POP MUZIKA

Vladarka olujnih orkestracija - Bjork

Muzika, koja je proizvod tehnologije i vokalni emotivni kosmos, obično bi kod drugih autora proizvela izvjesnu koliziju i antagonizam
52 pregleda 3 komentar(a)
Ažurirano: 27.03.2019. 16:49h

Bjork je veoma rano počela sa muzičkom karijerom. Kada je imala 11 godina učitelj klavira poslao je radio stanicama njeno izvođenje ”I Love to Love” Tine Čarls, što joj je obezbijedilo ugovor sa izdavačkom kućom. Iako je kao ”čudo od djeteta” preko noći na Islandu postala zvijezda, njena priča počinje tek sa vibracijama punk muzike (prve grupe u kojima je svirala su Exodus i Tappi Tikarras).

Kasnije sa Einar Orn Benediktsonom formira goth postpunk sastav KULK koji će prerasti u čuvene The Sugarcubes, prvi islandski bend koji je uspio da se probije u inostranstvo. Godine 1988. njihov prvi album ”Life’s To Good” ne prestaje da se pušta na američkim i britanskim koledž radio stanicama. Nakon uspješnog debija uslijedila su još dva, manje impresivna albuma nakon kojih se bend razišao zbog ličnih tenzija između Bjork i Einara.

Slušajući ”Gling-Gló” (1990) sastavljen od islandskih tradicionala i džez standarda, koji je Bjork snimila u pauzi rada sa The Sugatcubes, nije se moglo ni pretpostaviti da će njena karijera nakon njih biti još zanimljivija.

Nakon razlaza Bjork se seli u London, gdje je uslijedio radikalan zaokret u njenom muzičkom stvaralaštvu. Inspirisana plesnom scenom, pokazujući posebno interesovanje za klupsku i house muziku, upoznaje se sa bristolskim producentom Neli Huperom koji je postao renomiran zbog saradnje sa Soul II Soul (kasnije radio sa Massive Attack, U2, Madonom, All Saints, Bijonse, No Doubt).

Ljetni hi za početak

Godine 1993. izlazi prvi singl ”Human Behaviour” koji postaje ljetni hit (36. mjesto na top listi), što je uvod za uspješni prvijenac ”Debut”, koji je praćen singlovima ”Venus as a Boy”, ”Play Dead” (snimljen u saradnji sa Dejvidom Arnoldom), ”Big Time Sensuality” i ”Violently Happy” neočekivano postao popularan (treće mjesto na britanskoj top listi). ”Debut” je naišao na topao prijem kod kritike i publike pa je osvojio dvije BRIT nagrade, bio proglašen od magazina ”NME” za album godine, u Americi postigao zlatni tiraž, a Britaniji platinast. Za razliku od većine klupskih albuma tog doba, ”Debut” je ne samo vrcao od razigranih ritmova nego je imao izrazito emocionalne melodije sa jakim muzičkim individualizmom vezanim za vokal koji je bio u savršenoj sintezi sa elektronskom sintetikom.

Naredni ”Post” (1995) ne samo da je ponovio uspjeh debi albuma (UK TOP 2, US TOP 32, tri TOP 10 singla u Britaniji), već je i u estetskom smislu bio veliki korak naprijed. Naspram atraktivnih singlova, industrijske represije ”Army of Me” i razigrane ”I Miss You”, ostatak albuma se posvetio delikatnijim muzičkim avanturama. Kombinujući elektroniku sa orkestracijama, melanholiju sa sinematičnom produkcijom, vilinsku ikonografiju sa hiper modernom tehnologijom, Bjork je pokazala da su njene klupski orijentisane pjesme zapravo u kontrastu sa nestvarnom atmosferom cijeloga albuma.

Negdje između vokalne infantilnosti, aranžmanskog egzibicionizma i ličnih neuroza, ”Post” je beskompromisan u svojoj art direkciji. Album karakteriše i heterogena priroda autorove izražajnosti, tako da od samoreflektujućih balada ” Hyper-Ballad“ i ”Cover Me”, preko jazz neo klasika ”It's Oh So Quiet”, album dolazi i do trip-hopa u pjesmama ”Possibly Mabey” i ”Enjoy” (saradnja sa Trikijem i Houvi Bijem).

U kojoj mjeri je Bjork spremna za radikalne poteze postaje nam jasno tek izlaskom remiksovane verzije ”Posta” - ”Telegram” (1997): aranžmani na ovoj ploči su toliko različiti da stičemo osjećaj da je u pitanju neki drugi album.

"Homogenic"

Veliki i hrabri zaokret je Bjork uradila sa trećim ablumom ”Homogenic” (1997). Istovremeno bolno hladan i prisno topao, album je kreativni vrhunac njene karijere. Eksperimentalan u svojim zvučnim ”pejzažima” i duboko emotivno tantalizovan, ”Homogenic” je jedan od najimaginativnijih albuma 90-ih. U pitanju više nije bio žanr jer je Bjork svojim neobičnim personalitetom prevazišla stilske odrednice u popularnoj muzici. U tom smislu ”Homogenic” je univerzum sam po sebi, veliki prasak galantnih emocija i instrumentalne ambicioznosti.

Istovremeno bolno hladan i prisno topao, "Homogenic" je kreativni vrhunac njene karijere

Kao i kod svih velikih albuma, “Homogenic“ je ne samo kreativno slojevit već je emocionalno veoma dubok. Barokno soničan on je, kako Bjork kaže, najislandskiji album koji je napravila, opisujući da je on oduvjek postojao u njenoj glavi kao skup zvukova, ritmova i emocija samo što se u tom istorijskom trenutku materijalizovao, dolazeći iz jedinog legitimnog pravca - njenog srca. Sa olujnim orkestracijama i zvučnim apstrakcijama, opisan kao ”holistički album”, mračan u svakom smislu ”Homogenic” je impresivan na svim nivoima.

Saundtrak za film Larsa fon Trira ”Dancer in the Dark” – ”Selma’s Song” (2000), predstalja savršen spoj moderne elektronike i mjuzikla. Prateći priču iz filma (u kojem je tumačila glavnu ulogu što joj je donijelo ”Zlatnu palmu” u Kanu), ona je pokazala svu ambivalenciju prožimanja realnosti (zvukovi mašina, vozova) i sna (spektakulatne mjuzikl orkestracije), što je krunisano epskom vagnerijanskom kompozicjom ”New World” koja zatvara album.

Zimski album kristalnog zvuka

Naspram ”Selma’s Song”, naredni ”Vespertine” (2001) je zimski album kristalnog zvuka koji Bjork opisuje kao emocionalnu i muzičku poeziju hibernacije. Sa šaputavim glasom i neobičnim ritmovima koji daju hipnotički ugođaj njenim pjesmama, ”Vespertine” je elegantan u svojoj distanciranosti. Hladan saundskejp albuma sa eksperimentalnom ritmikom sastavljenom od neobičnih zvukova (led koji se lomi, krckanje čipsa, miješanje karata) i anđeoskim glasom introvertnosti, album nudi poetiku hermičnosti koja zavodi svojom enigmatičnošću.

Nestvarni zvuk albuma Bjork je izgradila sa eksperimentalnim duom Matmosom, danskim DJ-em Tomasom Knakom i harfistom Zinom Parkins. Referišući na Harmoni Korina, Saru Kejn i Edvarda Kamingsa, Bjork je uspjela da stvori poetski lepršav svijet intime koju je jedan kritičar nazvao ”laptop uspavanka”.

”Medúlla” (2004) je čitav baziran na vokalima. Snimljen u saradnji sa beatbox autorima ali i poznatim avangardnim vokalima kao što su Robert Vajat i Majk Paton (Faith No More, Mr. Bungle), koncept albuma je da se koriste samo glasovi. Zbog svega toga ”Medúlla” zvuči organski (posebno u pjesmama na kojima Bjork prvi put pjeva na islandskom) i samoreflektujuće. Kao ”Medúlla”, i naredna dva albuma ”Volta” (2007) i ”Biophilia” (2011) su okoštali u konceptualizmu.

Muzika kao međuatomski prostor

”Volta” sa konkretizovanim ritmovima i sirovijom zvučnom slikom (tribalni ritmovi i ritam mašine iz 80-ih) pokazuje jednu životniju Bjork koja se ne libi da izađe iz emocionalne transcedencije u brutalni ovozemaljski realizam, zbog čega umnogome zbog svoje fizičnosti podsjeća na njena prva dva albuma. Naspram antropološke studije ”Volta”, ”Biophilia” se sa druge strane bavi prirodom lišenom ljudske intervencije, što ide u pravcu njenog ekološkog aktivizma. Tretirajući muziku kao interplanetarni ili međuatomski prostor, ”Biophilia“ je predstavljena kao laboratorija u kojoj se empatijski sjedinjavamo sa fizikom zvuka i njenim kretanjem u prostoru. U tom smislu, album je kao što i samo ime kaže veličanje prirode, njenih misterija i fenomena.

Bjork je autor koji istražuje sjedinjenje sintetičkog i organskog

Bjork je autor koji istražuje sjedinjenje sintetičkog i organskog. Muzika, koja je proizvod tehnologije i vokalni emotivni kosmos, obično bi kod drugih autora proizvela izvjesnu koliziju i antagonizam, ali kod nje oni su u sinergiji. Kreativna komunikacija između prirode, tehnologije i čovjeka može nekima djelovati previše futuristički ili čak utopijski, ali na albumima Bjork ta relacija zaista funkcioniše.

Ponekad previše napet, ponekad senzualan i sofisticiran, ovaj odnos jasno ukazuje na pomirenje dihotomijske stvarnosti u vidu skladne muzičke kontemplacije. Teatralnost njene muzike u balansu je sa meditativnošću saundskejpa i predstavlja težnju za uspostavljanje identiteta u muzičkom/metafizičkom prostoru u kojem se on ispoljava u inventivnoj eksperiji prirode i čovjeka kroz tehnologiju.

Galerija