Enes Halilović, pripovjedač, pjesnik i dramski pisac, rođen je 5. marta 1977. godine u Novom Pazaru. Osnovao je novinsku agenciju Sanapress, književni časopis Sent i web časopis za književni intervju Eckermann.
Prevođen je na engleski, njemački, španski, katalonski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski jezik. Dobitnik je Zlatne značke za doprinos kulturi i nagrada „Branko Miljković“ i „Đura Jakšić“. Ove godine pozvan je na festival „Glasovi Mediterana“ u francuskom gradu Setu.
Kao da se s regionalnom poezijom desilo nešto onog trenutka kada je proza na bivšim jugoslovenskim prostorima počela da uzima oblik medijuma za povezivanje pokidanih veza, pa se ona našla u zapećku. Poezija inače teže nalazi put, a šta se dešava sa poezijom kada je u pitanju Balkan i autori koji razumiju četvoroimeni jezik?
"Poezija je uvijek u zapećku, ali žilava je i opstaje. Ni Berlinski zid nije mogao da slomi magnetne veze među autorima i čitaocima pa neće ni nas na Balkanu spriječiti granice. Mi, ljudi, stvoreni smo u mnogo naroda i jezika da se bolje upoznajemo.
Poezija, ako zaista postoji, u stanju je da nam približi osjećanje ili nedoumicu nekog plemenskog starješine koji je živio u Africi prije tri hiljade godina ili nekog roba iz drevnog Egipta. Poezija nam je potrebna, moramo je stavljati na egzistencijalne rane, a ona granice preskače lako, kao seoske tarabe.
"Svaki znak može biti i znak poezije"
Meni je crnogorska poezija veoma bliska, ne samo zato što mi je majka iz Crne Gore nego što u crnogorskoj poeziji prepoznajem kulturološke i istorijske slojeve koji su jedinstveni."
Najviše za poeziju i uopšte promociju autora, reklo bi se da su učinili književni časopisi poput Arsa, Sarajevskih sveski, Senta čiji ste vi osnivač i sličnih. Sada ulogu časopisa sve više preuzimaju blogovi i književni portali. Kako vidite ovaj transfer u kontekstu komunikacije među autorima i publikom?
"To je nešto potpuno normalno i potrebno. Mi u Sentu jedva podnosimo skupu poštarinu, jer veliki broj primjeraka šaljemo vani. Svaki znak može biti i znak poezije kao što je kroz istoriju dokazano da svaki materijal poezija koristi da se utisne i da traje.
Pisali su je na pijesku, na drvetu, na glinenoj ploči, na kamenu, na papirusu, na papiru, sada poeziju čitamo i na ekranu i u elektronskim verzijama, na društvenim mrežama, sajtovima. Poezija je svaki materijal prilagodila sebi. Elektronski časopisi su bogatstvo."
Nakon nekoliko godina obnavljanja veza i promjene generacija, kako vam danas izgleda regionalna književna scena?
"Kao zbir različitih glasova koji su stopljeni u jednu harmoniju. Naši vrli balkanski političari često ponavljaju, kao papagaji, da svi mi pripadamo Evropi. Pa ako pripadamo Evropi, pripadamo i jednu drugima. Rumunski filozof Emil Sioran smatrao je da budućnost Evrope može biti na Balkanu uz pravilnu politiku.
Za sada se možemo nadati nekoj svijetloj budućnosti, ali mi na Balkanu nemamo dalekovide političare. Filozof i nekadašnji disident Mihajlo Mihajlov govorio je da će politička rješenja na Balkanu dati univerzalne političke ključeve za razrješenje brojnih političkih kriza u svijetu. To se ipak još uvijek ne nazire, ali nije isključeno.
"Za mene je posebno značajan odnos pjesništva i istorije"
Književnost bivše SFRJ je organizam sa ogromnom mogućnosti regeneracije, organizam koji prima svaku krvnu grupu i u svaku može da se ulije. To je naša kulturološka slika i trebalo bi je potencirati i u političkom smislu. Ne smijemo biti izolovani od svijeta i vremena, a to je moguiće samo ako pokažemo sebe svijetu i vremenu."
U Vašem pisanju se vežu različite epohe, očituju se mnogi autori poput Eliota, Kavafija, Vitmena, a ipak je savremena. Što su Vaše najvažnije smjernice u pisanju, a što želite postići u značenjskom smislu?
"Za mene je posebno značajan odnos pjesništva i istorije. Čovjek korača kroz istoriju, gradi je i ruši, piše i prekraja. Istorija je hrana pjesnikova. Kavafi zbori o kralju Marku Antoniju Demetriju koji, kada ga sklone sa vlasti, obuče neko obično odijelo i izađe sa istorijske scene, kao glumac. Istorija se često umiljava poeziji.
I Borhes pričajući o Brutu i Cezaru ističe da istorija voli ponavljanja i simetrije. Konačno, često je istorija ogrnuta smislom koji poeziju hrani. Ako je istinska pjesma, svaka pjesma je novi smisao u bezbrojnom nizu ogledala opruženom niz tok istorije, niz kičmu ukupnog umjetničkog stvaranja."
Otrov
Živa je to istina. Prezirali
su ga
I oni iz njegove kuće.
I sve druge kuće.
Djeca ga i žena motikama
gađahu
Kad je uzimao pero,
A narod se cerio uz priču
o njemu.
Pisao je krišom, na tavanu.
Nije narod dao da se pisac
u groblju sahrani,
Dadoše ga kljunovima,
pticama na upotrebu
Da ih zamaju – da ne
pjevaju.
Sudbina pisca!
Njegove stihove popušio
je njegov sin.
Nekoliko godina, nakon
očeve smrti,
Savijao je duhan papirima
sa tavana
I pušio,
Stih po stih.
Potom ga ja napao kašalj.
Brzo je izdahnuo.
Kad se pročulo da je
poezija uzrok smrti piščevog
sina,
Narod je i za njega udario
zabranu kopanja u groblju.
Rekoše:
Sam se trovo, sam nek
trune.
Bonus video:
