Knjiga “Ta mjesta - putopisi”, srpskog pisca i pjesnika Stevana Tontića je prozno-poetsko štivo u kojem autor govori ne samo o iskustvima i doživljajima iz svoje Krajine u kojoj je rođen, već i sa brojnih putovanja Evropom. Tontićeva knjiga “Ta mjesta” prvi je naslov nove putopisne edicije izdavačke kuće Agora iz Zrenjanina.
Stevan Tontić (1946, Grdanovci kod Sanskog Mosta) završio je studije filozofije sa sociologijom u Sarajevu. Radio je kao urednik u izdavačkoj kući „Svjetlost“. U maju 1993. tokom rata napušta Sarajevo i odlazi u Njemačku gdje ostaje do 2001. Vraća se u Sarajevo, gde je živio kao samostalni književnik, a u proljeće 2014. se nastanio u Novom Sadu. Autor je 15 pjesničkih zbirki i romana “Tvoje srce, zeko”. Pored pisanja poezije i proze Tontić je autor eseja, kritika, antologija, i brojnih prevoda knjiga sa njemačkog na srpski jezik. Za svoje stvaralaštvo dobio je brojna književna priznanja i nagrade: Nagradu lista „Mladost“, Šantićevu nagradu, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, Rakićevu, Zmajevu, Kočićevu, Antićevu nagradu, te Nagradu grada Hajdelberga „Književnost u egzilu“, 2001.
”Ta mjesta” je knjiga putopisa. Šta vas je motivisalo da svoje zapise o pojedinim mjestima sakupite i objavite?
- Ti tekstovi nijesu pisani da bi se jednog dana našli skupa u koricama jedne publikacije. Na sakupljanje sam pomislio kad sam uvidio da imam nekoliko dužih zapisa, poput onih o Sarajevu i Berlinu, ili o šestonedjeljnom putovanju u “Literaturekspresu” od Lisabona do Moskve i Berlina, odnosno putovanju po Jermeniji. Našlo se tu i nekoliko kraćih tekstova, među njima i opis gostovanja na pjesničkom festivalu u Jerusalimu. Tekst koji sam napisao kao posljednji, ali već sa sviješću da će stajati na početku knjige, jeste onaj o jednodnevnoj posjeti mom krajiškom zavičaju pod Grmečom, mom 1995. spaljenom rodnom selu. To je i svojevrsni omaž Branku Ćopiću o stogodišnjici njegovog rođenja.
Neki su pisci s oduševljenjem pisali o ljepotama mjesta kroz koja su prolazili i o onome što su na putovanjima doživljavali. Vaši su putopisi, međutim, u tom pogledu nešto drugačiji?
- Vjerujem da nisam bio slijep za ljepote mnogih predjela, ljudskih gestova, ili samih umjetničkih djela, ali sam morao da svjedočim i o ludilu nasilničke istorije, o surovosti i tragičnim posljedicama rata, o egzilu i tako dalje. Ukratko, pisac se ne oslanja samo na ono što vidi svojim očima, već i na nalaze drugih čula i saznanja iz mnogih izvora.
Uz svaki zapis o gradu ili zemlji dodajete i poneku svoju pjesmu koja se odnosi na njih, čime kompletirate utiske koje ste oblikovali jezikom proze. Mislite li da se poezijom bolje može dočarati ljudsko stanje, ili neki dio ljudskog života, nego prozom?
- Za dočaravanje “ljudskog stanja” ili raspoloženja u izvjesnim trenucima vjerovatno je prikladnija poezija. Pjesma je kratak oblik i koncentrisan jezički izraz, služeći se poređenjima i metaforama ona hita ka svom cilju. I stalno je na granici ćutanja. Za razliku od proze, nema vremena za detaljna opisivanja i raspredanja o svim mogućim situacijama, ne samo u životu jednog čovjeka već ponekad i životu više generacija ljudi. Za te epske, bezobalne dahove i ritmove proza je svakako adekavtniji izbor. Ima, naravno, i proze koja je vrlo poetična, sjetimo se samo Crnjanskog, Tomasa Vulfa ili Andreja Platonova.
U knjizi se dosta bavite Sarajevom. U tom ste gradu završili fakultet, dugo u njemu živjeli i radili. A onda vas je, kao i mnoge druge ljude, zadesila sudbina izbjeglištva?
- Riječ je o iskustvu građanskog, za mene i bratoubilačkog rata u Sarajevu i BiH, odnosno o ratnom rasturanju Jugoslavije, potom o gotovo devetogodišnjem iskustvu egzila u Njemačkoj. To su najbolnija, najpotresnija iskustva, koja daju određeni pečat skoro svemu što otada pišem. A tekst o Sarajevu, ne samo onom ratnom, nego i predratnom i poratnom, pisan je i za njemačkog čitaoca, pa stoga u obliku svojevrsnog portreta grada. Nastojeći da svoj pogled koliko-toliko objektiviram, služio sam se različitim istorijskim i kulturološkim podacima. Inače sam i ja bio među onim građanima Sarajeva koji nijesu mogli ni htjeli da povjeruju u mogućnost rata na jednom takvom, etnički i religijski “mješovitom” a istojezičnom području. Ispali smo vrlo naivni. Kad se grupe patološki ambicioznih, bogme i kriminalnih tipova dočepaju vlasti nad osiromašenim i obezglavljenim masama, valja očekivati samo ono najgore. Ohrabreni sa strane, s idejom da “prave istoriju” krvlju i kostima tuđih sinova, poveli su te zaluđene i ucijenjene mase putem neminovne propasti.
Nakon rata u ovaj grad ste se ponovo vratili da biste ga opet napustili?
- U Sarajevu sam živio blizu četrdeset godina. Tamo sam se duhovno formirao, oženio, radio pretežno u izdavaštvu, upoznao velik broj zanimljivih ljudi, stekao drage prijatelje. Tamo sam objavio svoju prvu, potom i više drugih knjiga. Sve to, i kada bih htio, ne mogu da izbrišem iz svog života. Ostala su sjećanja na mnoge likove i događaje, na uzlete duha i posrnuća, na ljubavi, pjesnička drugarstva i pobratimstva (izdajstva nisu vrijedna pomena). Ali je ostala i trauma zapaćena tokom gotovo jednogodišnjeg poživinčenog pretrajavanja u gradu pod opsadom (opsadom spolja, ali i iznutra) sa statusom danonoćnog kandidata nasilne smrti.
U Njemačkoj ste proveli više mjeseci u seoskoj kući Hajnriha Bela, jednog od najistaknutijih njemačkih pisaca 20. vijeka?
- U toj kući, na sjevernom obronku Ajfela, negdje na sredokreći između Kelna i Ahena, proveo sam čak devet mjeseci (od oktobra 1993. do juna 1994), kao stipendista Belove fondacije. Za stipendiju su me, a da za to nijesam ni znao, kandidovali prevodioci Mirjana i Klaus Witman iz Bona. Stipendiju sam imao prvih šest mjeseci, a kako potom nijesam znao ni kuda ću ni šta ću, boravak mi je produžen za još tri mjeseca, dok mi sama Fondacija nije našla nešto (opet privremeno) u Berlinu. Tu sam se donekle oporavio od preživljenih užasa u Sarajevu, od straha da ću od svega toga “morati da poludim” (taj strah me je dugo pratio), počevši ponovo i da pišem. Sa mnom je tu bilo još nekoliko nesrećnika iz raznih kriznih područja, među njima jedan irački pisac, te jedan jermenski i jedan kineski slikar. Sa Fatosom Ljubonjom iz Tirane, dugogodišnjim političkim zatvorenikom, ponekad sam igrao šah. Kratko su boravilii Josip Osti i Laslo Krasnahorkai. Prva komšinica, gospođa Ludvig, često je svraćala na porciju razgovora, a katkad nas vodila na izlete u okolinu. Njen pokojni muž tajno je radio za policiju, špijunirajući Hajnriha Bela. Na ulazu u ovo malo naselje stajao je adekvatan natpis: “Freistaat” (Slobodna država). To mi se posebno sviđalo. Kuća se ponosila time što je svojevremeno primila i Solženjicina.
Vjerovatno ste u toj kući čitali i Belov autobiografski esej “O samome sebi”. Meni se čini, a možda se nećete složiti sa mnom, da pojedini motivi Vaše knjige odaju izvjesnu sličnost s nekim mjestima iz toga eseja.
- Čitao sam neke Belove priče i spise. Recimo njegovu kritiku Katoličke crkve, koju je on, iako vjernik, napustio. Bel piše o svojim mladim godinama, to je vrijeme Hitlerovog uspona, vrijeme njemačkog nacizma i Drugog svjetskog rata, sa svim strahotama i slomom Trećeg Rajha na kraju. Pošto i ja pišem o ratnim užasima iz vlastitog iskustva, neke sličnosti, ma koliko nehotične, sasvim su moguće. Tako se, recimo, zapažaju sličnosti između opisa života u konclogorima koji su ostavili razni logoraši.
Kažete da ste 1996. proveli sedam blagoslovenih dana u Provansi. Vjerovatno da iz toga kraja, s jugoistoka Francuske, nosite nezaboravne utiske, pogotovo ako ste tamo boravili u doba cvjetanja lavande?
- Upravo tako - bješe sredina ljeta, a polja procvjetale lavande opijala su nas svojom ljepotom. Iz Beograda doputovala i moja supruga (živjeli smo silom prilika razdvojeno: ona kao izbjeglica s majkom u Beogradu, ja u Berlinu), pa su ti dani za nas predstavljali dar nebesa. Ja sam tamo dospio po pozivu Evropskog građanskog foruma. Jedan odlazak u Pariz tokom rata, po pozivu toga Foruma, sarajevske vlasti nijesu nam omogućile. U Provansi je održan kongres toga Foruma, ja sam na njemu govorio o nekim apsurdnim odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma, posebno o definisanju granice između dvaju entiteta u BiH.
Po izlasku iz ratnog Sarajeva, a nakon tromjesečnog boravka u Beogradu, početkom maja 1993. odlazite u Berlin. Tamo već živi Rajko Đurić, koji je otišao iz Srbije zbog neslaganja s tadašnjom vlašću? Da li je i Laslo Vegel bio tamo, ili neki drugi jugoslovenski autori?
- Zatekao sam Rajka Đurića, povremeno smo se susretali na književnim večerima. Rajko je bio dobio azil, ali se kasnije vratio u Srbiju. Laslo Vegel, koliko ja znam, nije bio izbjeglica u Berlinu, tamo je mnogo kasnije imao jednogodišnju stipedniju. Imala ju je i Dubravka Ugrešić. U Berlinu se stalno nastanio Bora Ćosić. Od ranije je tu živjela hrvatska književnica Irena Vrkljan, kao i srpska pozorišna rediteljka Mira Erceg. Ja sam prvi izbjeglički mjesec u Berlinu proveo u stanu mog starog znanca, njemačkog pisca hrvatskog porijekla Zvonka Plepelića, koji je nažalost preminuo početkom ove godine. Bilo je u Berlinu i drugih umjetnika i intelektualaca iz naših krajeva.
Šta je za Vas kao srpskog pjesnika značilo učešće na poznatom pjesničkom festivalu u Jerusalimu 1995. godine?
- Skoro dvije godine vlasti mi nisu dozvoljavale da putujem van Njemačke, pa mi je već i zbog toga to putovanje, kao proširenje izbjegličke slobode kretanja, bilo dobrodošlo. A otići u Izrael, i to još u Jerusalim, gdje nikad ranije nijesam bio, predstavljalo je posebno uzbudljiv događaj. Bilo je to u proljeće 1995, u Bosni je još trajao rat, a meni se pružila prilika da posjetim grad Hristovog stradanja i groba! Sa Ivanom V. Lalićem bio sam jedini učesnik festivala iz južnoslovenskih zemalja. Poslije sam o Jerusalimu napisao nekoliko pjesama, jednu sam posvetio Ivanu koji je naredne godine umro.
Kakve ste utiske ponijeli iz toga drevnog grada?
- Ja sam u sarajevskoj ratnoj grozomori, pod stalnom prijetnjom najtežih muka i smrtnog ishoda, prolazio kroz osjećanje bogoostavljenosti, osjećanje da nas je sam Bog izložio strašnoj pogibelji. Ali me ipak nije sasvim napuštala nada da ću, ostanem li čist kao čovjek, neuprljan mržnjom i zlodjelom, uspjeti da preživim svu tu demoniju uništenja. Bila je to klica drhtave vjere u Hrista, u milost koja me je iščupala iz pakla. To je ostalo u središtu dubokog doživljaja “mog unutrašnjeg Jerusalima”. Sve je to za mene bilo nadahnjujuće, potresno lijepo. A poezija, koja me je odvela u Jerusalim, za mene je zadobila značenje “zaštitne povelje”.
U kraćem poglavlju “Barbarosin i Grimelshauzenov grad” pišete o posjetama gradu Gelnhauzenu, udaljenom nekih četrdesetak kilometara od Frankfurta. Čime vas je taj grad toliko oduševio da ga nazivate “bonbon” od grada?
- Njemačka ima više izuzetno lijepih gradova, posebno onih manjih gabarita, sa dvadeset-trideset hiljada stanovnika. Tu mi se posebno sviđaju kuće koje Njemci zovu “Fachwerk”, građene od cigle i izukrštanih drvenih greda. Ima ih u različitim bojama, često s ožiljcima minulih epoha. Gelnhauzen je pun tih starijih kuća, s više lijepih uličica, ulica i trgova. U njemu se nalazi i kriva (dobrano nakrivljena) Barbarosina palata. Tu je i Toranj za vještice (kula bez prozora), u kojem su u 16. i 17. vijeku skapavale žrtve Inkvizicije. A u gradu je rođen Grimelshauzen, koji je opisao strahote Tridesetogodišnjeg rata. Postoji i krčma u koju je navodno svraćao progonjeni doktor Faustus. A ja sam u grad dolazio da čitam poeziju o strahotama jednog novog rata.
Sada živite u Novom Sadu. Vašeg prijatelja iz mladih, odnosno predratnih godina, Dušta Trifunovića, tamo, nažalost, više nema. Tu je još uvijek Pero Zubac, ali i još neki pisci i pjesnici porijeklom iz BiH. Kako vam odgovara novosadski način života?
- U Novi Sad sam, sa suprugom, doselio iz Sarajeva prije četiri godine. Dugo sam se nosio mišlju da se nastanim u Beogradu, ali sam na kraju odabrao, kako se to kaže, “grad po ljudskoj mjeri”. Uz to, za Novi Sad me vežu književne uspomene od ranih pjesničkih dana, sarađivao sam i danas sarađujem u ovdašnjim poznatim časopisima, “Letopisu Matice srpske” i “Poljima”, dobijao ovdje nagrade, objavljivao knjige. Ne treba ni govoriti da je ovaj grad izuzetno značajan za srpsku kulturu, da je jedno od njenih glavnih žarišta. Istini za volju, i ovdje se, kao i drugdje, izdvajaju mala sredstva za kulturu, osobito za vrhunsko stvaralaštvo; izdavači i časopisi jedva sastavljaju kraj s krajem, honorari za književni rad ne postoje ili su posve mizerni. A što se tiče samog načina života, ne vidim bitnih razlika u odnosu na druge veće gradove.
Nastavio sam da pišem ijekavski
Pišete na srpskom jeziku ijekavskog izgovora. Nije mi poznato da je neki srpski pisac iz BiH, koji živi u Srbiji, zadržao svoju ijekavštinu. Štaviše, pojedini srpski pisci koji su rođeni i žive u BiH, pišu na ekavici. Postoji li, po Vama, neki poseban razlog za to?
- I ja sam se u svojim prvim pjesničkim zbirkama služio pretežno ekavicom. Ekavski je u Bosni pisao značajan broj srpskih pjesnika, ali i pojedinci iz muslimanskog (kasnije bošnjačkog) naroda, kao Husein Tahmiščić, Mubera Pašić i Husein Dervišević, na primjer. Ja sam htio da se i svojom - iako samo pisanom - ekavicom legitimišem kao srpski pjesnik. Ne dakle samo bosanskohercegovački, pri čemu nacionalna pripadnost ostaje neodređena. A u BiH se dugo politički njegovao upravo taj običaj - neisticanje (ako se baš ne mora!) svog nacionalnog identiteta. Politika je stalno strahovala od nacionalnih podjela. To se donekle moglo i razumjeti s obzirom na međunacionalne omraze i strašna zlodjela tokom Drugog svjetskog rata. Ali se nije dalo opravdati sa stanovišta ljudskih prava i sloboda. A ja sam ubrzo shvatio da su ekavica i ijekavica obje podjednako dobre i za poeziju i za prozu i - željeći da usaglasim svoj izgovor i svoje pismo - nastavio da pišem ijekavski.
Ima i onih koji drugačije misle. Poznati srpski list ekavizira moje povremeno štampane književne zapise, čak i pjesme, a nedavno i prepjev jednog njemačkog soneta. Zašto to čine, protivno načelima ravnopravnosti dvaju narječja srpskog jezika, sam bog zna! Ili prije - neki lektorski đavo.
Bonus video:
