Ova afrička biljka inače raste kao grm u kišnim šumama, a njeno korijenje sadrži Ibogain koji se, osim u svrhe liječenja zavisnosti, koristi i u tradicionalnim plemenskim ritualima inicijacije mladića u punoljetne članove u gabonskom plemenu Bwiti.
Zanimljivo je da se prvi izvještaji o korištenju korijenja biljke Tabernanthe iboga pojaljuju još1864. godine, kada ih je Grifon du Bele (Griffon du Bellay), doktor francuske ratne mornarice, koristio kao stimulan i afrodizijak, a u Francusku je korijenje donio iz Gabona i Konga.
Obzirom da u nekim slučajevim izgleda da primjena ibogaina umanjuje simptome odvikavanja od heroina, kokaina, ali i alkohola, postavlja se pitanje zašto nije u široj upotrebi?
U novije vrijeme, u posmatranje i proučavanje djelovanja ovog halucinogena je bio uključen i Tilen Naidu - bivši kokaiski zavisnik. Odrastajući u blizini Durbana u Južnoj Africi, bio je okružen drogama. Nakon problematičnog djetinjstva i smrti oca, okrenuo se kokainu. To je uticalo i na njegov privatni život jer je postajao sve agresivniji.
Prije nego što je upoznao dr. Anvara Dživa iz "Minds Alive" rehabilitacionog centra u Čatsvortu, Naidu je pokušavao da prestae sa uzimanjem droge više puta, ali bezuspješno. Tada mu je dr. Dživa ponudio halucinogen Ibogain za kojeg je tvrdio da će uništiti njegovu želju za drogom.
Nakon nekoliko rutinskih pregleda, počeo je da uzima halucinogen. Za nedjelju dana, kada je pušten kući, shvatio je da više nema želju za kokainom. Šest mjeseci nakon terapije je još uvijek ''čist''.
Iako dr. Dživa procjenjuje da je izliječio oko 1000 osoba uz pomoć Ibogaina, ovaj metod i dalje ostaje u velikoj mjeri nepriznat.
Iako se Ibogain koristio vjekovima u ritualnim obredima, 1962. godine se sve promijenilo kada je mladi heroinski zavisnik Hauard Lotsof počeo da koristi ovaj halucinogen, shvativši da više nema želju za drogom - tada je postao uvjeren da je pronašao rješenje za zavisnost koju izaziaju narkotici, pa je svoj dalji život posvetio popularizaciji liječenja Ibogainom.
Ono što naučnici za sada znaju je da ibogain utiče na mozak na dva različita načina.
Prvi je metabolički, pri čemu se stvara protein koji blokira receptore u mozgu koji pokreću želje za drogom, zaustavljajući na taj način simptome koji se javljaju pri odvikavanju.
Drugi način je manje razumljiv i više pomaže bolesnicima na psihičkom planu. Izgleda da Ibogain izaziva stanje koje je nalik snu kojim se oživljavaju potisnuti i zaboravljeni doživljaji, ponire se u podsvijest i vlastiti život konzument vidi iz druge perspektive. To je zavisnicima ujedno i prilika za rješavanje potisnutih trauma koje su bile ''okidač'' za početak konzumiranja narkotika i zavisnosti.
Propagiranje Hauarda Lotsofa nije postiglo veliki uspjeh jer je Ibogain 1967. godine zabranjen u Americi, zajedno s LSD - om i psilocibinskim pečurkama. Obzirom da je u većini drugih zemalja zakon o zabrani izostao, Lotsof otvara privatnu kliniku u Holandiji 1980. godine. Od tada su se slične klinike pojavile i u Kanadi, Meksiku i Južnoj Africi. Iako djeluju u sivoj pravnoj zoni, mala grupa naučnika i dalje naporno radi na uvođenju Ibogaina u širu medicinsku i terapeutsku upotrebu.
Ranih devedesetih godina, stručnjak za bolesti zavisnosti, Debora Meš, sa Univerziteta u Majamiju je počela da sarađuje na radu dr. Stenlija Glika koji je proučavao učinak Ibogaina na laboratorijskim miševima.
Eksperiment je napravljen tako da je dr. Glik ''navukao'' miševe na morfijum - alkaloid dobijen iz opijuma i sredstvo za ublaživanje bolova. Miševi su imali samostalan i nesmetan pristup morfijumu. Nakon što im je dao Ibogain, primjetio je da su miševi dobrovoljno prestali da uzimaju morfijum.
Negdje u isto vrijeme, Debora Meš je počela saradnju i sa bivšim zavisnikom Hauardom Lotsofom, radeći na odobrenju Ibogaina od strane američke Agenciju za hranu i ljekove (FDA - Food and Drug Administration) kako bi testirali njegovo djelovanje i na ljudima.
Prijavili su se na pet različitih javnih konkursa za finansijsku podršku naučnih istraživanja, ali im je svaki zahtjev bio odbijen.
Dr Debora Meš pretpostavlja da je razlog ignorisanja, pa čak i opstrukcije primjene ibogainske terapije u tome što farmaceutske kompaije ne bi imale mnogo koristi jer bi se Ibogain trebao uzeti u samo jednom tretmanu, za razliku od konvencionalnih metoda liječenja zavisnosti gdje je zamjena metadon(heroinski zavisnici) koji i sam stvara zavisnost. Isto tako, farmaceutske kompanije stvaraju novac patentiranjem novih ljekova, a s obzirom da je ibogain sastojak koji proizvodi biljka i proizvod je prirode, teško je nemoguće ga je patentirati.
Kakvi su rizici korištenja Ibogaina
Takođe, postoje i neki rizici od uzimanja Ibogaina. On usporava rad srca, a kada se u eksperimentu sa miševima primijenio u vrlo velikim dozama, dokazano je oštećenje malog mozga, i to dijela mozga koji je povezan sa motoričkim funkcijama, pa se ne bi trebao koristiti bez nadzora ljekara.
Iako Ibogain pomaže u prekidanju zavisnosti, on nije lijek za zavisnost niti je čarobni napitak
Odlučna u svojoj namjeri da izliječi što više ljudi, dr Meš sada radi na stvaranju verzije lijeka koji će biti prihvatljiv farmaceutskoj industriji. Radi na tome da izoluje Noribogain, supstancu koju Ibogain stvora u jetri konzumenta. Vjeruje da je on zaslužan za eliminaciju želje za drogom, ali bez halucinacija.
Sigurno je da su ova nova otkrića dobrodošla ne samo za ljekare, već i za bivše zavisnike, koji će možda po prvi put steći moć da promijene svoj način života.
Iako Ibogain pomaže u prekidanju zavisnosti, on nije lijek za zavisnost niti je čarobni napitak. Mora se uzimati pod strogim nadzorom uz odgovarajuću psihološku pomoć zavisnima.
Bonus video:
