ARHITEKTURA

Postavka koja je nadmašila prethodne

Sam čin svečanog otvaranja bila je zapravo kruna nimalo jednostavnog procesa uobličavanja CG postavke koji je trajao šest mjeseci - kao i izuzetne fokusiranosti aktera
70 pregleda 0 komentar(a)
Bijenale Venecija 2018., Foto: Borislav Vukićević
Bijenale Venecija 2018., Foto: Borislav Vukićević
Ažurirano: 02.06.2018. 16:06h

INPULSIVE/ INSTINCTIVE/ INSTANTANEOUS/ no more big narratives Montenegrin exhibitionot the 16th Architecture Biennale in Venice, 2018 Moram da se pohvalim, odmah na početku, da sam (i ja) bio pozvan da svojim prisustvom uveličam svečano otvaranje CG postavke na XVI Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji 2018. - koje je bilo upriličeno 24. maja, u Palazzo Malipiero. Bio sam gost gospođe Sonje Radović Jelovac, kuratorke CG postavke - odnosno firmi CAU i Synthesis - kojoj (i kojima) se ovom prilikom zahvaljujem.

Moram priznati, takođe, da sam ovoga puta bio u prilici da gotovo od samog starta pratim projekat predstavljanja CG na Bijenalu arhitekture - otprilike od momenta kada je gospođa Radović Jelovac izabrana za kuratorku - čak sam i konsultovan od strane kuratorke po nekim pitanjima vezano za projekat - tako da sam, po samoj prirodi stvari, u velikoj mjeri pristrasan kad je riječ o rezultatu - o CG postavci. Unatoč tome, osjećam i potrebu da se nadasve objektivno odredim prema postavci - da pokušam da je približim ljudima - uz opasku da bi mi bilo izuzetno drago kada bi još neko (sa ovih prostora, prije svega, ali i šire, svakako) pokušao da učini to isto.

Sama činjenica da je ovoga puta cijeli projekat prisustva CG na Bijenalu arhitekture bio vrlo transparentan - što je krajnje neuobičajeno za naše prilike - i da sam znao dosta toga o postavci i prije nego što sam bio u prilici da je doživim neposredno, na licu mjesta - u Veneciji - definitivno budi u meni poriv da iznesem i neke personalne uvide, tj. impresije. Da ne pominjem da sam u Veneciji razgovarao i sa kuratorkom i sa ljudima koji su bili uključeni u realizaciju - što se posebno odnosi na Idu Blažičko iz autorskog tima Krešimira Rogine - a dobio sam i primjerak publikacije koja prati postavku - tako da imam sve informacije koje su mi potrebne za precizan prikaz postavke.

Ali neću da žurim - sam čin svečanog otvaranja bila je zapravo kruna nimalo jednostavnog procesa uobličavanja CG postavke koji je trajao šest mjeseci - kao i izuzetne fokusiranosti svih aktera - tako da ovu priču namjeravam da ispričam baš potanko, do u detalje - u barem pet (ili šest) nastavaka.

Jedan od razloga je i u tome što sam duboko ubijeđen da je ovogodišnja CG postavka na Bijenalu arhitekture u Veneciji po mnogo čemu nadmašila sve prethodne. U prvom redu zato što ova postavka, za razliku od svih prethodnih, posjeduje rijedak, latentni potencijal da pokrene diskurs - teorijski diskurs, prvenstveno - o mogućim pravcima nužnog - i prijeko potrebnog - restrukturiranja neshvatljivo krutog, rigidnog i nepodsticajnog sistemskog okvira u domenima kojega se odvija arhitektonsko-urbanistička praksa u CG - a i šire, svakako. Koliko će taj potencijal biti aktuelizovan - i da li će biti aktuelizovan - zavisi prvenstveno od nas - od tzv. struke (nemojte da se smijete, nije smiješno). Ključno je pitanje, zapravo, u kojoj je mjeri CG struka - što se posebno odnosi na mlađi i najmlađi kadar - raspoložena za iskorak iz lokalnih okvira i stupanje na međunarodnu scenu - na veliku scenu - što bi nužno podrazumijevalo i prethodnu konsolidaciju naše scene, po svim parametrima. Ne govorim o pojedinačnim iskoracima crnogorskih arhitekata, da se razumijemo - govorim o iskoraku crnogorske scene - molim vas.

Ne kažem da prethodne CG postavke nisu ukazivale na pojedine problematične situacije u CG prostoru. Imali smo i konkretne situacije, gotovo u pravilu - a bilo je i pokušaja, u par navrata, da se problemi izmjeste iz realnog polja u simboličko, odnosno u nazovi-teorijsko polje. Ipak moram konstatovati da se svaki put do sada insistiralo na pukom narativu - insistiralo se na pojedinačnim slučajevima i na specifičnostima tih slučajeva - pričale su se zanimljive pričice, ukratko - ali bez jasne namjere da se situacija sagleda sveobuhvatno - i na način primjeren visokim standardima izlaganja na najprestižnijoj i najuticajnijoj smotri avangardne arhitektonsko-urbanističke misli i prakse na svijetu.

I upravo je osnovni kvalitet ovogodišnje postavke u njenom vrlo promišljenom, vrlo senzibilnom i razoružavajuće nepretencioznom pozicioniranju i prema aktuelnom trenutku na međunarodnoj sceni i prema situaciji u lokalu, što bi se reklo - strogo u granicama mogućnosti, naravno.

Dakle, Ministarstvo održivog razvoja i turizma je, u svojstvu nosioca projekta, 19. januara raspisalo Međunarodni konkurs za koncept i sadržaj crnogorske postavke na XVI Bijenalu arhitekture u Veneciji 2018. godine - što je, ispostaviće se, bio mudar i vrlo učinkovit potez.

Tom konkursu je prethodio interni konkurs za odabir kuratora crnogorske postavke - koji je organizovan (da ne kažem raspisan) nekih mjesec dana prije pomenutog Međunarodnog konkursa. Dušan Vuksanović, koji je u tom trenutku već bio postavljen na poziciju komesara crnogorske postavke, obratio se pojedinim pravnim licima sa molbom da predlože “kandidata” za kuratora, kao i pojedinim fizičkim licima, direktno, s molbom da prihvate kandidaturu - da bi zatim od svih zainteresovanih kandidata - ukupno ih je bilo šest, ali me ne držite za riječ - tražio da u vrlo kratkom roku izlože “svoje viđenje predstavljanja Crne Gore na Bijenalu - kroz kratko obrazloženje osnovne ideje i koncepta” - imajući u vidu, podrazumijeva se, temu ovogodišnjeg Bijenala (Freespace, Yvonne Farrell and Shelley Mc Namara - Slobodan prostor, Ivon Farel i Šeli Mek Namara) - i da prilože reference.

Pobijedio je predlog Sonje Radović Jelovac. O ostalim predlozima ne znam ništa (ne znam čak ni ko su bili ostali “kandidati”, a volio bih da znam, istorije radi). Gospođa Radović Jelovac je u jednom trenutku tražila moje mišljenje o njenom predlogu. Počeo sam da čitam predlog, pokušavajući da suzbijem blagu indignaciju (stvarno nije u redu što komesar nije i od mene tražio predlog, odnosno “viđenje predstavljanja Crne Gore na Bijenalu”) - u kombinaciji sa nešto malo rezignacije - da bih vrlo brzo osjetio njegov nesumnjivi kvalitet i njegove nesumnjive potencijale. Prvo su se pojavile sličice - uvijek se prvo pojave sličice kad se susretnem sa tekstom koji zrači - a zatim sam počeo da se, u mislima, nadovezujem na neke od ključnih momenata iznijetih u predlogu - što je bilo i više nego dovoljno za pozitivnu ocjenu. Predlog je, ukratko, bio krajnje inspirativan. Pretpostavljam da je i gospodin komesar osjetio nešto slično.

Ispostaviće se, naravno, da je predlog Sonje Radović Jelovac bio kamen temeljac na kojemu je - bez ikakvih suštinskih intervencija - sagrađena kuća, što bi se reklo, CG postavke na Bijenalu arhitekture 2018.

U narednom broju o nekim novim momentima vezano za prijemni (dopunski) ispit za upis nove generacije studenata na AF PG - a onda nastavak priče o CG postavci na Bijenalu arhitekture.

Daleko je do 25. novembra - do zatvaranja XVI Međunarodne izložbe arhitekture - Bijenale u Veneciji 2018. - tako da imam vremena da tu priču ispričam kako treba, istorije radi, bez žurbe...

Preporučujemo za Vas