O NOVOJ KNJIZI “GLASOVI IZ DOKLEE”

Miraš Martinović: Pjesnik stvara vrijeme, u tome je njegova moć

Nezanje se, prije ili kasnije, plaća visokom cijenom. Istina je da se laži brže primaju od istina. Zato je propovjednicima teško, malo je razumijevanja za njih
139 pregleda 1 komentar(a)
Miraš Martinović, Foto: Arhiva "Vijesti"
Miraš Martinović, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 05.04.2019. 00:07h

Glasovi iz Doklee, nova knjiga Miraša Martinovića, objavljena je nedavno u Zagrebu u izdanju Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i Skener studija, izdvača koji su objavili i tri njegove prethodne knjige.

“U savremenoj crnogorskoj književnosti nema jedinstvenijeg i autentičnijeg književnog stvaraoca od Miraša Martinovića koji je od prvih svojih knjiga prepoznat i i sve više afirmisan kao pisac postmodernističkog koncepta i duboke i trajne vezanosti za antičke teme, zapravo kao pisac koji poetskom alhemijom i narativnom magijom oživljava sudbine, događaje i snove, ličnosti i likove, građevine i gradove nastale i nestale na prostoru Crne Gore, otkrivajući slojeve milenijumskog kontinuiranog trajanja i plodonosnih uticaja drevnih kulture i istorijskih tokova na duhovno biće, bagatstvo i nasljeđe čovjeka i ljudi koji opstaju na prostoru zemlje i države nazivane raznim imenima - Duklja., Prevalis, Zeta, Crna Gora. Univerzalno po porukama, misaono i mudro, pisano poetizovanim jezikom, stilski pročišćenoo i dovedeno do gnomske jezgrovitosti i iskaza, Martinovićevo djelo je svojevrsni partenon iz kojeg se izlazi obogaćen znanjem, ljepotom, divljenjem stvaralačkom umijeću i moći čovjeka”, zapisao je akademik Zudvdija Hodžić, pa ove riječi uzimamo, kao najprikladnije, za uvod u ovaj interviju...

Koliko je tačna ocjena da su Glasovi iz Doklee sinteza Vašeg stvaralaštva?

- To je apsolutno tačna i prava konstatacija. Ova knjiga je nastajala u dugom vremenskom rasponu, preko tri decenije, u nju su se slivale mnoge ideje, asocijacije, istorijski događaji, ličnosti, koje će kasnije nastavljati život kroz razne književne forme, pjesme, romane, priče, eseje. Taj korpus je, iako broj nije važan, danas dostigao dvadeset objavljenih knjiga. Nekada je važna jedna knjiga koja vas svestrano i dubinski artikuliše, koja prezentuje sve vaše, etiku i poetiku, a jedno bez drugog ne ide. To su dva osnovna postulata. Brodski je negdje rekao: bez etike nema estetike. Meni je ova misao veoma bliska i stoji kao nepisano pravilo kojim se rukovodim u životu. Knjiga Glasovi iz Doklee je zbir glasova iz raznih vremena i stoljeća koji su se artikulisali kroz trideset pet proznih cjelina, encklopijedijskih jedinica, pa je to neka vrsta Doklejske knjige mrtvih u kojoj sve živi. Sve po meni glavno što se desilo u dugom hodu istorije, što je atipično i spolja gledajući neobavezujuće, ali je na dubljem toku i fonu ostavilo traga.

Dakle, sakupljao sam glasove onih koji žive u našoj memoriji, kao zapis na kamenu, kao podgorička čaša, kao sudbina izgnanog retora Dionisija, Sofokla koji je, u današnjim žargonu rečeno, u Periklovo vrijeme bio ministar spoljnih poslova, te u tom svojstvu i dolazio u tadašnju Butuu, a sadašnju Budvu, na susret s ilirskim vođama i dogovore kakao spriječiti prododore Kelta sa sjevera, koji bi ugrozili grčke kolonije na Jadranu… Dakle, neke sekvence koje su mene okupirale i koje su tražile da ih oblikujem kroz neku, u ovom slučaju, književnu formu… Tako da je ovo knjiga velike sinteze, dubinske alhemije, pročišćenog vremena, odbaranih riječi. Moj postament i moj književni i ljudski testament. Mogu da kažem, a da to ne zazvuči pretenciozno, ponosan sam na ovu knjigu. Sa njom se osjećam sigurno. Konačno, saznanje da sam to ja! I najveći stupanj koji može dostići neki stvaralac.

Vaša posvećenost i predanost istraživanju antičkog perioda na tlu današnje Crne Gore ne prestaje. Šta je to što je toliko fascinantno i inspirativno u tome vremenu i njegovim znakovima?

- Ma čime da sam se bavio, a pogotovo pisanjem, imao sam u vidu kontinuitet na prostoru ove zemlje. Njene dubinske slojeve, civilizacije i narode koji su ovdje živjeli, tragove koje su ostavili. To sam osjećao kao misiju, nešto što treba da ispunim, pronađem u njenim dubinama i na njenom licu, dovedem I uspostavim vezu tih deševanja i tragova, ovdje, ali i dalje i dublje dodire i pulsacije sa tragovima i vezama zemalja i civilizacija, bliskih i dalekih. Uvijek se nešto kretalo, strujalo, misao nije mirovala, kao ni ljudska ruka, ni ljudski um. Intresuju me suptilna preplitanja, nevidljiva dešavanja, ona iza artefakta, njihove sjenke i aure. Ona druga strana, nešto što traje i poslije vremena kada se dogodilo, krhotina vaze, izblijedjeli natpis, preživio ucijelo ili samo nekoliko slova. Moja strast da nadograđujem. Ta nadogradnja je veoma bitna. Intresovao me duh vremena, i duh mjesta kroz koji se profilisalo vrijeme i ljudi koji su se u njemu ostvarili, a čiji treptaji su nastavili da žive. U Glasovima iz Doklee se bavim sudbinom crtača koji je u doba praistorije na stijenama u Lipcima, blizu Morinja, u Boki Kotorskoj, iscrtao jelene, lovce i svastike, pa tako ostavio trag o sebi i vremenu u kome je živio. Kroz tu sudbinu ja sam prikazao sudbinu umjetnika uopšte, bitnost tragova koje ostavlja. Te linije povučene prije nekoliko hiljada godina i danas žive. Otkrivao sam tragove, predjele i sudbine. Sve što baštini prostor jedne zemlje, čini kulturu te zemlje, duh te zemlje.

Moje knjige su čitanje toga duha koji struji kroz ljude i istoriju, koji nije uvijek vidljiv ni dostupan. Treba posebno čulo, sazanje za prepoznavanje, sašaptavanje i artikulisanje toga duha.

Dimitrije Popović ocjenjuje da se u Vašem djelu osjeća “drhtaj istorije” koji je odraz Vaše potpune predanosti, podjednako intelektualne Ili osjećajne ?

- Veliki grčki pjesnik Kavafi je govorio pred kraj života: “Ja sam pjesnik istoričar. Nikada ne bih mogao napisati roman ili dramu; ali u sebi čujem stotinu dvadeset i pet glasova koji mi kažu da bih mogao pisati istoriju”.

I meni su potrebni glasovi da bi pisao istoriju. I ja sam to osjetio, mnogo prije nego sam pročitao ovu Kavafijevu misao. Mene intresuje upravo drhtaj istorije, ono što živi iza stvarno događajnog, drhtaj koji izaziva događaj, ali drhtaj koji ne umire, koji se udvaja i produžava do u beskraj. Mi u svom, osjećamo biblijska i prapotopska vremena, antiku, srednji vijek, sve što je prethodilo u nama se produžava. U tom smislu Eliot doživljava tradiciju. Slično misli Seferis, kada kaže: u meni živi Homer, tragičari, svi pjesnici, moji prethodnici. Konačno, kompletan grčki jezik. Upravo ja živim sa osjećajem: da sve što je živjelo na prostoru Crne Gore nekada, prije, živi u meni, produžava se kroz moje djelo.

Tradicija je vječno pulsirajuće stanje. Ostati izvan nje, znači ostati bez korijena, osušiti se. Ona je plodna zemlja, okean koji sve obuhvata, nepotrošiva aura koja u svemu treperi. Meni istorija služi za metafizičke treptaje, takvi treptaji zauvijek traju. Ništa nije nestalo u univerzumu. Niti je šta nestalo a da nije nastalo, kako bi rekao onaj mudrac iz Efesa što ga zvaše Mračnim. Za drhtaje istorije treba imati posebno čulo. Herodot je dobro zapazio, kada je rekao: “U dugom proticanju vremena ništa nije nemoguće.” U dugom proticanju vremena tražio sam ponovljivo I moguće. A sve je i ponovljivo i moguće.

Vi u knjizi Glasovi iz Doklee poručujete “Putuj, tako ćeš uspostaviti trenutke u vremenu”. Koliko je Vaše putovanje stvar imaginacije, a koliko ste i sami istraživali materijalne ostatke naše antičke prošlosti?

- Istraživo sam svakako i, kako zapisa Božena Jelušić: “Miraš je rijetki pisac koji je prepješčio sve svoje knjige”. Putovanje je uspostavljanje trenutaka u vremenu, prustovski rečeno: ponovo nađeno vrijeme. Pisanje je upravo uspostavljanje vremena, nizanje trenutaka, pa tako stvaranje novog vremena. Pisanje je Penelopino platno, Odisejevo putovanje, nove kapije I novi horizonti za koje pisac ima ključ, riječi, jedino što ne truli I što prolaženje ne može pobijediti. Trajno neprolazno stanje. Tim vremenom se bavim. Pjesnik stvara vrijeme, u tome je njegova moć, pobjeda nad prolaznošću. To pjesnikovo vrijeme je uspostavljeni kontinuitet, na čem pjesnik neprestano radi.

Koliko “običan” čovjek u našoj zemlji zna o toj istoriji i zašto je, ako jeste, važno poznavati nestale civilizacije?

- Mnogo je važno da znamo da nijesmo od juče, da iza nas stoji dugo trajanje, mnoga pokoljenja koja su se ostvarilie na ovoj zemlji kroz tragove koje su ostavili: ostaci gradova, novčići, slova uklesana u kamen. Istorija koja se neprestano zbiva, živa materija koja se može dotaći. Neznanje stvara praznine u čovjeku, crne rupe, sve stavlja pod znak pitanja. Ako bi znali i shvatili dubinu postojanja, ne bi bilo neodumice da li smo mi to što smo ili neko ili neki drugi. Čitajući istoriju, uspostavljam kontakt sa svojim prethodnicima, osjećam ih u sebi, oni mi daju snagu i nadahnuće, podsticajni su, bude kreaciju. Čitajući o prošlim događajima ja ih dovodim u vezu sa vremenom u kojem živim. Sve se promijenilo ili se mijenja, samo je čovjek isti, sa svim manama i vrlinama, tugama i radostima. Konačno, čitanje zemlje i poznavanje istorije, stvara svijest kod onih koji su na njoj rođeni. Svjesnom čovjeku sve je jasno. Mnoge nejasnoće i neznanje današnjem čovjeku na ovoj zemlji otvaraju dileme. S dilemama idu podjele, a s podjelama neraumijevanje, mržnja. Svjesnost dugog trajanja čini čovjeka stabilnijim; ima temelj i postolje, ne lebdi. Lebdeća stanja mogu biti intresantna, ali kratkoročno. Nezanje se, prije ili kasnije, plaća visokom cijenom. Istina je da se laži brže primaju od istina. Zato je propovjednicima teško, malo je razumijevanja za njih. Zamke su mnoge na njihovom putu, iskušenja, što proizvodi nevolje. No, u svemu, njima je istina data. I ma koliko bilo teško, na njima je da je predaju ljudima. Težak vijenac ali voće slatko.

Antika je uvijek savremenost i svevremenost

Možemo li iz Vaše umjetničke radionice očekivati nova djela u kojima ćete nas ponovo voditi kroz tajanstveni i zavodljivi svijet prošlih vremena i upoznavati nas sa ljudima sa čijim sudbinama i razmišljanjima i danas možemo da se poistovjetimo, iako nas od njih dijele milenijumi.

Kada sam bio učenik šestog razreda, tadašnje osmogodišnjeg škole, jednoga ljeta na Komovima, bio sam pastir, i u prilično velikoj oskudici sa knjigama, do mene je došla HomerovaIlijada, u prozi, prilagođena lektiri i mladima. Čitavo to ljeto sam je nosio i čitao. Ta knjiga me bitno zauvijek odredila. I sada, nakon dosta proteklih godina, vidim da se nikada nijesam razdvajao od Homera, pjesnika koji je sve rekao u svoja dva spjeva: čovjekovu sudbinu u svom njenom volumenu. Homer je gledao sa mjesta odakle je mogao obuhvatiti univerzum. On je prisutan, u više mojih knjiga, u raznim varijantama, na različite načine. Sasvim je prirodno što se moje dosadašnje stvaralaštvo zaokružuje knjigom Homer na putu za Smirnu. To je knjiga mojih dubinski poniranja, zaokruženja, lična sinteza. Počinje rečenicom: Bio sam hirurg u Trojanskom ratu!, u kome Homer u posljednjem ratnom danu gubi oči, nakon čega slijep putuje Grčkom, stvarajući Ilijadu, to ratno, a u suštini veliko antiratno djelo. Moja knjiga je u tom duhu i tonu, antiratna. Mogla bi naredne godine, prema nekim planovima, izaći pred čitaoce.

Homerom sam se bavio na jedinstven način. Dovoljno kao najava, ali i potvrda, da sam i dalje u svijetu antike. A antika je savremenost, njome su obuhvaćene sve vrijednosti. Antika je uvijek savremenost, i više od toga, svevremenost.