Iako je ranije predstavljan na Grad teatru kroz jedan kraći ciklus njegovih predstava, ove godine, Boris Liješević, rođeni Budvanin, prvi put režira za budvanski festival i to komad Karla Goldonija „Ribarske svađe“, koji se realizuje u produkciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada.
Mladi budvanski reditelj koji je već 10 godina zaposlen kao predavač na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, Liješević je završio studije režije, u klasi 1995. godine kod profesora Bore Draškovića.
Jedini je dobitnik prestižnih nagrada Bitefa i Sterijinog pozorja iz Crne Gore od osamostaljenja za ostvarenja “Elijahova stolica” i “Čekaonica”, koja su ustinu pomjerila granice modernog pozorišta na ovim prostorima. Dobitnik je i još nekoliko većih regionalnih priznanja.
Upravo u intervjuu „Vijestima“ navodi da sa nestrpljenjem očekuje rad u Budvi, te najavljuje još jednu saradnju, i to prvi put sa Crnogorskim narodnim pozorištem.
Iako ste već neko vrijeme u Srbiji, pomen Vašeg imena odmah asocira na Budvu odakle potičete. Prija li Vam to, da li Vam Budva nedostaje?
"Hvala vam na tom vašem utisku. Budva je nerazdvojiv dio mog identiteta. Velika mi je čast ako taj odnos dobija i svoj reciprocitet. U Budvi je moja porodica, moji najbolji prijatelji. Kafe "Casper" na svom sajtu i zvanično objavljuje i proslavlja uspjehe predstava koje sam režirao".
Iako mladi već ste se izborili za odličan status među rediteljima u Srbiji. Šta je po Vašem mišljenju bilo presudno da se to dogodi?
"Božja volja. Ne znam šta drugo. U jednom momentu života sam smogao snage da poslušam neki unutarnji glas i da skrenem sa utabanih staza, da krenem da tražim neke nove puteve. I hvala Bogu ukazao se put".
Vaša predstava „Čekaonica“, osim što se izdvojila kvalitetom, u isto vrijeme predstavlja i značajan iskorak u pozicioniranju takozvanog dokumentarističkog teatra. Nije to jedina Vaša predstava takvog tipa, pa je zanimljivo znati da li sebe najvise pronalazite u tom žanru?
"Bavljenje dokumentarnom građom u pozorištu spaja dvije moje ljubavi koje su izgledale nespojive: pozorište i dokumentarni film. Dokumentaristika pruža mogućnost da se direktno govori o problemu, iz usta današnjeg čovjeka. Iz srca drame.
Ne morate nekim tekstom iz prošlosti da tumačite sadašnjost. Gledalac prepoznaje svoje svakodnevne probleme. Dokumentarizam u pozorištu mi je otvorio mnoge puteve. Naučio me mnogo o samom stvaranju. Da ne postoje recepti. Nego samo živi odnos između onoga ko stvara i onoga što se stvara, iz te dijalektike nastaje autentično umjetničko djelo".
Ovog ljeta ćete prvi put režirati u Budvi u produkciji Grad teatra. Da li imate neko posebno uzbuđenje zbog te činjenice?
"Uzbuđen zaista jesam. Treba imati premijeru u svom gradu. Budva je bila presudna za moj izbor profesije; dramska sekcija moje srednje skole "Danilo Kiš" gdje sam prvi put kreativno učestvovao u stvaranju predstave. I naravno festival.
Da nije bilo tog festivala ne mogu da tvrdim da bih se uopšte bavio pozorištem. U Budvi se još uvijek osjećam kao klinac. Mlad i nedovoljno iskusan. Tamo još uvijek imam utisak kao da će život tek da počne. Primjetno je da u posljednje vrijeme jako veliki broj ljudi iz Budve odlazi u umjetničke vode".
Da li vidite vezu između Grad teatra i takve orijentacije tih mladih ljudi? I da li je to jedan od ciljeva postojanja takve manifestacije?
"Čudno je to sa festivalima. Najviše se raspravlja o troškovima i isplativosti, a jedno dijete iz prikrajka svojim velikim očima upija te predstave.
Prođe 10 -15 godina, to dijete počne da donosi rezultate, a u te rezultate je utkano sve to što je on godinama gledao na festivalu, za čim je čeznuo skriven ispod tribina, što je budilo njegovu maštu. Kod nas je često jedini kriterijum da li je nešto turistički isplativo. Ne razmišlja se o budućim generacijama".
Zanimljivo je da je i Vaša hit predstava „Elijahova stolica“, odnosno ideja o njoj, nastala nakon promocije tog djela i samog autora Igora Štiksa na Trgu pjesnika u Budvi. Kako je ta predstava primljena u Crnoj Gori?
"Taj roman je krenuo ka meni zaista sa Trga pjesnika. Tu je Elizabeta Bogojević, gospođa koja je po mom mišljenjui glavni stub Grad teatra, čula za taj roman, pročitala ga, preporučila ga mojoj majci za čitanje, a majka meni preporučila za predstavu. Eto, i tu se krije učinak festivala".
Budvanski festival ove godine počiva na djelima Karla Goldonija. Kakvo je Vaše mišljenje o konceptu predstavljanja jednog takvog pisca u tako jednom širokom spektru?
"Publika će to najbolje da odgovori. Ako Bog da da predstave budu dobre i da ih Budvani prihvate i zavole, i ako predstave budu tokom godine živjele u drugim pozorištima i onda sljedeće godine ponovo dođu na festival - onda će se i koncept pokazati kao dobar. O konceptu se može suditi samo na osnovu rezultata. Koncept ne smije biti sam sebi cilj".
Vezano za prethodno pitanje, mislite li da bi ti ljetnji festivali morali više da se bave nekim zabavnijim žanrovima, poput komedije ili smatrate da je najbitnije da predstave budu kvalitetne, ma kog žanra bile?
"Ispada da bi onda drame i tragedije trebalo raditi zimi, a komedije ljeti! Možda ni to ne bi bilo loše".
Kakvi su Vam planovi... da li se, možda, pozorišta iz Crne Gore interesuju za Vaš rad?
"Imam poziv za sljedeću sezonu da radim u Crnogorskom narodnom pozorištu. Radujem se tome".
Čovjek uči da koristi tuđu mudrost
Branislava Liješević je dugi niz godina bila na čelu festivala Grad teatar. Da li je za Vašu karijeru prednost što ste njen sin ili to predstavlja određeni pritisak na Vas?
"Ja od majke i dan-danas dobijam veliku pomoć u nekim nedoumicama. Sa godinama svaki čovjek uči da koristi tuđu mudrost i iskustvo i da prepoznaje dobronamjerne savjete.
Mislite li da pozorište mora biti kritika društva, a ne "laka zabava", bez obzira na to kad se i gdje odigrava?
"U vrijeme velikih društvenih promjena, kakvo je, otkad sam se ja rodio, preovlađuje mišljenje da pozorište mora da nosi kritiku društva. Ali šta onda sa Čehovim? Tenesi Vilijemsom? Šta sa Plautom? Ili sa nekim mjuziklom? Recepte i unaprijed gotove zaključke ne prihvatam!
Pozorište je mnogo starije od nas. I mi svojim radom postajemo dio pozorišta, a ne obratno. Nemamo mi prava da koristimo imperativ "mora" u vezi sa tim fenomenom koji se razvija najmanje 2500 godina. Ne znamo ni koliko.
Ne možemo ni da zamislimo koliko se ljudi u istoriji čovječanstva bavilo pozorištem. Kakve su sve različite forme i ideje nastajale. I mi koji danas radimo smo kapljice u tom moru. A često se ponašamo kao vlasnici. To je malo smiješno".
Bonus video:
