“On je pobijedio vrijeme i prostor. Kaže se: Puškinova epoha, Puškinov Peterburg. I to se više ne odnosi direktno na književnost, to je nešto sasvim drugačije. U dvorskim salama, gdje su igrali i izmišljali spletke o pjesniku nalaze se njegovi portreti i čuvaju se njegove knjige, a njihove sirote sjenke otuda su zauvijek protjerane.
O njima velelepni dvorci i porodične kuće pripovijedaju: ovdje je boravio Puškin, ili: ovdje Puškin nije bio. Sve ostalo nikoga ne interesuje. Rukopisi, dnevnici i pisma počinju da se cijene ako se tamo pojavi magična riječ “Puškin” i, što je za njih najstrašnije, oni bi od pjesnika mogli čuti: Za mene nećete odgovarati / Za sada možete mirno spavati / Moć je pravo. Samo će vaša djeca / Za mene vas proklinjati. A. Ahmatova “Riječ o Puškinu”
“…Početkom XIX vijeka živio je najveći ruski genije – Puškin i najveći ruski svetac – Serafim Sarovski. Puškin i sv. Serafim su živjeli u raznim svjetovima… Ako bi Aleksandar Puškin bio svetac, slično sv. Serafimu, onda on ne bi bio genij, ne bi bio pjesnik, ne bi bio stvaralac… Samo zahvaljujući svojoj religioznoj slabosti, grešnosti i nesavršenosti, Puškin je bio genijalan pjesnik, a ne svetac. ...Puškinova genijalnost potrebna je isto tako, kao Serafimova svetost. N. A. Berđajev “Smisao stvaralaštva”
U Puškinovom stvaralaštvu se osjeća nešto vulkansko, neuobičajen spoj strastvenosti i mudrosti
Vulkanska poezija
“…Puškinovo stvaralaštvo je široka, bajna rijeka stihova i proze, on kao da je upalio novo sunce iznad hladne, tmurne zemlje, i zraci toga sunca su je odmah učinili plodnom. Može se reći da do Puškina u Rusiji nije bilo književnosti dostojne evropske pažnje ni po dubini i raznovrsnosti ravne izvanrednim dostignućima evropskog stvaralaštva…
“Njegovu neobuzdanu senzualnu prirodu nadopunjavao je vedar i otvoren um"
U Puškinovom stvaralaštvu se osjeća nešto vulkansko, neuobičajen spoj strastvenosti i mudrosti, zanosne ljubavi prema životu i oštra osuda njegove trivijalnosti… Za istoričara književnosti nema značajnije i fantastičnije teme od života i stvaralaštva Puškinovog”. Maksim Gorki, ”Predgovor izdanju djela A. S. Puškina na engleskom jeziku”
“Kada sam stvarao, ja sam pred sobom vidio samo Puškina. …Sve što je kod mene dobro, za sve to sam njemu zahvalan. I nijedan redak nijesam napisao da mi on nije bio pred očima… Tješio sam se mišlju kako će on biti zadovoljan, nagađao sam šta će mu se dopasti i to je bila moja najveća i najvažnija nagrada. Sada te nagrade nema ispred mene! Čemu moj trud? Čemu sad moj život”? N. V. Gogolj – M. P. Pogodinu, 1837.
“…Puškin je duboko razmišljao o prirodi ljudske grešnosti. On uviđa nastajanje osnovnih grijehova iz jedinstvene stihije, njihovu međusobnu sličnost i njihovu uzajamnu poruku. Tako on ispituje čulnost u “Kamenom mostu”, tvrdičluk u “Vitezu tvrdici”, zavist u “Mocartu i Saljeriju”. Svaka od ovih strasti u njegovom slikanju otkriva ubitačno, protiv Boga okrenuto sječivo. ”Evgenije Onjegin” se približva tome nizu…” V. Ivanov “Roman u stihovima”
Pjesnik zdravog uma
“Njegovu neobuzdanu senzualnu prirodu nadopunjavao je vedar i otvoren um. Puškin uopšte nije bio mislilac u oblasti apstraktnog umovanja, kao što nije bio ni praktični mudrac, ali zdrav um, poimanje bitnih moralnih istina, osjećajem za pravdu, on je vladao u visokoj mjeri.
Puškin je ubijen ne hicem Hekerena, već svojim sopstvenim pucnjem u Hekerena
Njegova misao bila je uravnotežena i strano joj je bilo svako bolesno skretanje. U najvatrenijoj strasti on je mogao sačuvati jasnost i razgovijetnost svijesti…” “…kada su sekundanti prišli ranjenom, on se podigao i ljutitim riječima se obratio: ”Attendez, je me sens de force pour tirer mon coup!”(“Sačekajte, ja imam snage za hitac!”) - rukom koja nije drhtala ispalio je hitac u protivnika i lagano ga ranio.
Ovaj krajnji duševni napor, ovaj beznadni poriv strasti, konačno je slomio Puškinovu snagu i uistuinu riješio njegovu zemaljsku sudbinu. Puškin je ubijen ne hicem Hekerena, već svojim sopstvenim pucnjem u Hekerena”. Vl. S. Solovjov “Puškinova sudbina”
Nestanak junaka
'U “Mrtvim dušama” Gogolj je naslikao gomilu ništavnih i divljih rugoba: Puškinovog čovjeka je nestalo… Posebno se od Puškina udaljio i zapao u mučnu zabludu Dostojevski. On je djelimično potisnuo jadikovke, fatalnu nesreću, uzaludnost, nemoć čovjekovu, mišju vrevu čitavog čovječanstva i patnju svakog razuma. <…>Čini nam se da bi Puškin bio užasnut zbog konačnog rezultata nekakvih djela svojih nasljednika, onih koji su nastavljali da stvaraju rusku književnost…” A. P. Platonov “Puškin naš drug”
Stihovi Puškinovi nisu manje sažeti po formi nego po suštini i svaka njegova pjesma je plod dubokog razmišljanja
“…Puškinove zasluge za Rusiju su velike i vrijedne narodnog priznanja. On je konačno uredio naš jezik, koji je sada po svom bogatstvu, snazi, logici i ljepoti oblika, priznat čak od inostranih filologa, ubraja se među prve poslije starogrčkog; on se na tipičan način oglasio svojim besmrtnim zvucima na sva strujanja ruskog života.
On je, napokon, prvi moćnom rukom pobo zastavu poezije duboko u rusku zemlju. … I kao što je o Šekspiru bilo rečeno da će svaki nanovo opismenjeni, neizostavno postati njegov novi čitalac, tako ćemo se i mi nadati, da će svaki naš potomak, koji s ljubavlju stane ispred Puškinove statue i shvati značaj ove ljubavi, upravo time pokazati da je on, kao i Puškin, postao više Rus, više obrazovan, više slobodan čovjek! I. S. Turgenjev ”O Puškinu”
Sažeta forma
“…Stihovi Puškinovi nisu manje sažeti po formi nego po suštini i svaka njegova pjesma je plod dubokog razmišljanja. Kao Pandar, Homerov strijelac, on dugo traži u svom tobocu onu direktnu i oštru strijelu, koja neminovno pogađa cilj.
Njegova jednostavnost i neusiljenost su rezultat rafiniranog majstorstva. Bajron gubi dio svoje snage, nevješto je trošeći. Puškin je, pak, uvijek čuva za odlučujuće udarce. P. Merime “Aleksandar Puškin”.
Početak prefinjenih riječi
“Puškin se u mislima najčešće vraćao Petru… Petar zatiče Rusiju, koja se već oslobodila tatarskog jarma i preboljela vrijeme pobuna, ali divlju, u dronjcima, prljavu, nepismenu i skoro bespomoćnu, zaostalu iza Evrope za pet vjekova.
Puškin sam iznova počinje da ore i da osjemenjuje njivu prefinjene riječi
Puškin je zatekao rusku književnost nezrelu i nevještu: raskošne, izmišljene i pseudoslovenske izreke, oponašanje francuske lažne tragedije i viteških romana, Karamzinova “Sirota Liza” smatra se drskim novatorstvom, budalaste ode o rođenju sina u velmože, blijedi epigram u pedeset redova aleksandrijskog stiha, štapom izudaran Tredijakovski i ostaci silabičke versifikacije…
Puškin sam iznova počinje da ore i da osjemenjuje njivu prefinjene riječi. Sam, bez pomoćnika. Svi budući plodovi će izrasti iz njegovog truda”. A. I. Kuprin “Petar i Puškin”
Tolstoj: Velik jer jer mu ne možeš ni riječ izmijeniti
“…Puškin je veliki zbog toga što kod njega ne možeš nijednu riječ zamijeniti. I ne samo da ne možeš oduzeti riječ, već ni dodati ne možeš. Bolje ne može biti, nego što je on rekao”. (S. A. Stahovič ”Tolstoj i o Tolstoju”.) “…
"Poezija Puškina je poezija slobode od početka do kraja… Punoća života, punoća ličnosti je punoća stvaralačke slobode"
Jeste li davno čitali Puškinovu prozu? Pridružite mi se. Pročitajte najprije sve Belkinove priče. Njih treba da izučava svaki pisac. Ja sam to učinio ovih dana i ne mogu da vam saopštim taj blagotvorni uticaj, koji je na mene ostavilo ovo čitanje”. Lav Nikolajevič Tolstoj
“…Od pjesnika meni su se posebno sviđali Ljermontov i Koljcov. Kasnije sam se opredijelio za Puškina” 1924. “…u smislu formalnog razvoja sada me sve više vuče prema Puškinu“ 1925. S. A. Jesenjin
“…Poezija Puškina je poezija slobode od početka do kraja… Punoća života, punoća ličnosti je punoća stvaralačke slobode. Ko nju nije doživljavao taj ne može filozofirati o slobodi. I Puškin slika ovo preživljavanje na svim njegovim nivoima… Od nesvjesnog instinkta “slobodnosti” – sve do najviše, svjesne stvaralačke slobode, kao služenja Božanstvu, kao slobodnog odgovora na božanstveni zov”. B. P. Višeslavcev “Raznovrsnost slobode i Puškinove poezije”
Izašli iz Puškinovog šinjela
“Nespornih genija sa nespornim novim jezikom u čitavoj našoj književnosti bilo je svega tri: Lomonosov, Puškin i djelimično Gogolj. Čitava ta plejada (i autor “Ane Karenjine” među njima) izašla je direktno iz Puškina, jednog od najvećih ruskih ljudi, ali još umnogome neshvaćenog i neprotumačenog“. F. M. Dostojevski – “Dnevnik pisca, jul-avgust 1887. godine”
A pusti i glupaku, pusti gomili toj // Neka te brani, ili šta hoće neka zbori / Nek pljuje onaj oltar gde tvoja svetlost gori
Umjesto komentara na ove misli i sudove o Puškinu, jedino je ispravno zahvaliti onima koji su ih izrekli i onima koji će ih čitati stihovima njegove zavjetne pjesme ”Pjesniku”.
/“Za ljubav sveta-ljudi, Pesniče ti ne mari / Velike hvale huka-to je trenutan šum / Hladan je smeh gomile; glupakov sud pokvari / Smisao. Al ti budi – čvrst i sam ko tvoj um // Ti – car si. I sam živiš. Kreće te volja tvoja / Tamo kuda te vodi slobode tvoje put / Usavršavaj samo duhovna blaga svoja, / Ne traži da svet puni - mirnog ti posla kut // Blagodarni su samo tvog srca pravi trudi; /O delu umetničkom umetnik strože sudi… / A pusti i glupaku, pusti gomili toj // Neka te brani, ili šta hoće neka zbori / Nek pljuje onaj oltar gde tvoja svetlost gori / Nestašluk dece neka koleba presto tvoj”//.
Poginuo zato što nije imao kuda dalje da ide
“Svi govore o narodnosti, o prostoti i jasnoći Puškinovoj, ali niko do sada, osim Dostojevskog nije pokušao da u Puškinovoj poeziji nađe harmoničan pogled na svijet, ili veliku misao. … Njega ne upoređuju ni sa Lavom Tolstojem, ni sa Dostojevskim: da, oni su proroci, učitelji, ili žele da postanu učitelji, a Puškin je samo pjesnik, samo umjetnik…
Ko zna - da nije bilo careve zaštite, možda bi njegova sudbina bila još tužnija
U poređenju sa muzom Lava Tolstoja, surovog, ojađenoog, vapijućoj o smrti i vječnosti, - bistra i jasna Puškinova muza, oštra “vragolanka”, “bahanatkinja”, kako je on sam nazivao - čini se tako prostom i tako neozbiljnom. Ko bi mogao reći da je ona najmudrija među mudrima”?...
”On je poginuo zato što nije imao kuda dalje da ide, niti dalje da se razvija. Svakim korakom naprijed, prema prosvjetljenju, vraćajući se duši naroda, sve više se otkidao od tzv. "inteligentnog” društva, sve više je postojao usamljen i sve više je tadašnji prosječni ruski čovjek prema njemu postojao neprijateljski raspoložen.
Za njega je Puškin čitav bio nejasan, tuđ, čak strašan, predstavljao se kao “mračnjak”, kako je on sam sebe nazivao sa gorkom ironijom. Ko zna - da nije bilo careve zaštite, možda bi njegova sudbina bila još tužnija. U svakom slučaju prijevremena pogibija je samo posljednja karika sudbinskog lanca, čiji početak treba tražiti daleko dublje, u prvoj pjesnikovoj mladosti. D. S. Mereškovski “Puškin”
Preveo: Vlado Ašanin
Bonus video:
