Jokić je priznao, a kada ćete vi priznati?
Goran Miletić, Užasan incident u Dubrovniku, blog.b92.net
Nije mi pomogao džin, naravno - ni onaj topli džin, iz kante, ni onaj regularni džin, sa dosta leda, što ga s užitkom popih u kafiću u Srebrenom (i ispratih sa 3 piva, tj. chasera, ne bih li ga učinio more mellow).
A nije mi ni odmogao, da budem iskren - nekako je, na dugoročnoj osnovi, taj džin zakazao - ipak je, dakle, izostao očekivani efekat toga džina.
Ne znam za vas, ali ja sam izgleda osuđen, ukratko, da se osjećam nelagodno od trenutka kada mi carinik na graničnom prelazu Krasovići vrati dokumente, pa pritisne dugme za podizanje rampe i pusti me u Republiku Hrvatsku...
Ništa tu ne pomaže.
Od momenta kada je uspostavljen regularan granični promet između CG i HR, barem 10 puta sam bio u Dubrovniku
OK, da me kojim slučajem ne biste pogrešno razumjeli - da me ne bi pogrešno razumjela komentatorska ekipa na Internet portalu Vijesti - zdravo drugari, hvala na komentarima, hvala i vama ostalima - ne kažem da postoji bilo kakav realan razlog zbog kojega bi se 28. aprila 2012. godine čovjek iz Crne Gore, bez obzira na osjećaj nacionalne pripadnosti, osjećao neugodno u Dubrovniku.
Dubrovčani su u svakom pogledu fini ljudi (pročitajte tekst iz kojega sam pokupio epigraf) - ali... mislim: ALI!!!... ipak smo mi njih zasipali granatama, mi smo njih ubijali i pljačkali, mi smo palili i rušili njihove kuće... i to realno, više nego realno smo radili sve te užasne stvari, onako temeljito, s osobitim užitkom - a još se nismo pokajali - ni poslije 20 i kusur godina u Crnoj Gori nije sazrela svijest o zločinu koji smo počinili (samo pročitajte komentare na Internet portalu Vijesti ispod teksta o Dubrovniku objavljenog prošle subote, čast izuzecima, svakako, uvijek ima izuzetaka - pa pokušajte da se stavite u ulogu Dubrovčana).
Otud i ta nelagoda, nadam se da se sad razumijemo.
I još nešto... nije na nama da sudimo o zločinima koje su Hrvati počinili tokom posljednjih ratova na teritoriji ex-YU, to ipak moramo ostaviti njima
Od momenta kada je uspostavljen regularan granični promet između CG i HR, barem 10 puta sam bio u Dubrovniku (Dani Orisa, izložbe u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, kojekakvi privatni razlozi) i ništa mi se neugodno nije desilo u Dubrovniku - ni meni ni Pandici - ama niko me nije ni pogledao poprijeko, a kamoli što drugo.
Evo vam jedna epizoda - u funkciji ilustracije čitave te stvari:
Motam se ja, dakle, prije par godina oko Nutarnjih vrata od Pila, kako kažu Dubrovčani - fino obrađeni kamen, fino zidanje, fin rad itd. - i primjećujem gomilu turista iz Japana koji se guraju oko neke table, ne bi li što bolje čuli gospođicu - prelijepu Dubrovčanku, da je Dubrovčanka zaključio sam po akcentu, a kako sam svojevremeno studirao u Zagrebu, družio sam se tu i tamo i sa Dubrovčankama i Dubrovčanima, pa bez greške prepoznajem gradski akcenat - koja ih vodi i koja im priča neke, pretpostavljam, lijepe priče...
Primaknem se i ja tabli, tj. Dubrovčanki... i ošine me, kao bičem, spoznaja da su na toj tabli uredno obilježena sva mjesta unutar Staroga grada (koji se, valja pomenuti, nalazi na UNESCO-voj listi Svjetske baštine, a nalazio se i u vrijeme granatiranja, naravno) gdje su u jesen 1991. eksplodirale naše granate... obilježena su bila čak i mjesta gdje su pale granate koje nisu eksplodirale... te naše granate, naše - JNA, Srbi i Crnogorci, oficijelno - ali ipak naše, montenegrinske granate... a mlada Dubrovčanka, koja 1991. nije mogla imati više od 3 godine, ukazuje na tu činjenicu Japancima - i to ravnim glasom profesionalnog vodiča... bez emocija... suvo... do kosti suvo...
Užas, užas, užas...
Dakle, krenete magistralom pa naiđete na građevinu - potencijalno "ustaško gnijezdo" - i prvo tu građevinu, za svaki slučaj, dobro izrokate iz svih raspoloživih oružja
Dosta mi je bilo Dubrovnika za taj dan, ekspresno sam se pokupio iz Dubrovnika - a usput, sve do Podgorice, razmišljao sam o tome kako bih se ja osjećao da su Dubrovčani, tj. Hrvati, u jesen 1991. godine granatama zasipali Cetinje (koje još uvijek nije na UNESCO-voj listi, kad smo već kod toga, ali što se mene tiče - kao da jeste).
I još nešto... nije na nama da sudimo o zločinima koje su Hrvati počinili tokom posljednjih ratova na teritoriji ex-YU, to ipak moramo ostaviti njima - Hrvatima i onima nad kojima su Hrvati činili zločine - možemo, naravno, da saosjećamo sa žrtvama, sa svim žrtvama posljednjeg rata i uopšte žrtvama svih ratova koji su vođeni od osvita ljudske civilizacije, to je nekako baš ljudski - saosjećati - ali prije toga definitivno moramo prvo da počistimo ispred naših vrata, na nama je da se prvo pozabavimo našim užasnim zločinima... po redu i iskreno, ljudski, bez foliranja.
Elem, morate da razmišljate o jeseni 1991. godine, htjeli ne htjeli, pogotovo u Srebrenom, 28. aprila 2012. godine, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog razvalina koje su naši sunarodnici - rezervisti - to se tada tako zvalo - ostavili za sobom.
Ako ste Crnogorac/Crnogorka - ili Srbin/Srpkinja iz Crne Gore, u ovom slučaju se svodi na isto - dakle, bez obzira na to koje ste nacije i vjere, ako ste državljanin/državljanka Crne Gore - i ako u vama postoji makar i trunke savjesti - onda se ne možete osjećati dobro u Srebrenom... na stranu to što se i u ovom slučaju pokazalo da je ipak arhitektura - tj. ono što je ostalo od arhitekture nakon ubijanja, pljačkanja, paljenja i rušenja - najpouzdaniji svjedok svih tih užasnih dešavanja...
Možete, na primjer, da pokušate da rekonstruišete standardnu strategiju napredovanja naših trupa u to vrijeme...
Možete li da zamislite solarne panele u ono vrijeme - solarni paneli su postali aktuelni u svijetu, ako se ne varam, negdje sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka
Dakle, krenete magistralom pa naiđete na građevinu - potencijalno "ustaško gnijezdo" - i prvo tu građevinu, za svaki slučaj, dobro izrokate iz svih raspoloživih oružja - malog, velikog i najvećeg kalibra - pa onda, ako se nešto pomakne unutar građevine, opet rokate... pa tek onda polako u "čišćenje" - to se tada tako zvalo... i tako redom, kuću po kuću, hotel po hotel... poslije je, sjećam se, te silne "uspjehe" naša dična državna televizija dizala u nebo - nisam siguran, ali mi se čini da u to vrijeme nije ni postojala neka druga televizija osim državne - iz dana u dan, prvo su išla imena poginulih, pa odmah zatim lista uspjeha, tj. osvojenih pozicija itd.
Nego da se ja vratim priči koju sam načeo u prošlom broju... s tanjega kraja.
Postoji to brdo, koje dijeli Srebreno i Kupare, pa ako iz Srebrenoga okrenete preko brda, u pravcu zapada, betoniranom stazom, onda ste za par minuta iznad Kupara - i puca vam pogled na prekrasnu pješčanu plažu, na čijem kraju se nalazi taj moj kockasti hotel koji sam vidio sa magistrale.
Sa lijeve, tj. sjeverne strane, u neposrednoj blizini, neumitno umire još jedan izrokani hotel, koji nije toliko lijep kao kockasti - ali jeste lijep i okićen je solarnim panelima - u fazi raspada, nažalost.
Možete li da zamislite solarne panele u ono vrijeme - solarni paneli su postali aktuelni u svijetu, ako se ne varam, negdje sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, što implicira da je investitor - ta ista JNA je bila investitor, kad smo već kod toga, Kupari su bili vojno odmaralište - pratio trendove.
Poslije par minuta odmora, polako postajete svjesni da su Kupari pusto mjesto
Stari Klauzevic (Karl von Clausewitz), veliki njemački teoretičar rata, svojevremeno je savjetovao da je najbolje, parafraziraću, okrenuti se tom jednom cilju, najznačajnijem - i udariti odlučno, svom silinom - bez obzira da li je riječ o bici ili o ratu - ili o bilo kojoj drugoj životnoj situaciji.
Savjetovao je i da nikada ne treba napasti neprijatelja frontalno, tamo gdje je najjači - gdje očekuje napad - već da treba udariti svom snagom na slabije krilo - pa ako vam to prođe, ako uspijete da zađete u pozadinu, onda naglo okrenuti ka centru - sa boka i otpozadi.
Ako ove mudre savjete, koji na momente mogu, ali i ne moraju da zvuče kao Grunfove (Alan Ford) nezaboravne maksime (Ako kaniš pobijediti - ne smiješ izgubiti) - uz još jednu veliku misao, koja se takođe pripisuje Klauzevicu (a ne Grunfu), da je, opet ću parafrazirati, sve u ratu jednostavno, ali da je najjednostavnije stvari najteže izvesti, te stoga na kraju neminovno dolazi do nagomilavanja najapsurdnijih teškoća, što opet proizvodi specifična trvenja, koja čovjek bez direktnog ratnog iskustva ne može da pojmi - pokušamo da prevedemo na jezik arhitektonske teorije... onda je najbolje prvo zakucati cilj - kao što sam ja sa magistrale zakucao moj kockasti hotel - ali nije uputno ka cilju krenuti frontalno...
Najbolje je spustiti se do plaže, napraviti par probnih fotografija hotela iz daljine, skinuti majicu, patike i čarape, pa leći na topli pijesak... i odmoriti dušu...
Kupari su 28. aprila 2012. godine definitivno bili sablasna gomila ruševina
Poslije par minuta odmora, polako postajete svjesni da su Kupari pusto mjesto... da su Kupari zapravo neka varijanta Staljingrada nakon, po mnogima, odlučujuće bitke Drugog svjetskog rata... ali jednostavno ne želite da povjerujete da je tako. Ne želite da povjerujete u razmjere razaranja.
Nakon što vam se, kao u snu, rasprše iluzije o ljudima koji sjede za stolovima ispred nečega što liči na hotel sa početka prošlog vijeka - na stari austrougarski hotel - pa kao u nekom magnovenju skontate da nema ni ljudi ni stolova i da, u suštini, nema ni hotela, jer ne bi bilo pošteno nazvati hotelom te besmislene, izubijane zidove, i tužne ostatke krova koji samo što se nije srušio - preplavi vas još jedan talas morbidnog stida...
Kupari su 28. aprila 2012. godine definitivno bili sablasna gomila ruševina - i da se odnekuda nije pojavio taj zaljubljeni mladi par iz Češke, ne bih znao što da mislim o Kuparima...
Nastavak za sedam dana...
Bonus video:
