Nakon što je osnovao psihijatrijsko – neurološku službu u Crnoj Gori, nezadovoljan uslovima u kojima je radio, akademik, psihoanalitičar dr Dušan Kosović otišao je 1965. godine u Montreal, odakle poslije dvije godine, prelazi u Njujork, gdje je proveo najveći dio radnog vijeka. Danas Kosović živi u Herceg Novom. Čigoja štampa (Beograd) je upravo objavila njegova Izabrana djela.
- Vaša Izabrana djela odslikavaju Vaš višedecenijski rad, ne samo u psihijatriji... Kako Vam danas, u Vašoj “poznoj mladosti” izgleda ovakav stvaralački poduhvat...
"Kad ste mi postavili ovo pitanje, sjetio sam se stihova Rista Ratkovića: Čim progovorim, izdam se. Nije u pitanju bjekstvo od prepoznavanja istine i taštine, već od činjenice da su me prijatelji nagovorili da uskladištim objavljene knjige. Lako su me ubijedili. Odmah je bilo jasno da je u pitanju razilaženje između uskostručnih publikacija, psihijatrijskih i psihoanalitičkih, s jedne i onih koje su vezane za kulturološko, antropološko i psihološko razumijevanje savremenog čovjeka i svijeta, s druge strane. To je vidljivo po dominaciji ove druge grupe mojih spisa. Bilo mi je važno da moja viđenja stignu do šire publike. Tako da se ovdje neće naći mnoštvo mojih istraživanja iz domena psihijatrije i psihoanalize koje sam referisao na mnogim svjetskim kongresima. Tu neće biti ni mojih reakcija na ovdašnja ni svjetska zbivanja koja sam svojevremeno objavio u knjizi “Dođe mi da poludim”. Izgleda da sam htio ovim knjigama da vodim dijalog sa čitaocima i da pokušam da im kažem ko sam ja u ovoj priči".
- Decenije u Njujorku. Kažu da ste pet puta obišli zemljinu kuglu. Vaš životni put krenuo je iz Crne Gore. Kada danas starinski rečeno “svodite račune”, kako vidite sopstvenu životnu avanturu?
"Crnu Goru sam napustio nevoljno onog trenutka kad mi je postalo jasno da ne mogu da ostvarujem svoju profesionalnu aktivnost zbog nedostatka razumijevanja u mom nastojanju da primjenjujem savremene metode neuropsihijatrijskog liječenja. Moje odjeljenje je bilo smješteno u nekadašnjoj konjušnici kralja Nikole, a nije bilo novca za izgradnju novog odjeljenja i pored toga što je bilo duplo jeftinije nego slanje bolesnika u druge jugoslovenske centre za samo godinu dana. To sam doživio kao apsurd i to je bio dovoljan razlog za moj odlazak. Sebe sam tada doživljavao kao Don Kihota a želio sam, ipak, da budem kao Sančo Pansa. Sustinski, u to vrijeme to i jeste bila riskantna odluka. Pokazalo se da je imalo više smisla nepristajanje na provincijalnu ravnodušnost i na dodijeljene uloge. Nadam se da nije neskromno da kažem da moja uloga nije bila beznačajna ni tada, utoliko prije što sam kao pionir u neuropsihijatriji Crne Gore formirao neuropsihijatrijsku službu. U Ameriku sam stigao već u zrelim godinama kada je pomalo bilo kasno za pravljenje akademske i univerzitetske karijere. Ipak, u tome sam uspio. Moj profesionalni uspjeh počinje članstvom u Američkoj akademiji za psihoanalizu a zatim i u nekoliko značajnih svjetskih akademija. Više nijesam bio Don Kihot. A možda i jesam. I tada i sad! Putovanjima sam tragao za svjetskom ljepotom i čudima svijeta. U stvari, tragao sam za samim sobom, nepoznatim, a to ne znači da sam se pronašao. Siguran sam, da sam se sa svih putovanja vraćao promijenjen. Vrlo je vjerovatno da sam među rijetkim Crnogorcima koji su više puta obigrali planetu. To sam opisao u autobiografskoj knjizi “Tragovi”, koja se našla u ovim Izabranim djelima".
- Pored klasičnih, uslovno rečeno, psihijatrijskih tema, primjetno je da u svojim studijama, knjigama, zapisima posvećujete posebnu pažnu fenomenu porodice i vaspitanju najmlađih. Potekli ste iz jednog patrijarhalnog, konzervativnog svijeta, ali kako danas gledate na klasičnu porodicu i koje su promjene nužne...
Kad porodica prestane biti utočište u kome vlada toplina i uljuđena atmosfera, tada se ruši porodični identitet
- Kako ocjenjujete ovdašnji način života, a posebno vrijednosnu orijentaciju mladih?
"Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje jer nijesam proučavao ovdašnju tranziciju, mada je zbrka i na prvi pogled vidljiva. Zato ću skrenuti pažnju samo na ono što vidim kao sporan način života sa stanovišta promjena. Imam utisak da se ustalila jedna forma pasivnosti, umjesto nešto više individualne inicijative i pregalaštva. Ispada da dolazeći naraštaji očekuju da im neko drugi pruži ono što bi morali sami da osvoje. Mnogo se spava i mnogo se bleji. Zaista se istinski iznerviram kad vidim koliko ljudskih potencijala ostaje u stanju inercije i nepokretnosti. Mladi ljudi u nas završe fakultet, a onda godinama čekaju mjesto do koga se teško stiže, umijesto da svoju pogrešnu procjenu u izboru zanimanja koriguju i nađu se na stazi koja im daje šansu. Izgleda da je u našem mentalitetu poprilično prisutan nedostatak inicijative. Dobro je da se u odabiru profesije susretnu afinitet i mogućnosti zaposlenja. Znači, sporna je ne samo društvena nego i individualna strategija koja nije dobro izmaštana i koja nije realna. Valjda, sve se prvo mora dogoditi u glavi, pa tek onda i u stvarnosti".
- U Vašim knjigama zamjerate mladim ljudima što previše komuniciraju sa televizijom i novim tehnologijama.
"Televizija je bila, u početku, prozor u svijet i savremena atrakcija. Mnogi su kao spas od stresa i pritiska dosadnog svakodnevlja odabirali pasivno gledanje televizije i kontakt s novim sredstvima opštenja. U vrijeme kada je televizija još bila u povoju, čini se da na njoj nije bilo toliko nasilja i trivijalnosti. Slike nasilja na malom ekranu, posebno u neuređenim društvima, podstiču stresogene doživljaje tinejdžera i daleko su od bilo kakvog faktora kompenzacije. Mladi postaju zavisnici od televizije i novih tehnologija, od Interneta i Fejsbuka. Tako gase aktivan odnos prema stvarnosti. Istraživanja pokazuju da pretjerano gledanje televizije nanosi direktno štetu mozgu, usljed čega dolazi do povećanja agresivnosti, smanjenja tolerancije i drastičnog pada sposobnosti koncentracije. Ovo vam ne govori čovjek koji je protivnik televizije i novih tehnologija, ali kao psihoanalitičar, zainteresovan sam ponajviše za odbranu kreativnih potencijala ličnosti, za njen identitet".
- Na jednom mjestu u knjizi “Na obali nade”, ima jedan zanimljiv detalj. Opisujete situaciju u kojoj dječak, slijedeći svoje vaspitanje, ne pristaje makar na najsitniju laž. Čini se da je na ovim prostorima odnos prema laži jedan od ključnih psiholoških izazova...
Kad laž postane prisutnija od istine u bilo kojem društvu, ono zahtijeva radikalne i strukturalne promjene
- Polazeći od impulsa vaše struke, u elaboraciji fenomena idete prema nekoj vrsti mnogo šire, antropološke analize. To je vrlo izazovna pozicija, koja nesumnjivo iziskuje erudiciju i stvaralačku disciplinu.
"Ako se to odnosi na mene, onda je kompliment pretjeran, radije bih svoju poziciju stavio u kritičku upitnost nego što bih je apologirao. U svakom slučaju, meni je specijalistička usmjerenost uvijek djelovala kao redukcija sagledavanja ljudske složenosti. Nastojao sam da se bavim naukom. Mislim da do sada niko nije bolje definisao nauku od Herberta Spensera, koji je smatrao da je ona organizovano znanje, a Ajnštajn je smatrao da je važnija od znanja mašta naučnika. A nauka, ako ne unaprijedi poznavanje svijeta i ljudi, ako ne bude uspješno otkrivala istinu o svemu što postoji i što bi trebalo da postoji, moraće se upitati o smislu svoga postojanja. Ne znam zašto, ali kad god govorim o smislu i dometima nauke, pada mi na pamet ona Molijerova misao da je učeni glupak gluplji od glupaka neznalice".
- Na jednom mjestu objašnjavate da je važno da čovjek uvijek radi ono što voli. Da li je danas potrebna sve veća hrabrost i integritet da bi se čovjek držao takvog načela.
"Moje iskustvo me je naučilo da nema nikakvog smisla opteretiti svoje ograničeno ljudsko vrijeme poslovima koji nam ne pričinjavaju zadovoljstvao. Zato sam siguran da ne vrijedi raditi ono što se ne voli, što ne inspiriše i što ne podstiče naše ljudske potencijale. To je i razlog što sam svojim mladim prijateljima i svojim studentima, uvijek govorio da rade ono što vole. Nista drugo! Međutim, životne okolnosti se često pojavljuju kao determinanta, kao kamen spoticanja. Sloboda pojedinca i slobodno društvo su pretpostavke za slobodan izbor. Bez toga želje ostaju uzaludne a bez ambicija nema ni adekvatnog i slobodnog izbora. Nemati ambicije znači pristati da ne stigneš do svojih ljudskih mogućnosti. U odgovarajućim ambicijama temelji se i hrabrost i identitet i integritet. Poetski rečeno - onaj pojedinac koji nema krila da poleti, njemu najviše i odgovara komformistička, beskonfliktna i prizemljena uklopljenost u preovlađujući životni stil. Najčešće stil bez stila!"
- Nekoliko prethodnih godina posvetili ste kulturi starenja, anti-ejdžingu.
Zapaženo je da će onaj koji se plaši starenja prije i ostariti
- Kako danas vidite Crnu Goru i kako se u njoj osjećate?
"Moj povratak govori možda dovoljno. Pozdravio sam se sa Amerikom, definitivno. Bilo je dovoljno stranstvovanja. Tako se krug zatvara. Ponovo se navikavam na crnogorske i prilike i neprilike. Očekivao sam dinamičnije promjene i brže oslobađanje od starih mentalitetskih navika, a posebno od tradicionalističkih i ideoloških matrica. Naš svijet je u vlasti mnogih predrasuda i o sebi i o drugima. Smeta mi što je politika umjesto kulture prekrila čitavo polje života. Suštinske promjene se moraju dogoditi ovdje prije nego što se uspostave mostovi sa svijetom, a ne bi trebalo zaboraviti da ni tamo ne teče med i mlijeko. Prevelika očekivanja graniče se uvijek sa površnim optimizmom i ne malim zabludama".
Značaj kritičkog duha
- Kakav je značaj kritičkog duha u medijima i u svakodnevici?
Najviše mi smeta kad kritičari nijesu svjesni svoje odgovornosti i značaja svog uticaja
Umjetnost je posljednja linija odbrane
- Kao možda i jedini mogući odgovor na tehnološku histeriju (i “digitalnu despotiju”, kako to kaže Bojan Jovanović) savremenoga svijeta pominjete umjetnost. Koje su vrijednosti umjetnosti koje joj obezbjeđuju takvu poziciju.
"Mislim da ne preterujem kad kažem da je u umjetnosti sadržana posljednja odbrana od tehnološkog i tehno-ekonomskog nasilja, od digitalnog svjetlucavog mraka, zato umjetnosti pridajem najveći mogući značaj. Mislim da nijesam patetičan kad tvrdim da je umjetnost čudotvorna vrijednost nastala iz umjetnikovih osjećanja i slobodne mašte. Vjerujem da će ona postati brana od planetarnog tehnološkog cunamija. Ona će braniti i slobodu i subjektivitet i kreativnost i metafiziku postojanja. Ne znam da li je u umjetnosti čudesnije ono što je neizrecivo ili ono što je neprolazno ili ono što je produhovljeno ili ono što je spontano ili ono što je njeno majstorstvo. Bez muzike život bi bio greška, napisao je Niče, a Flober zapaža da je neophodno ljubiti umjetnost jer ona od svih laži najmanje laže. A to i jeste laž preko koje se stiže do ljudske istine i tajne".
Bonus video:
