POP-LITIKA

Tišina je zla gospodarica

Ili: Kako vidjeti ono što se ne vidi?
3 komentar(a)
Protest, Foto: Boris Pejović
Protest, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 26.05.2012. 13:16h

Malo je komedija kojima se uvijek vraćam. I to su uglavnom one koje bi me u nekom manje ciničnom svijetu bacile u depresiju. Jedna od najdražih mi je zanemareno ostvarenje Denisa Dugana pod imenom Pametnjakovići (inače vanredno uspjeli pastiš Noći u operi braće Marks).

Iako film obiluje lucidnim replikama, jedna gotovo neprimjetna verbalna razmjena oduvijek me se doimala kao posebno upečatljiva: na optužbu jednog od glavnih likova, "Lažeš me!", drugi odgovara, "Lažem, naravno, ali ipak me saslušaj."

Dakle, dijalog koji može da posluži kao univerzalni model komunikacije između građana i njihovih političkih predstavnika. Svi znamo da nas lažu, ali ih ipak saslušamo. Zato se i često vraćam ovoj komediji – to je film o glupostima koje redovno i sam (na)pravim.

Prodaju nam tišinu

Međutim, Crna Gora je karakteristična po još jednoj eliti koja, ako ne laže, onda makar zamajava građane svojom pričom. "Serete", rekli bi im građani. Na šta bi oni odgovorili: "Naravno da seremo, ali nas ipak čujte." Riječ je, naravno, o intelektualcima. Istina, u posljednjih dvadesetak godina uglavnom su ćutali.

Kada bi se usudili da progovore, to su radili ciljano: podigli bi prašinu tamo gdje je nije ni bilo, samo da bi skrenuli pažnju sa pravih uzroka problema. Jer, za razliku od političara koji prodaju maglu, intelektualci nam prodaju – tišinu.

Sasvim logično, ta tišina je najglasnija tamo gdje obitava teška kategorija intelektualaca – na univerzitetima. Graja će se čuti samo kada se govori o apstrakcijama (recimo, o vladavini prava, multikulturalizmu, nacionalnom identitetu ili državi socijalne pravde) ili pak o temama oko kojih postoji opšti konsenzus (recimo, ulazak Crne Gore u Evropsku uniju).

Međutim, kada treba nešto reći o konkretnim socioekonomskim ili političkim problemima sa kojima se suočava naše društvo, kao da im ponestane daha. I tako sve utihne. Kao da je bavljenje crnogorskom svakodnevicom ispod akademskog nivoa, nešto što ne bi trebalo da dotiče inteligenciju koncentrisanu na univerzitetima. (Ako bacite pogled na istraživačke domete crnogorske naučne zajednice, primijetićete da je to uistinu tako.)

Najveći broj ovih intelektualaca – posebno onih koji se bave društvenim naukama – živi u mjehuru, izolovani od društvenih, ekonomskih i političkih problema sa kojima se društvo suočava, i nezainteresovani za sve što ne pogađa njih neposredno.

Ono što je u svim zemljama svijeta predmet brojnih naučnih radova, u Crnoj Gori je svedeno na status budalaštine nedostojne stručnjaka koji su, inače, život posvetili velikim idejama. A kad oni koji važe za najumnije ne samo da ne žele da shvate uzroke nezadovoljstva građana, već i zdušno odbijaju da govore o artikulaciji tog nezadovoljstva, onda se ne treba čuditi što se svaka pojava tumači u okvirima partijskog, dnevnopolitičkog registra.

Sluge očiglednog

Pored toga što su intelektualci suvereni vladari opšteg mjesta, isto tako su i sluge očiglednog. U slučaju da neki policajac isproba pendrek na nekom demonstrantu, intelektualci će istupiti i osuditi vulgarno ispoljavanje moći. Suptilniji, trajniji, institucionalizovani vidovi nasilja ostaće im nepoznanica – problem koji će junački odćutati.

Drugim riječima, sve što crnogorski intelektualci povremeno osude jeste direktno nasilje, odnosno onaj vid nasilja u kom prepoznajemo konkretnog počinioca i čije su posljedice vidljive. Međutim, postoji i perfidniji vid nasilja koje uglavnom proučavaju njihove kolege sa svjetskih univerziteta, zato jer ga je moguće primijetiti samo iz pozicije koja obuhvata promišljanje društva u cjelini.

Johan Galtung ga je još šezdesetih godina prošlog vijeka okarakterisao kao strukturno nasilje, i prvobitno je koristio taj pojam da bi označio svako ograničavanje ljudskog potencijala izazvano ekonomskim ili političkim strukturama. Ovaj vid nasilja je sasvim drugačiji od direktnog: počinilac se ne može prepoznati, mahom zato jer je veoma teško uočiti vezu između nasilnog čina i onih nad kojima se nasilje vrši.

Da li zbog nedostatka znanja ili zbog partijskog sljepila, intelektualci uporno odbijaju da vide koliko je opravdana reakcija građana koji su odlučili da se odupru nasilju koje intelektualci inače i ne osjećaju

Strukturno nasilje je ugrađeno u društvene strukture, normalizovano kroz stabilne institucije i svakodnevno iskustvo, što ga čini gotovo nevidljivim. Ukratko, ovaj vid nasilja se odigrava svaki put kada političke, pravne, ekonomske ili društvene institucije nanose štetu ljudima.

Karakteristično je i to da ljudi koji su mu podvrgnuti nisu u stanju da kontrolišu uslove koji su izazvali to što konkretno trpe. Zato je jedna od njegovih najčešćih posljedica osjećanje potpunog beznađa.

Kao takvo, naročito je prisutno u društvima u kojima je nestala srednja klasa (ili je, u krajnjem slučaju, nikad nije ni bilo): dok većina na dnu socijalne ljestvice jedva zadovoljava minimalne životne potrebe, nekolicina pri vrhu živi život punim plućima.

Sve što se očekuje od građana jeste da budu mirni – i tiho uđu u evropsku porodicu, a poslije će se sve riješiti samo od sebe. Kažu: baš sada nije vrijeme za talasanje

U tom smislu, strukturno nasilje se najčešće pojavljuje u vidu institucionalizovane nejednakosti. Konkretno u Crnoj Gori, to je partijska demarkacija između onih koji mogu i onih koji ne mogu. Suština nije samo u tome da se povrijede, već i da se onesposobe pojedinci – odnosno da ne mogu promijeniti sopstveni položaj ukoliko, recimo, ne pristupe partiji.

Kako to Pol Farmer vidi, strukturno nasilje podrazumijeva društveni raspored koji stavlja pojedince u nezavidan položaj, a ukorijenjen je u političku i ekonomsku organizaciju našeg životnog prostora. Stoga, ovaj vid nasilja ne orkestrira jedan čovjek, već podrazumijeva istorijski prisutne – i najčešće ekonomski motivisane – procese koji ograničavaju mogućnost djelovanja pojedinca.

Tako je strukturno nasilje izvršeno nad svima onima kojima društveni status uskraćuje pristup plodovima naučnog i društvenog napretka. Strukturne nejednakosti nanose patnju kao i direktno nasilje, ali se šeta nanosi postepeno, suptilno, učestano i daleko ju je teže popraviti. Nažalost, čak i oni koji su žrtve strukturnog nasilja najčešće ne sagledavaju sistematsko orkestriranje njihovog nezavidnog položaja kroz nejednaku i nepravednu distribuciju društvenih resursa.

Budite mirni i tiho uđite u evropsku porodicu

I tu bi trebalo da nastupe intelektualci – da građanima predstave totalitet i objasne prave uzroke njihovog nezavidnog položaja. Ali ne, naši i dalje uporno ćute. Njih ne samo što ne interesuje strukturno nasilje, već onima koji reaguju na strukturne uzroke teškog stanja osporavaju ono što se u sociologiji naziva agensom – dakle, negiraju mogućnost uticanja na strukturu i njeno mijenjanje.

Da li zbog nedostatka znanja ili zbog partijskog sljepila, intelektualci uporno odbijaju da vide koliko je opravdana reakcija građana koji su odlučili da se odupru nasilju koje intelektualci inače i ne osjećaju. Jer, ako bi bilo po njihovom, svi bi trebalo da pričamo o ulasku Crne Gore u Evropsku uniju.

I što je najgore, svi znamo da seru, ali ipak ih slušamo.

Sve što se očekuje od građana jeste da budu mirni – i tiho uđu u evropsku porodicu, a poslije će se sve riješiti samo od sebe. Kažu: baš sada nije vrijeme za talasanje.

I što je najgore, svi znamo da seru, ali ipak ih slušamo. I dok i sam čujem svaki dan kako je pobuna protiv statusa quo uzaludna i smiješna, kako treba da se usredsredimo na evropske integracije, sjetim se riječi jednog velikog pisca, čovjeka koji je bio sve samo ne klasični ljevičar – besmrtnog Roberta Hajnlajna: "Revolucija je više umjetnost kojom se bavim nego očekivani cilj koji želim da postignem. A nije ni obeshrabrujuća; izgubljena bitka može biti duhovno zadovoljavajuća kao i pobjeda." Baš tako.

Ili: Kako vidjeti ono što se ne vidi?

Preporučujemo za Vas