Predrag Lucić, jedan od najpoznatijih novinara, kritičara i pisaca regiona, jedan je od osnivača kutnog Feral Tribuna, časopisa koji je opstajao u nezavidnoj poziciji tokom 90-ih, a koji nije uspio da preživi postratno tranziciono vrijeme.
On je u razgovoru “Vijestima” kazao da je vrijeme pod Tuđmanom za Feral bilo zapravo najbolje, te da im je legao “ko budali šamar”.
Lucić smatra da je današnje vrijeme dosadno.
“Da u ovo vrijeme banem ko što sam banuo u onaj socijalizam... ja bih vjerovatno bio i nervozan, i bijesan, i željan naglih promjena, nedomišljenih još, kao što su to i današnji klinci.”
Današnji svijet živi u vremenu identitetskog terora a na globalnoj ravni se prodaje “priča o smrti ideologija, ali ne samo ideologija koje nama odmah zazvuče kao psovka, već o smrti ideja. I ta jedina ideja je identitet. Identitet je ništa”, rekao je Lucić.
Šta se to dogodilo u Splitu, koja vrsta energije, da bi se formirao Feral Tribune?
"Ja mislim da nije ništa posebno zaslužan Split. Naprosto se dogodilo da se baš u Splitu nađu neki ljudi koji su nekakvu energiju umjesto u košarku, pank, teatar ili nešto peto pretvorili u energiju za pravljenje novina. Ima te nekakve anarhoidne tradicije u Splitu o kojoj se ne zna baš dosta.
Split jest bio na nekoj novinskoj mapi Jugoslavije, mislim da je bio važno mjesto i zbog dnevnog lista „Slobodna Dalmacija“
Ja sam još kao klinac, kad sam radio u srednjoj školi, imao sam neku praksu u biblioteci arheološkog muzeja, naišao na gomilu humorističkih i satiričkih listova između dva svjetska rata koje su izlazile u Splitu za koje nisam znao.
To su bili listovi, neki su imali samo dvije strane, neki su imali mali format,četiri ili osam stranica. Jedan se zvao „Crvena jaja“ i imao je pečat Kraljevske cenzure.
To je meni ostalo kao nekakav stari dobri zajebantski duh Splita. Split jest bio na nekoj novinskoj mapi Jugoslavije, mislim da je bio važno mjesto i zbog dnevnog lista „Slobodna Dalmacija“, koji je ipak bio u ono vrijeme kad su novine bile manje-više unificirane, ona je bila ipak nešto drugačija, njegovala je neke življe forme od onoga što se uglavnom produciralo po novinama koje su tada bile jako dosadne, da se ne lažemo."
Možemo li jednog dana u skorijoj budućnosti, ugledati Feral na trafikama?
"Mislim da ne možemo, četiri pune godine su prošle od kako je ugašen. I teško će biti okupit, mi smo pokušavali, bilo je raznoraznih ideja. I o nastavku lista u saradnji sa nekim drugim izdavačima jer više nismo mogli funkcionisati samostalno.
Mislim da niko nije napravio kompromis sa novom redakcijom takav da bi odustao od sebe, od onoga kako je pisao u Feralu
Bilo je ideja o Feralu samo na webu, ali naprosto ništa od toga se nije realizovalo. Finansijska agonija Ferala je trajala predugo. Bilo je problematično, jer nisi mogao održavati normalan korak, normalno raditi, realizovati sve ono što ti je bilo u glavi. I što su tvoji čitaoci očekivali od tebe.
Mi smo imali vrlo pristojan broj čitalaca, a ja o čitaocima ne razmišljam uopšte kroz brojeve. I ja sam ih upoznao dosta. I onda i tokom ovih godina dok Ferala nema. Radi se o čudesnim ljudima sa kojima je užitak razgovarati. To nam svima bude negdje bol.
Zbog tih ljudi mi je žao i zbog nas koji smo bili u redakciji, što Feral koji je nešto posebno. Sve ovo poslije je nešto drugo. Svi smo našli neke druge redakcije, nekakav duh Ferala živi na kraju krajeva kroz tekstove Feralovih autora u drugim novinama.
Mislim da niko nije napravio kompromis sa novom redakcijom takav da bi odustao od sebe, od onoga kako je pisao u Feralu. Taj duh živi, ali bojim se da je nemoguće sve to organizacijski okupit."
Da li bi Feral bio drugačiji da Hrvatska nije imala Tuđmana u to vrijeme?
"On je pokušao biti autokrat, on čak ni to nije uspio. A, sjajno je kada se baviš tim sportom, kada ti naleti takav umišljenko. Ja uvijek kažem da nam je on legao ko budali šamar.
Dvadesetak godina se igramo ovih višestranačkih izbora i doživljavamo to preko medija kao neko najvažnije pitanje
Mi smo već bili onako uhvatili ruku, raspisani i dosta smo utakmica već imali sa ovim komunističkim vlastima - probijali sve barijere i onda nam dođe on, koji nas je htio vratiti u nekakvo mitsko nepostojeće, prahrvatsko doba. Na kraju XX vijeka.
On je pogodio tu malograđansku žicu Hrvata, on je tačnu notu odsvirao. Pogodio ih je ondje gdje su najosjetljiviji i tu je taj pakt sa velikim vođom. Naravno, nismo svi na istoj žici i to je super, inače bismo bili još i ovako jesmo poluguslarsko društvo."
Pasivizacija birača i suzbijanje kritike. Je li to naša sudbina postala, takav kulturološki model?
"Ovo je nama relativno nova igračka. Dvadesetak godina se igramo ovih višestranačkih izbora i doživljavamo to preko medija kao neko najvažnije pitanje. To je samo jedan segment života.
Mislim da to društvo postaje sve više dehumanizirano, ne samo ovdje
Naše novouspostavljene države su zapravo u nekim starim granicama, u granicama država koje su bile samostalnije u vrijeme Jugoslavije kada su bile djelovi federacije, nego što su samostalne danas. Sjedinjene Države nijesu samostalne, nema toga više.
Mi smo se negdje zabavili oko tih ne tako važnih stvari, tzv. ljevica i desnica. Taj klijentelizam je zavladao svugdje. Države su postale firme, feudi. Imamo potpuno jedan čini mi se retro đir, jedan socijalni sunovrat, ali na globalnom nivou.
Pogledaj ljudski rad. Sada govorim malo marksističkom terminologijom koju nijesam upotrebljavao tada kada je bila dežurna. Otuđenje ljudskog rada je sve žešće, kao moraš biti sretan ako imaš posla. Bilo kakvog, a na tom poslu da radiš sve više, sve besmislenije za što manje.
Nema više onih osam sati za samoobrazovanje i nadgradnju, sve je neki kuluk i bavljenje računima. Mislim da to društvo postaje sve više dehumanizirano, ne samo ovdje."
A istovremeno sterotepizirano i uniformisano?
"Dosadno, brate, dosadno. Brendirano, a dosadno. Da u ovo vrijeme banem ko što sam banuo u onaj socijalizam - kada osvijestiš stvari o sebi, kada čuješ neke svoje bendove, kada pročitaš neke prve knjige koje te puknu, odgledaš neke filmove i predstave i onda kada formiraš svoj odnos prema društvenoj stvarnosti.
Da ne ispadne kao socijalisti prema kapitalistima - da nijesmo imali ništa protiv njih, nego da smo im samo zavidjeli
Da danas banem u ovo, ja bih vjerovatno bio i nervozan, i bijesan i željan naglih promjena, nedomšljenih još, kao što su to i današnji klinci. Ono što se ne mijenja, to je jedan stari stih: "Volja je za promjenom". I opet, tu imaš neke retro đireve, pa ljudi misle da bi jedna revolucija preko noći mogla sve promijenit. Nisam siguran.
U redu, ovima treba pokazati zube, ove treba istjerati iz njihovih dvoraca. A pritom i odgojit ljude kojima neće trebati dvorci, koji se neće jagnjit za tim stvarima. Da ne ispadne kao socijalisti prema kapitalistima - da nijesmo imali ništa protiv njih, nego da smo im samo zavidjeli. To je sjajan aforizam Duška Radovića bio."
Zašto nam se ne događaju bolje i stručnije elite na prostoru bivše Jugoslavije?
"Pa, nije moglo. E, sada pričamo o Jugoslaviji kakva je stvarno bila. Ona nama danas izgleda puno bolje iz ovih skučenijih perspektiva, iz ovih malih etnokratskih jugoslavijica, koji su od nje preuzeli ono najgore, malo šta dobro. A imala je i ona svojih dobrih stvari, naravno.
Jedino što ne možemo objasniti sebi kada iskreno sjednemo sami sa sobom - pa što smo ovako sjebani onda
To je ipak bila zemlja gdje je sve funkcionisalo na nekoj relaciji partija-vojska-policija. To su bili stvarni stubovi sistema. Naravno bilo je sjajnih kontraša. Uvijek si se negdje mogao skloniti, a da nastaviš priču, da ne odeš u neku totalnu emigraciju. Da nastaviš priču tu gdje si je započeo, da nastaviš nekakav svoj fajt.
Čini mi se ipak da jedna najvažnija etapa koja nam se nije mogla dogoditi i neće nam se dogoditi, negdje u XIX vijeku, nije bilo moguće da se dogodi neka građanska revolucija, za nekakvo sazrijevanje društva, da bude temelj nekakvih promjena i nekakvih sloboda.
Slobode su se uvijek teže osvajale. I onda, kada bi se osvojile kao 1945. godine, opet se držala u nekakvom kavezu - uvijek se ovdje i nekakva paranoja uzgajala. Svi su protiv nas, mi nekako moramo opstati ovdje, pritom smo bolji, ljepši i pametniji od svih. Jedino što ne možemo objasniti sebi kada iskreno sjednemo sami sa sobom - pa što smo ovako sjebani onda.
Trebaće nam puno vremena svima. Nema čarobnog štapića, nema revolucije koja će preko noći promijeniti neke odnose u društvu, vlasničke i moćničke. Neki koji će doći poslije nas da stvore ovdje koliko-toliko pristojnije, ljudskije i manje ljudožderskije društvo. A biće teško, jer imamo ljudožderski kapitalizam.
Sad i ovdje evoluira, imamo ga i vani. I u onim sretnim zemljam, a on sad postaje sve opakiji, tako da, nije to utjeha, nema recepta i bilo bi dobro da si priznamo, da naše elite i kontraelite zapravo o tome razmišljaju - da je čitava stvar u nekom našem putu iz ovoga. Da se iz ovog blata vadimo i kroz edukaciju. Kroz sve ono što život čini životom, da ipak vrijedi boriti se za dostojanstveniji život ovdje.
Kakve vijesti vam dolaze iz Crne Gore? Znate li da ovdje u zadnjih 10 mjeseci, prvi put u zadnjih 20 godina, hiljade ljudi izlaze na ulice i pokazuju da postoje aktivna crvena krvna zrnca?
"U ovim korporacijskim medijima o tome nećete naći ni slovo. Ali postoji i drugačiji izvori, sada se preko društvenih mreža, preko neta te vijesti šire brzo, dostupne su svima, tako da onaj koga zanima zaista može pronaći. I više nema nismo znali.
Zapravo mislim da živimo u vremenu identitetskog terora
Jeste da smo u gomili informacija u kome je 99 posto nepotrebno i suvišno, ali valjda je i to neko umijeće življenja, da pronađeš ono što te zanima i da razlučiš bitno od nebitnog.
Taj interes za susjedne zemlje, radi se o najnormalnijoj zainteresovanosti, bez obzira na to u kakvim mi državama živjeli prije ili poslije. To je najnormalnije, jer su procesi povezani. Republika tranzicija funkcionoše od Jadrana do Baltika, manje više su slični belaji. I na kraju krajeva, taj globalni proces feudalizacije, on je u toku svugdje."
Imate li neki odnos prema činjenici da se u Crnoj Gori dvije decenije vlast personifikuje u jednom jedinom čovjeku?
"Pa, čovjek se potrudio da ostane trajno zapamćen i bogami mu je uspjelo. Tako da ako napravite anketu, ne samo po Hrvatskoj, Srbiji već bilo gdje, u Južnoj Africi, Čileu, mislim da bi ljudi uglavnom znali za Mila Đukanovića i mislili bi da on još uvijek vlada Crnom Gorom."
Živimo u vremenima kada su profiti i nafta iznad svega...
"Što se profita tiče i svođenja svega na novac, to je samo jedan dio priče. Zapravo mislim da živimo u vremenu identitetskog terora. Da se na globalnoj ravni prodaje priča o smrti ideologija, ali ne samo ideologija koje nama odmah zazvuče kao psovka, već o smrti ideja. I ta jedina ideja je identitet. Identitet je ništa.
Ovaj sad start koji imamo par godina, naročito elite ne žele
Na način da on određuje čovjeka u nekoj masi kao dio nečega. To je priča na koju ne treba nasijedati, a bojim se da će ovi majstori jahati na tome. Kulturne i političke elite u svijetu su već to primile kao nekakav način mišljenja i da se to onako kapilarno širi.
Identitet je poprilična zabluda našeg vremena. Naravno, to je zgrtajuća priča - nikad dosta novca, nikad dosta napunjenih kolica po megamarketima, nikad dovoljno izmišljenih potreba."
Ima li energije za neki plemenitiji svijet?
Ima, koliko god se ova bogata govna umrežavaju i čuvaju stečene pozicije, tako i klinci i ovi stariji klinci, sijedi klinci, tako se i oni oko tih ideja, oko projekata nalaze, na kraju krajeva i oko tog jednog finog, dobrog i drčnog "ne!".
Oni čuvaju svoje pozicije, i onda njih ovakvi udari, kao što se dogode sa studentskim pobunama, potpuno dekomodiraju i to nastoje ili prešutiti ili obezvrijedit
Neću sa vama, svinjarije koje radite, nemojte raditi u moje ime. Pomakle su se stvari posljednjih godina. Kada nam je izgledalo da su ovi uspjeli prodat priču o tom sistemu kao nepromjenljivom, kao najmanje nesavršenom na svijetu, da sve mora se promišljati u gabaritima kapitala, stjecanja, ipak se ta priča ozbiljno načela, ozbiljno razbila i start je dobar.
Ovaj sad start koji imamo par godina, naročito elite ne žele. Čuvaju svoje pozicije, bilo da su kulturne, bilo da su lokalni nobelovci ili dobitnici svih nagrada, klasici, javni intelektualci.
Oni čuvaju svoje pozicije, i onda njih ovakvi udari, kao što se dogode sa studentskim pobunama, potpuno dekomodiraju i to nastoje ili prešutiti ili obezvrijedit. A to zapravo govori o okoštalosti tih društava da se ne prepoznaju ti pravi pozivi na promjenu, te razorne analize onoga što se radi i u obrazovnom sistemu i u ekonomskim odnosima.
To su sve klinci sa fakulteta skužili puno bolje od onih koji pune televizije i novine. I oni su negdje najplemenitijih, iz nekog nazdravijeg gnjeva su upozorili starije šta zapravo slijedi ako prodaju sve, ako prodaju i pravo na školovanje, i pravo na liječenje, pravo na hodanje, pravo na disanje. Da će sve biti koncesionizirano. I prema tome se ide, ali se ide i kontra toga.
Bonus video:
