U zbirci priča „Trans“ savremena mađarska spisateljica Noemi Kiš obrađuje temu ženske seksualnosti, ne razrađujući je isključivo kroz muško-ženske odnose, već, s jedne strane kroz erotičnost identiteta likova ženske homoseksualnosti, ali sa druge strane i kroz probleme identiteta emigranata u Zapadnoj Evropi, kroz njihov sopstveni subkulturni milje, u kojem tradicionalne vrijednosti gube svoja stara značenja i dobijaju potpuno nova.
Noemi Kiš je rođena 1974. godine u gradiću Gedelu na sjeverozapadu Mađarske. Diplomirala je mađarski jezik i književnost, kao i sociologiju. Doktorirala je na temi mađarske recepcije poezije Pola Celana. Noemi Kiš je jedna od zapaženih autorki u antologiji ženskih priča pod nazivom „Noćni zoološki vrt”, koja se bavi pitanjima ženske seksualnosti, pogledima na svijet iz ženskog ugla, iskustvima žene.
Do sada je objavila knjige eseja “Vježbe pejzaža” (Tájgyakorlatok, 2003), studiju o poeziji Pola Celana “Ganični slučajevi” (Határhelyzetek, 2003) i zbirku novela „Trans“ (Trans, 2006), koja je imala odličnu recepciju u Mađarskoj i prevodi se na nekoliko svjetskih jezika. Knjigu „Trans“ Noemi Kiš je prevela sa mađarskog Ivana Ristov, a izdavač je zrenjaninska „Agora“.
Na početku razgovora za “ART Vijesti” spisateljica objašnjava: kako je nastala knjiga „Trans“?
- Jezik je uvijek veoma važan za mene. Kada nešto želim da vam kažem to treba da govori o stvarima, o kojima nije rečeno ili barem ne tako - na drugom jeziku. Ovdje se tabui pojavljuju opet i opet, stvari koje poznajemo, ali posebno želimo da ih naglasimo. Želim da razbijem književne zakone, da pronađem novi jezik. To nije lako. To je najveći izazov za mene. Jezik se ubrzano mijenja u ovo doba hiperaktivnosti. Željela bih da kažem nešto, da privučem pažnju, da razmišljanje ima odraza. Uraditi tako - da čitalac ne može da spava, jer danas živimo u eri zamora... Otpor je nizak, svako radi svoje poslove, a mi smo navikli da Istočna Evropa ćuti. Moje pisanje je otpor. Prilikom pisanja, ja bih voljela da se posvetim odabiranju. Likove koje sam zaista upoznala, ali koje ne znam tako duboko. Otkrivati drugi život putem književnosti za mene znači izmijeniti ovu dubinu. Uvijek sam imala opsesivan odnos prema posebnim ljudima. Željela sam da ih vidim kada spavaju, u krevetu, u toaletu, u stanu, u njihovim domovima, u kući, sa svojom majkom, kao jake muškarce u krilu majke kako stavljaju svoj prst u usta.
U fokusu vašeg pisanja je žena i život predstavljen iz ženske perspektive. Zašto?
- Da. Zato sam napisala da je za mene od samog početka bilo veoma važno da pišem o percepciji žene u našem društvu. Percepcija žene u potpunosti otpada u mađarskoj književnosti. U 20. vijeku bilo je pokušaja, kao što su Margit Kafka, Eržebet Galgoci, Magda Sabo, Alaine Polc i Žuža Rakovski - ali one su stvarale veoma stidljive, plašljive tekstove. Volim ih izuzetno mnogo, one su pisale dobru književnost, samo da nisu ovdje.
Mi živimo i uvijek smo živjeli u Mađarskoj u samo muškoj dominaciji u književnosti. Za nas je to samo početak, da žene, majke, penzionerke izražavaju svoje želje i glasno kritikuju strukture i oblike post-socijalističkog društva. To je politička volja, priznale one to ili ne, već se pozivamo na isti feminizam. One se stide prvo zbog riječi. Ja se ne stidim, ja sebe zovem feministkinjom.
Mi živimo i uvijek smo živjeli u Mađarskoj u samo muškoj dominaciji u književnosti. Za nas je to samo početak, da žene, majke, penzionerke izražavaju svoje želje i glasno kritikuju strukture i oblike post-socijalističkog društva
Da li je tako i zbog razloga što u mađarskoj književnosti dominira muška tačka gledišta?
- Da, još od prosvetiteljstva i moderniteta, u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, ta tačka gledišta je ostala ista. Zapadnom feminizmu je uvijek bilo teško u Mađarskoj, jer su žene postale potlačene, kako u umjetnosti tako i u svakodnevnom životu. U socijalizmu je postojao državni feminizam, oružje protiv straha od demokratskog, slobodnog ženskog pokreta. Emancipacija žena je upravo započela, a književnost igra važnu ulogu. Posljednjih godina, snažne knjige žena se pojavljuju, jednostavno i iznenada se to događa ... Širom otvorite oči, to je iznenađenje.
Pišete i o problemima identiteta emigranata u Zapadnoj Evropi. Kako se ovi problemi transponuju u prozi?
- To je moje životno iskustvo i priče sa kojima sam se susretala tokom godina, dok sam živjela u inostranstvu. Ta tema me je veoma opsjedala, to je čak i tabu, da niko ne govori otvoreno o tome kako je istočnim Evropljanima nesumnjivo potrebna transformacija, zaokret, da su doživjeli rat u Jugoslaviji, da traže posao. Privatni i intimni život - to se upravo dogodilo. Identitet se promijenio, što je velika stvar, to je sve. Poput tih godina, iskorišćenost života je upropašćena. Imali su novac, ali ne i osjećanja.
U knjizi “Trans” bavite se fenomenima savremenog društva, njegovim tabu temama. Koliko je teško o tome pisati?
- Napisala sam priče koje sam većinom doživjela. I muška i ženska perspektiva dovode do konačnih mogućnosti, to je bila igra za mene. I na kraju, mogu reći nešto izvanredno o tijelu. To mi je lako, ja bih samo da pišem o tim temama. Ova književnost je tu. Direktan fenomen: riječ. Imam sreću što sam ovdje. To je dovoljno, ne želim nikog da povrijedim, vać da pružim dah.
Koliko je vaša knjiga “Trans” pobuna protiv tradicionalnog modela uloge kulture?
- Ne znam, to čitalac mora da prosudi. Nadam se da sam svjesno pisala protiv tradicije, da sam željela da izostavim kritikovanje i da opišem nekonvencionalne priče i likove.
U ovoj knjizi pišete o egzistencijalnom iskustvu, seksualnosti, jeziku tijela, promjeni uloga. Zašto ove teme nijesu toliko česte u književnosti? Zašto su za vas bile važne?
- Kao što sam rekla, mene to interesuje u književnosti, a egzistencijalne posljedice čitalac mora tačno da osjeti. Ako se njemu to ne dopada, onda me izbjegava. To je činjenica.
A, spomenuti pojmovi sada su dio svakodnevnog života. Napisala sam knjigu prije šest godina... Na primjer: danas je, takođe, u Budimpeštu stigla kultura homoseksulanog života. Više nije čudo da se dvije žene ljube. Šezdesetih godina bi ih odveli u policijski pritvor i ispitivali.
Mađarska je član EU. Aktuelan je proces integracije. Koliko se ta činjenica odražava i na vaše pisanje?
- Pisala sam više godina o promjenama, kada Mađarska još uvijek nije bila zemlja u EU. Ali mislim da je to dobro, EU je donijela više tolerancije, i stranci nijesu više vanzemaljci sa Marsa.
Putovanja posebno kroz Istočnu Evropu i Balkan ostavili su traga na vaše pisanje. Možete li nam nešto više reći o tome?
- Prije 10 godina napisala sam svoju disertaciju o Polu Celanu. Veoma ozbiljan pjesnik, zgusnutog jezika. I on dolazi iz Černovica. Iz Pariza Istoka, iz posljednjeg ugla Habsburške monarhije. Željela sam da vidim njegov rodni grad, a tamo sam vidjela najveće groblje u Evropi. Veoma je teško povjerovati, jedna uspavana kultura, ali je veoma živa. Putovala sam sa antropolozima u to vrijeme, i mi smo takođe posjetili i druge gradove. Rezultat je knjiga: „Pohabana kutija za dragulje“, objavljena prije dvije godine u Mađarskoj.
Pisac u komunizmu i postkomunizmu u Mađarskoj se veoma razlikuje. Koje su po vama najznačajnije razlike?
- Narativni stil, jezik, bavljenje socijalizmom.
Napisala sam priče koje sam većinom doživjela. I muška i ženska perspektiva dovode do konačnih mogućnosti, to je bila igra za mene
Dijelite isto prezime sa poznatim ex Yu piscem Danilom Kišom. Koliko Vam je poznato njegovo stvaralaštvo?
- Pročitala sam ga. Nalazim da je veoma svojstven pisac, on je već duboko u tradiciji mađarske književnosti, u stvari, veliki je kritičar sopstvenog društva.
U posljednjoj deceniji mađarska književnost doživljava srećne trenutke na svjetskoj sceni. Šta je razlog tome?
- Uhhh. Čitalac u inostranstvu može nabolje da odgovori. Mislim da su autori, koji su veoma rado čitani, poput Petera Nadaša, Imrea Kertesa, Atile Bartisa, Petera Esterhazija, Adama Bodora - veoma različiti, kada su svi mogli spomenuti nešto drugo. Možda je slučajnost da su savremenici. Zbog jezika i bavljenja istorijom Mađarske okupirani su svi tim temama. Ono šta oni kažu o tome, može da bude egzistencijalno teško, da bude ironično, i geografski je gotovo nezamislivo da zaista postoji takav svijet, kao kod Adama Bodora iza Karpata. Nažalost, nijedna žena nije postala poznata do sada ...
Kakve se sve vrste priča nalaze u vašoj zbirci „Trans“?
- One su zaista dnevnički tekstovi: izvještaji sa putovanja kroz istočnu i centralnu Evropu, moja sopstvena porodična konstelacija i psiho - književni pokušaji. Na kraju knjige naći ćete romantičnu prepisku između muškarca i žene, gde je čovjek u potpunosti opsjednut vještačkom ženom. Svi tekstovi su takođe igre sa pravom prirodom književnosti, njenom suštinom, a ja sam željela da pokažem njene granice.
Bonus video:
