Sa „Kate Kapuralicom" Vlaha Stulija, u režiji Daria Harjačeka, hit produkcijom prošlogodišnjih Dubrovačkih Ijetnjih igara koja je prije nekoliko večeri oduševila budvansku publiku, na festival Grad teatar stigla je i Dora Ruždjak-Podolski, selektorka Dramskog programa dubrovačkog festivala.
Poznata hrvatska rediteljka (studirala je latinski i grčki na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a diplomirala pozorišnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramskih umjetnosti), potpisala je do sada oko pedeset predstava na vodećim hrvatskim scenama (među kojima su, pored značajnih dramskih naslova i opere „Madam Baterflaj", „Travijata", „Boemi"... ).
Dora Ruždjak-Podolski zajedno sa rediteljkom Frankom Perković osnovala je Kazališnu udrugu frustriranih redatelja (KUFER), koja afirmira mlade umjetnike, redatelje, glumce, plesače i koreografe. Dobitnica je brojnih nagrada za režiju, a objavila je i zbirku pjesama „Šetač" za koju je nagrađena „Goranovom" nagradom.
'Kate' s kojom smo došli je naša velika predstava, u smislu nekakvog traga koji je ostavila prošle godine u Dubrovniku
"Prvi put sam u Budvi, prvi puta na Grad teatru, i počašćena sam što sam tu. Imam utisak da kulturni prostor nekadašnje velike države ponovo oživljava, i treba ga revitalizirati. On je malo u povojima, ali s obzirom na to da umjetnost najbrže dolazi do pojedinca, ima nade da se poveže ova regija.
Eto, i Dubrovačke Ijetnje igre stigle su ovdje prvi puta nakon dvadeset šest godina, i ne govorim, dakle, bezveze. 'Kate' s kojom smo došli je naša velika predstava, u smislu nekakvog traga koji je ostavila prošle godine u Dubrovniku kada se premijerno igrala, ali i u produkcijskom smislu nije mala. 'Božanstvena komedija', u koreografiji Edvarda Kluga, prošlogodišnja koprodukcija vašeg Grad teatra i Bitef teatra iz Beograda, dolazi nam na Igre 26. jula."
Da li postoji želja da se saradnja Dubrovačkih Ijetnjih igara i Grad teatra intenzivnije i značajnije obnovi?
"Bilo bi odlično, ova godina je apsolutno sretna za nas, iz tog razloga što je Dubrovačkim Ijetnjim igrama bio potreban balet, evo, već nekoliko godina ga pokušavamo vratiti u program, jer je Dubrovnik bio poznat po plesnim produkcijama, i to zaista jako recentnih i suvremenih autora koji su bili prisutni na festivalu, ali je to, nažalost, nekako nestalo.
'Kate' je u Dubrovniku rađena baš kao nekakav simbol samog grada, njegova metafora
U svakom slučaju, osobno poznajem, jer se interesiram i taj dio kazališnog izraza i poznajem rad Edvarda Kluga još iz Maribora. Iznimno ga cijenim, i gostovanje njegove predstave ispalo je za nas kao vrlo lijepa ponuda Grad teatra, koja se sjajno uklopila u naš program.
Isto tako, sa strane Budva Grad teatra, dogodilo se da im baš treba 'Kate Kapuralica', kao nekakav momenat kako je napravljena u Hrvatskoj, s obzirom na to da znam da 'Kate' postoji i kao predstava reditelja Jagoša Markovića. Ona je ispala tako nekako kultna, kako se moglo čuti kod nas, i igrana je mnogo godina."
Ta Markovićeva „Kate Kapuralica", devedesetih godina, kad je nastala, bila je više od predstave postala je metafora otpora civilnog, građanskog sloja protiv tadašnjeg režima. Zašto vaša „Kate" danas, o čemu nam ona govori?
"Sada je to jako zanimljivo. 'Kate' je u Dubrovniku rađena baš kao nekakav simbol samog grada, njegova metafora, jer Dubrovnik danas ima niz problema od socijalnih pitanja do, naravno, konkretnog pitanja koliko život u samom gradu ima smisla, i koliko ga trenutačne političke strukture podržavaju.
Ono što je kod Stulija zanimljivo, komad je napisan 1801. godine, a kao da je napisan dan-danas
Jer, stalno su žalopojke da u Dubrovnik danas dolaze samo turisti sa kruzera koji ne ostavljaju novac tom Dubrovniku, i to su neprestano jedne te iste teme. A niko se, zapravo, konkretno ne obazire na te ljude koji su tu, koji s jedne strane imaju privilegiju što žive u Dubrovniku, a s druge i peh, što su u tom jezgru koje je strašno zatvoreno, čak i rudimentarno donekle, i zato je ova naša 'Kate Kapuralica' jedno ogledanje, i kritika vrlo lijepa, vrlo topla i srdačna i tim građanima Dubrovnika, i svima nama koji dolazimo u njega i odlazimo, ne zapitavši se niti na trenutak kamo taj grad ide.
Ali, predstava ima veze i sa tim kamo idu Dubrovačke Ijetnje igre jer, čini mi se, lagano već postaje floskula da Igre nisu ono što su bile nekada. I naravno da nisu iste, jer ništa nije isto kao nekada. Zapravo, Igre se, nažalost, sve više izbacuju iz svog središta, iz svog prostora, o čemu govori i 'Kate'.
U svakom slučaju, Dubrovčani su jako voljeli ovu predstavu, jer je topla, melanholična, znači podržava neke ljudske stvari. Ono što je kod Stulija zanimljivo, komad je napisan 1801. godine, a kao da je napisan dan-danas.
"Apsolutno da svi prolazimo, manje-više, tu istu posttranzicijsku priču - tranzicija je prošla, a trenutno uopšte ne znamo gdje se nalazimo"
To je neka priča koja je, kao kamen ostavljena na putu prije dva stoljeća i nešto malo više, i svakoj generaciji može donijeti neko novo čitanje. Sam Stulio, kako je vidljivo u njegovoj drami, ne voli baš mnogo te svoje junake,
'Kate' se može čitati i kao angažirani tekst o ljudskoj lijenosti, indiferentnosti i neodgovornosti prema vlastitom životu. Ali, Štuli je dao i jedan izlaz u toplinu. Ono zbog čega se danas tako dobro može shvatiti i iščitati je ta njegova obitelj, ti kapurali, koji su disfunkcionalni u biti, a mi danas takve porodice viđamo na svakom koraku. I moramo im se prikloniti, jer to smo mi sami."
Kada govorite o problemima Dubrovačkih Ijetnjih igara, to je kao da slušamo o teškoćama na koje nailaze svi festivali u regionu, i kultura uopšte, koja je, kako vidimo, nebitna političarima i sistemima moči?
"Apsolutno da svi prolazimo, manje-više, tu istu posttranzicijsku priču - tranzicija je prošla, a trenutno uopšte ne znamo gdje se nalazimo, i ne znamo kuda svijet uopšte ide, ne postoje čak niti naznake predviđanja, ono, hoće li sjutradan nastati još strasnija diktatura banaka, čemu mali čovjek, konkretno služi, kad apsolutno nema nikakvu moć da promijeni tok događanja. I tako je svugdje tako je u Zagrebu, Dubrovniku, rekla bih vjerovatno i ovdje, a tako je i u cijeloj Evropi.
Vidimo što se Evropi događa, tom velikom snu koji se raspada, u koji nas tjeraju sada, i zaista jest, neobična su vremena, i gdje zbilja nema sustava vrijednosti. U Zagrebu se događa da neki ljudi koji su, rekla bih, decidno činili pogreške, što je vrlo blago rečeno, sada govore o nekakvoj moralnoj vertikali. Sada je, prosto, popularno o tome govoriti.
Bonus video:
