Reditelj Pjer Žalica, predstavio se podgoričkoj publici na festivalu Underhill filmom “Orkestar”, u kojem kroz prizmu jednog od najpopularnijih teen bendova 80-tih govori o muzici tog vremena i kreativnom talasu i o ratu i raspadu Jugoslavije.
Žalilca je kazao da je snimao film o dobrim ljudima, a ne o lošim vremenima.
Prikazan Žalicin film o Plavnom orkestru >>>
Bendovi koji su na koncertima i svirkama okupljali najviše publike su dolazili iz Bosne, a “Plavi orkestar” je bio najpopularniji. Da li je to razlog zbog kojeg ste izabrali njih da ispričate priču o jednom vremenu?
"Popularnost jeste jedna od važnih pretpostavki za tu odluku, ali u stvari odgovor je – ne. Do 'Plavog orkestra' kao važnog elementa u filmu je došlo, prije svega, zbog toga što sam ja želio da glavni lik u filmu bude Saša, njegov specifičan talenat i karakter, koji mi je izgledao vrlo zanimljiv, provokativan i tačan, za neku generacijsku priču. Saša se sa tim nije u potpunosti slagao, te je bend u fokusu kao rezultat nekog umjetničkog kompromisa između nas dvojice, sa kojim smo obojica bili zadovoljni.
Nije naša ideja bila da promovišemo 'Plavi orkestar' kao najvažniji ili najprovokativniji bend tog doba, nego da kroz vizuru tog benda pogledamo u vrijeme i ljude u kom smo živjeli. Kako Loša voli reći, mogli smo napraviti priču o vremenu iz vizure nekog mašinovođe ili fakira… to bi, naravno, bile drugačije priče, ali sasvim sigurno autentične i zanimljive. Dakle 'Plavi orkestar' je naprosto glavni junak jedne filmske priče, a ne bilo kakva vrsta stava ili zaključka bilo koje vrste o drugim pop-rock bendovima koji su bili aktivni u ono vrijeme.
U to vrijeme su postojali i stvarali bendovi koji su možda imali angažovanije tekstove, bolju muziku, i “loše uticali na omladinu”. Međutim, “Plavi orekstar” je rijetki koji je doživio da se i država, u kojoj je jednopartijski sistem bio na izdisaju, bavi njima.
Problem je nastao kada se jedan ultrapopularni bend, sa milionskom publikom, kakav je bio Plavi orkestar počne baviti političkim temama. To, koliko god naivno izgledalo, državu više brine, nego 10 Ramba ili Azri
Imali su određenu popularnost u jednom, mora se priznati, manjem broju slušalaca jugoslovenskog prostora, ali ne toliku da bi predstavljali realnu opasnost za sistem. Problem je nastao kada se jedan ultrapopularni bend, sa milionskom publikom, kakav je bio PO počne baviti političkim temama. To, koliko god naivno izgledalo, državu više brine, nego 10 Ramba ili Azri.
Sa Janijem Novakom iz Lajbaha
Da pojasnim, metaforički: sve je OK dok Zdravko Čolić pjeva 'Druže Tito mi ti se kunemo', a Džoni 'Oni dolaze'. Ali ako se Zdravko odluči da pjeva 'Oni dolaze', to je problem. Problem koji ničim ne bi umanjio Džoni da odluči pjevati 'Druže Tito'… E, zbog toga, zbog mega popularnosti, naročito među tinejdžerima, 'Plavom orkestru' se moralo zabraniti da se bavi političkim temama.
U svim bioskopima regiona u kojima se prikazivao film je izazivao navale smijeha ili suza, ex YU nostalgični osjećaj se javlja čak i kod onih koji se tako ne izjašnjavaju, kada se vrate na muziku svoje mladosti. Kakav je Vaš odnos prema tome?
"Prije par dana sam bio sa Vladom Divjanom, iz' Idola', on je imao vrlo zanimljivo razmišljanje koje je na neki način odgovor na ovo pitanje. On kaže da muziku, pjesmu, doživljava kao neku kapsulu. Kapsulu u koju su, osim nota, tempa i ritma, zapisani i osjećaji, intenzitet pa i mirisi vremena i prostora u kom je pjesma nastala. Tako da kada slušate neku pjesmu, vi jasno doživljavate vrijeme i emocije vremena u kom je ona nastala, čak i ako nemate iskustvo tog vremena i prostora. Tu bi bio ključ brezvremene popularnosti i razumljivosti stare muzike novim generacijama. A ako slušate neku muziku iz ‘svog’ vremena, onda je sasvim logično da vam se bude emocije. Mislim da tu nema nikakve misterije, svi volimo svoju mladost, bez obzira na političko-ideološki kontekst.
U posljednjoj deceniji, snimljeno je dosta filmova o samom ratu na prostorima Jugoslavije, o nacionalizmu, odnosima, izbjeglicama. U prvo vrijeme su to bili filmovi koji su imali težak realističan prikaz, a onda se sa odmakom vremena počinju snimati filmovi sa dozom humora. I Vaša “Gori vatra” je jedan od takvih…
Nama je humor imanentan, nekako, svjesno pretjerujući, mi i kad pokušavamo napraviti nešto smrtno ‘ozbiljno’, to ima dozu humora
Što se desilo sa nacionalizmom?
Ništa. I dalje je jednako efikasna osnovna poluga za održavanje klero-nacionalističkih vampira na vlasti u regionu. Pa čak i kada su u opoziciji, oni vrlo vješto koriste tu dimnu zavjesu da kontrološu ljudski strah, pokreću njihove primalne nagone i tako imaju potpunu kontrolu nad njima. Mi još živimo u svijetu u kom je opravdanje za neko zlo koje se pravi danas zlo koje je učinjeno prije 300 – 400 godina. S tim što se to još naziva herojstvom, čojstvom ili ko zna kakva sve imena ne dobija. A radi se, naprosto, o ostvarivanju poptune kontrole u mračne svrhe.
Prve kontakte nakon rata među ljudima uspostavili su umjetnici. Ima li umjetnost danas neku ulogu u aktuelnom ekonomsko-političkom sistemu, koji je udružio „one druge“?
U aktuelnom ekonomsko-političkom sistemu umjetnost je tu kao ukras, kad zatreba, i dugoročno - da umire, jer samo smeta. Uopšte, današnje vrijeme nazivati političko-ekonomskim je vrlo optimistično. Mislim da se mi nalazimo u vremenu prvobitne podjele kapitala, jagme. Jagme, u kom vladaju zakoni plemena i straha od groma i munje, straha u kom vas vrač može gurnuti u bilo koju vrstu idolopoklonsta u čije ime ćete sebi uništiti život. Nije naravno sve tako crno, upravo zato što u ilegali ipak velika većina ljudi osjeća privrženost i ljubav za druge ljude, bez obzira kako se zovu, samo što to još ne smiju glasno reći. Ljudi iz kulture i umjetnosti se, u velikoj mjeri, ili barem dovoljnoj mjeri, usuđuju to glasno reći. Što je nekako logično. Kultura će se povezivati i dalje, ali mnogo je važnije da se povezuju ekonomije, i naravno, ljudi.
Ljudi više vole fikciju
Dokumentarni filmovi izgleda da lagano prestižu igrane... Da li je publika postala željnija stvarnosti koja se gubi u floskuli da se danas brzo živi, ili je postala radoznalija i svjesnija onog oko sebe ili… Nisam siguran da je ovo tačna teza. Mislim da dokumentarni film neće nikada sustići igrani. Mislim da je priroda čovjeka da više vjeruje i voli fiktivnu priču o plavookom mladiću koji se na oči svoje drage davi u hladnom sjevernom moru, nego u dokument o potonuću Titanika. To je naprosto tako. Ali, sa druge strane, svaki dobar film ima šansu da dođe do publike.
Dokumentarni film tu šansu ima u sve većem otvaranju televizije prema toj vrsti filma. Činiće se da je uvijek tako bilo, ali nije. Televizije su masovno pod firmom dokumentarnog filma puštale TV reportaže, koje su, naravno, OK, ali nisu film.
Jer u reportaži je ključna informacija, a u filmu ideja, tako da je reportaža ipak novinarska forma. Pojavom kablovskih kanala koji emituju odlične dokumentarne filmove, čini mi se da se i javni servisi mijenjaju u tom smislu, pozitivno. Bilo bi vrlo dobro kada bi još uložili malo više i u produkciju autorskog dokumentarnog filma.
Bonus video:
