulturno-umjetnička scena u Nikšiću nije umrla, ali je dugo u komi
Kako posmatraš umjetničku scenu Nikšića, da li je ona “življa” u posljednje vrijeme?
Uz dužno poštovanje svim stvaraocima iz Nikšića, ali kao i sa muzikom, mislim da tu ne postoji scena. Postoje pojedinci koji rade i podržavaju se, ali sve se završava na tome. Postoji malo više sadržaja nego ranije ali je pitanje kvaliteta tog sadržaja i da li napredujemo u bilo kom smislu. Kulturno-umjetnička scena sigurno nije umrla u Nikšiću, ali je odavno u komi.
Koliko je crnogorsko okruženje “povoljno” za rad i napredak? Da li ima prostora za nove, mlade umjetnike kod nas?
Nije povoljno uopšte. Ne kažem da je nemoguće danas napraviti nešto sa umjetnošću, ali mislim da je jako teško zato što je kultura kod nas na posljednjem mjestu. I to je sfera društva koja je ispolitizovana kao i sve ostalo, a to je nešto najgore što može da se desi kulturi jednog naroda.
Bonus video:
