Vladimir Vukićević je bio zadivljujuće uspjeli amalgam ljubotinjskog soja i najboljih tradicija duha njemačke filozofije. Doktorirao je disertacijom „Logika i vrijeme u fenomenološkoj filozofiji Martina Hajdegera“ pred komisijom kojom je predsjedavao Oto Pegler, Hajdegerov dugogodišnji sekretar.
Svoje knjige pisao je i objavljivao prvo na njemačkom, a potom ih, u zadnjih nekoliko godina, prevodio na naš jezik i objavljivao u Crnoj Gori. Paradoksalnost te pozicije bila mu je često dobar povod za šalu na vlastiti račun. A umio je da se šali, i bio je drag prijatelj.
Jedno društvance u Budvi – interno nazvano „Consilium“ – običava da se okupi subotom ujutro, i uz kafu i novine ogovara grotesku društveno-političke stvarnosti i njene istaknute aktere.
Iz subotnjih druženja sa njim uvijek bismo izlazili bogatiji za intelektualno iskustvo neprocjenjive vrijednosti
Budući da svi odavno živimo u „rđavoj beskonačnosti“ tranzicionog Diznilenda, materijala za ironiju i cinične komentare uvijek je bilo više nego dovoljno. Kada smijeh utihne, profesor je znao da banalnu društvenu situaciju filozofski kontekstualizuje, i da svojim prijateljima daruje usmeni esej nevjerovatne misaone oštrine.
Iz subotnjih druženja sa njim uvijek bismo izlazili bogatiji za intelektualno iskustvo neprocjenjive vrijednosti. Slušajući ga kako govori, po ko zna koji put iznova bio bih ubijeđen da je filozofija zaista „vesela nauka“.
Kada pomislim na njega uvijek se sjetim jedne Hajdegerove rečenice koja mi je posebno draga: „Stupiti na ovaj put (=kružni hod) je snaga, a ostati na ovom putu je svetkovina mišljenja, pod pretpostavkom da je mišljenje zanat.“ Vladimir Vukićević je autentično živio tu svetkovinu mišljenja, bez kompromisa i uzmicanja.
Bonus video:
