Biti umjetnik, biti pedagog, prije i iznad svega biti Čovjek - misija je Mirka Dragovića iz Podgorice, kojoj je posvećen više od decenije na svom radnom mjestu u Resursnom centru za djecu sa intelektualnim smetnjama i autizmom.
Ovaj trideset sedmogodišnjak, akademski umjetnik prepoznat je osim po svojim slikama i kao posvećeni likovni pedagog podgoričkog Resursnog centra, a o tome kako pristupa svojim učenicima i svom poslu, najbolje svjedoči poštovanje sa kojim mu prilaze roditelji ove djece. Nakon završetka Akademije u Trebinju, na samom početku karijere, razmišljao je da bude “potpuni umjetnik”, ali za “Vijesti je pričao o odlasku u pedagogiju, jer “život tako nametne”.
“Počeo sam da radim u Resursnom centru, zavolio sam taj posao i tu populaciju učenika, jer su to duše iskrene i dobre. Rad sa njima daje čovjeku neku dodatnu snagu i volju, u toj populaciji naišao sam na mnogo talenata i nečeg što i mene nadahne, na neki način me i inspirišu ti njihovi radovi, prije svega njihova iskrenost. Mnogi bi im i akademski umjetnici pozavidjeli na iskrenosti i određenom kvalitetu njihovih radova”, priča “Vijestima” ovaj skromni mladi umjetnik.
Ljubiteljima likovne umjetnosti svojim djelima predstavio se nedavno u Baru, petom samostalnom izložbom “Sjećanja” u galeriji “Velimir A. Leković”, na kojoj je izložio 37 svojih radova nastalih u prethodnih nekoliko godina.
“Slike su apstraktne, nadam se da sam prepoznatljiv po načinu slikanja. Ne ulazim u manir, volim da mijenjam slike, motive. Sa pejzaža sam prešao na apstrakciju, volim tople boje, volim da crtam na slikama. Idem dosta svojim putem, kad radim neki motiv, ne volim slikati istu stvar, ponekad pomislim da ne smijem sam sebe da kopiram. I za apstraktne slike se trudim da budu različite”, ukazuje sagovornik “Vijesti”.
Kao pažljivi i tihi posmatrač svijeta oko sebe, Dragović svojim djelima iskazuje podjednako i najdublja osjećanja i veliku ljubav prema ljudima i stvarima koje ga okružuju, a neiscrpna inspiracija su slike iz lijepog i bezbrižnog djetinjstva. Inspirativan je bio i težak životni period koji je nakon tri-četiri godine ostavio iza sebe, za tovrijeme je uradio “baš mnogo slika, dobio sam i malo više hrabrosti da ih sada izlažem”.
“Izložba nosi naziv ‘Sjećanja’, koja su za mene teška, no, ipak se nadam da će ova djela na likovnu publiku prenijeti nešto lijepo. Po prirodi sam optimista, smatram da uz ljubav sve može da se prebrodi, pa i ta sjećanja koja su teška možemo da pretočimo u nešto što je neminovno i što nas je učinilo makar boljim ljudima, ili, u mom slučaju, boljim umjetnikom jer sam više radio. Trenutno slikam veće formate i nadam se takođe i da će me ova barska izložba podstaći i dati mi snage i volje da još više i bolje stvaram”, dodaje Dragović.
Dragoviću je valer amblematičan - koristi dosta tople boje, pogotovo u posljednjoj seriji slika, kaže u šali da ih njegova mala sestričina opisuje riječima da “ujak slika kao djevojčica”.
“Nije mi to ranije bilo svojstveno, ali, sad koristim taj topliji kolorit. Neke slike izgledaju disharmonično, ali, volim da sliku kontrolišem, zato sam radio manje formate, u početnoj fazi sliku ‘pustim’ kada nastaje spontano, ali spontano kontrolisanje je moć i vještina umjetnika da vlada slikom i bojom. Kompozicijski se mora krenuti od početne tačke, volim pejzaž i moja slika u početnoj fazi vuče na pejzaž, na početku su tu neke konture i valer pejzaža, takvi da bih na neki način mogao slike ostaviti u toj fazi, ali, kasnije ih razgrađujući dolazim do toga da ih pretvaram u apstrakciju”, zaključio je razgovor za”Vijesti” Dragović.
Kolektivno je izlagao u zemlji i u inostranstvu
Dragović je rođen 1980. u Priboju, Srednju likovnu školu “Petar Lubarda” na Cetinju završio je 1999, a 2004. Akademiju likovnih umjetnosti u Trebinju, smjer slikarstvo, u klasi profesora Marka Musovića. Iste godine postao je član
Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Kolektivno je izlagao više puta u zemlji i u inostranstvu, a samostalno prije Bara u Tivtu, Trebinju, Kotoru i u Švajcarskoj.
Svaki naš dan je ugovor sa ponekom budućom uspomenom
“Svaki naš dan je ugovor sa ponekom budućom uspomenom. Trebalo bi, ali ko će o svemu tome voditi računa, vježbati oko za skrivena značenja stvari. Upravo to na svojim platnima, kao igrač na žici, između minulog i budućeg radi Dragović. On zna da vid registruje, navodi i zavodi, ali isto tako vid ne tumači. Jezik se ne može uhvatiti golim okom, ali se može pretvoriti u oblik i boju, u mrežu druge i drugačije komunikacije”, rekao je o slikama Dragovića likovni i književni kritičar mr Milun Lutovac.
Galerija
Bonus video:
