O SIMEONOVOM PEČATU

Vanja Bulić: Nema trilera bez teorije zavjere

"Bio sam na Hilandaru u vrijeme slave Svetog Simeona, kada se ispoštuju gotovo svi rituali koje sam opisao u knjizi"
72 pregleda 0 komentar(a)
Vanja Bulić, Foto: Laguna.rs
Vanja Bulić, Foto: Laguna.rs
Ažurirano: 21.05.2012. 18:08h

„Simeonov pečat", roman Vanje Bulića, bavi se intrigantnom temom - uzrocima požara u manastiru Hilandar. Ovu knjigu koju već nazivaju srpski „Da Vinčijev kod" nedavno je objavila „Laguna", a roman se od samog objavljivanja nalazi na vrhu bestseler lista.

Vanja Bulić (1947) je cio radni vijek proveo u pisanom i elektronskom novinarstvu. Kao TV stvaralac je uradio više od 2.000 jednočasovnih emisija, a bio je scenarista i tri TV serije: "Jugovići", "Drugo stanje" i "Javlja mi se iz dubine duše".

Koscenarista je filma "Lepa sela lepo gore" i scenarista filma "Drugo stanje". Napisao je zbirku priča "Kako sam gajio blizance", romane "Tunel - lepa sela lepo gore", "Ratna sreća", "Zadah belog", "Vrele usne", "Parada strasti", "Drugo stanje" i "Oko otoka".

Možete li nam pojasniti porijeklo i simbol Simeonovog pečata iz naslova Vašeg romana?

"Monaško bratstvo manastira Hilandar je 1896. godine u znak zahvalnosti poklonilo Aleksandru Obrenoviću, srpskom kralju, povelju i pečat Svetog Simeona. Uz ove dvije relikvije, poklonjeno je i Miroslavljevo jevanđelje, najstariji ćirilični spis.

"Kada se bilo gdje dogodi požar, prvo pitanje je ko je zapalio?"

Sveti Simeon je prije monašenja bio srpski monarh Stefan Nemanja, otac Svetog Save, koji je zajedno sa svojim sinom osnovao manastir Hilandar. U 19. vijeku, manastir je zbog neisplaćenih mjenica mogao da padne u ruke onome ko otkupi mjenice.

Mjenice, u vrijednosti od 5.000 zlatnih turskih lira, otkupio je Aleksandar Obrenović. To su istorijske činjenice, koje su mi poslužile kao osnov za literarnu nadgradnju u formi trilera.

Kada nadomak manastira glavni junaci romana, Veljko i Novak pronađu obješenog lažnog monaha, u njegovoj stisnutoj šaci naći će otisak pečata Svetog Simeona, koji je nestao nakon Prvog svjetskog rata. Da li taj otisak ukazuje na ubicu ili je lažni trag pitaće se i pisac i čitalac, pa će zajedno do samog kraja romana rješavati zagonetku."

Osnovno pitanje na kome počiva Vaš roman je „Ko je i zašto zapalio manastir Hilandar?"

"Kada se bilo gdje dogodi požar, prvo pitanje je: ko je zapalio? Kada odete na Hilandar, ovo pitanje je više nego logično iako zvanična verzija glasi da je potok koji protiče sa donje strane manastira vjekovima potkopavao potporni zid, pa je došlo do pucanja zida u kome se nalazi i otvor odžaka... Vatra je izbila i zahvatila grede.

Ako pitate monahe ko je zapalio manastir, dobićete uvijek isti odgovor: „Božja volja"

Ali, nevjerovatno je da požar krene samo na jednu stranu, a pri tom je cio manastirski kompleks građen od istog materijala, veoma zapaljivog. Pošto ovo nije novinski tekst, već roman, priča nije direktno vezana za ovaj, već jedan zamišljeni požar, ali svi uočavaju dodirne tačke.

Moguće piromane, koje ste nabrojali, iskoristio sam kao povod da ispričam djelove nepoznate istorije vezane za Hilandar. A sve priče su istinite. Na drvenom kistu cara Dušana, koji se nalazi na pola puta između Hilandara i zilotskog manastira Esfigmen, još uvijek se vidi nožem upisano UČK. Znak je urezan u noći požara, a u Esfigmenu su među monasima i petnaestak Albanaca koji su promijenili vjeru i zamonašili se...

Ako pitate monahe ko je zapalio manastir, dobićete uvijek isti odgovor: „Božja volja".

Iza stvarnih i imaginarnih događaja vezanih za Hilandar kriju se i pitanja od globalnog interesa. Zašto su nekome potrebne najvrednije relikvije hrišćanstva iz Hilandara, poput Isusove krvi i zašto one moraju biti odnijete sa Hilandara?

Relikvije, posebno hrišćanske, oduvijek su bile interesantne za lopove i raznorazne pustolove, pa postoji i tajno tržište na kome su relikvije roba od neprocjenjive vrijednosti. U mojoj knjizi nije riječ o krađi u kojoj je povod trgovina.

Krv se nalazi u jednom kristalnom krstu i čuva se u oltaru saborne crkve Svetog vavedenja u Hilandaru

U svijetu hrišćanstva, sve je više zagovornika ekumenizma, spajanja pravoslavlja i katolicizma, kao jednog od načina zaštite pred najezdom drugih religija. Ako do toga i dođe, nastaviće se borba za prevlast unutar ujedinjene religije, a tada bi kao dokaz nadmoći mogle da posluže relikvije koje posjeduje jedna ili druga strana.

Sjaj Vatikana često može da zamagli pravu sliku o vrijednosti religija. Jer prava vrijednost nije u sjaju i umjetničkim dometima, već u dugovječnosti i porijeklu. Hilandar posjeduje stvari koje su neposredno pripadale Isusu Hristu, a Sveti Sava je u Jerusalimu dobio na poklon krv Isusovu koja je kapala u gral za vrijeme raspeća.

Krv se nalazi u jednom kristalnom krstu i čuva se u oltaru saborne crkve Svetog vavedenja u Hilandaru... Eto divne prilike za maštovitog pisca."

Jedan od Vaših junaka kaže: „Novi svjetski poredak će imati i Svjetsku crkvu, namijenjenu vjernicima". Ko će činiti tu crkvu?

"Bez teorije zavjere teško je praviti dobar savremeni triler. Vladari u sjenci pripremaju svjetsku vladu, a pretedenti na religijski tron novog svjetskog poretka pripremaju osnivanje svjetske crkve. To nisam ja izmislio, već tu tezu samo koristim kao dobru osnovu za literarnu priču.

Idemo dalje sa razmišljanjem: ko bi mogao da bude poglavar svjetske crkve? Prije nego što odgovorite, razmislite o tome da će jednog dana nauka možda biti na tom nivou da će iz krvi stare više od dva milenijuma moći da izvrši kloniranje, jer posjeduje DNK.

Ako već postoji Isusova krv, a pored nje i još nekoliko predmeta na kojima se nalaze mogući tragovi njegovog DNK, neko veoma moćan razmišlja kako da sve to neprocjenjivo bogatstvo skupi na jednom mjestu. A ta bogatstva, između ostalih, posjeduje i Hilandar."

Pretpostavljam da ste posjećivali Hilandar. Da li su sve priče i legende koje pominjete u romanu vjerodostojne?

"Bio sam na Hilandaru u vrijeme slave Svetog Simeona, kada se ispoštuju gotovo svi rituali koje sam opisao u knjizi, jer sam ih doživio i učestvovao u njima. U mojoj knjizi se moderni junaci kreću, kao na pozorišnoj sceni, kroz scenografiju staru osam stotina godina, kada je riječ o Hilandaru, i scenografiji staroj dvije hiljade godina kada je riječ o Monaškoj republici, jer je Bogorodica igumanija Svete gore na koju je nogom stupila početkom prvog milenijuma.

Ne bih volio da ljudi, dok čitaju ovaj roman, pomisle da sam ja neko ko uzima za pravo da tumači Svetru goru i Hilandar.

Vladika Nikolaj Velimirović je dao najbolji opis Svete gore, a samim tim i Hilandara: „...carstvo bez krune, država bez vojske, zemlja bez žena, bogatstvo bez novca, mudrost bez škole, kuhinja bez mesa, molitva bez prestanka, veza s nebesima bez prekida, slavopoj Hristu bez umora, smrt bez žaljenja".

Ne bih volio da ljudi, dok čitaju ovaj roman, pomisle da sam ja neko ko uzima za pravo da tumači Svetru goru i Hilandar. Sve što je u knjizi napisano nastalo je kao plod mojih priprema, koje su podrazumijevale iščitavanje obimne literatrure, kako bih u taj istiniti okvir mogao da smjestim jednu izmišljenu priču koja me proganja otkad je Hilandar goreo 2004. godine.

Zato je roman „Simeonov pečat" triler u kome se miješaju mašta i stvarnost, pa je teško ponekada razlučiti šta je u njemu stvarno, a šta izmišljeno."

U knjizi navodite da bi Sveta stolica bila sprema da plati sve dugove države Crne Gore ako bi im zauvrat dali ruku Svetog Jovana, čestice Časnog krsta i ikonu Bogorodice Filermose. Mislite li da je moguća ova vrsta „trgovine"?

"Crna Gora zaista posjeduje relikvije od neprocjenjive vrijednosti. Kada je poslije Drugog svjetskog rata urađen popis stvari nađenih u Ostrogu, neki policijski službenik je za ruku Svetog Jovana napisao „ruka nekog mrtvaca". Sve što pišem u knjizi je izraz moje literarne slobode, koja ima potporu u stvarnosti.

Prema nekim podacima, nakon sovjetske revolucije, posebno u Staljinovo vrijeme, a Staljin je po obrazovanju bio sveštenik, uništeno je oko 40.000 manastir

Zar vi zasita mislite da Vatikan ne bi bio spreman da otplati sve dugove ne samo ove generacije, kada bi mogao da dođe do relikvija koje ste naveli. Pa, Malteški vitezovi to godinama takođe uporno pokušavaju.

Ali, ruka Svetog Jovana je u posjed Karađorđevića došla voljom Romanovih, koji su je praktično sklonili pred najezdom boljševika. Prema nekim podacima, nakon sovjetske revolucije, posebno u Staljinovo vrijeme, a Staljin je po obrazovanju bio sveštenik, uništeno je oko 40.000 manastira, crkava, bogomolja i raznih drugih religijskih obilježja.

Direktan odgovor na vaše pitanje je - ta trgovina nije moguća jer bi izazvala veliku buru u pravoslavnom svijetu. Zamislite kako bi Rusi reagovali!

Preporučujemo za Vas