Hugo Prat: Želja da se bude beskoristan – sjećanja i razmišljanja; razgovori sa Dominikom Ptifoom - Hugo Pratt, Le désir d'être inutile. Souvenirs et réflexions. Entretiens avec Dominique Petitfaux; Službeni Glasnik, Beograd, 2011 - 2. izdanje
Privlačnost autobiografijâ leži u opterećenosti prošlošću. U tome je i sadržana njihova besmrtnost, a i fascinacija potpisnika ovih redova: u kolikoj mjeri se pisac sjeća svojeg djetinjstva – i ne samo djetinjstva nego detalja – bez pomoći drugih ljudi što mu služe kao usmeni istorijski izvori.
Kao kod istoričara, ta crta gdje prestaju izvori a bogazi u pamćenju se obično krpe fiktivnim trenucima doslovno je neprimjetna. Jedini je problem što meni i najdrevnija istorija, iz mnogo razloga, zvuči istinitije od svake autobiografije velikog čovjeka, a to samo potvrđuje ovaj podrobni intervju jednog od najvećih evropskih stripadžija kao što je Hugo Prat (1927-1995), tvorac besmrtnog Korta Maltezea.
Poput pjesnika Kalderona, i Prat smatra da je pravi život samo sa
Hugov život lebdi između jave i mita možda i više nego njegov famozni junak u svesci Mu iz 1988. Već na početku, Prat izjavljuje da ima 13 načina da ispriča svoj život, a kako je čovjek istovremeno izuzetan autor i crtač podsvjesno se stiče utisak da svojim elokventim scenama u stvari predočava slike krcate podrobnim detaljima.
Cilj čitaoca, u ovom slučaju, samo je da nekako razdijeli fikciju od fakata – ako može – što je, dabome, prosto nemoguće.
Poput pjesnika Kalderona, i Prat smatra da je pravi život samo san, premda bi se sa isto toliko osnova moglo reći i da je rođen u Italiji, u Riminiju, 15. juna. Njegov otac, čiji je maternji jezik bio francuski, cijenio je knjige i davao mu da čita Žila Verna u originalu.
Nakon selidbe sa ocem u burnu Etiopiju postao je vojnik u Musolinijevoj armiji sa kojom je prepješačio čitavu Abisiniju
Baka po majčinoj strani vodila ga je u bioskop i podsticala da, potom, nacrta ono što je vidio. Odrastao je u eri Musolinijevog fašizma i, ma koliko to čudno zvučalo, tada fašizam nimalo nije ličio na pokret ekstremne desnice.
Naprotiv, za pupljenje svojeg očito raskalašnog libida Hugo zahvaljuje upravo toj eri i izvjesnoj djevojčici od 11 godina, kad su dječaci morali nositi uniforme, a djevojčice bijele bluze i kratke crne suknjice, u svojevrsnom vidu predvojničkog skautskog života.
"Fašizam nije nipodaštavao ljepotu tijela i fizičku privlačnost i nije mnogo hajao za judeohrišćanske zabrane. Gaćice i zadnjica te djevojčice za mene su bili čudesno stvarni...
Fašizam je djecu moje generacije oslobodio svih tabua, dao nam izvjesnu slobodu i pružio priliku za individualnu avanturu, dok je ranije sve to bilo zabranjeno: na avanturu se gledalo kao na raskid sa tradicijom i pričalo se da ona narušava zakone jednog društva.
Fašizam nas je tako oslobodio represije Crkve i Porodice. Naravno, fašizam je u krajnjem ishodu predstavljao veliku nesreću, ali sa svojih 10 godina zapanjio bih se da sam čuo kako neko govori protiv njega."
U Argentini je ostao 13 godina, prije nego što se, 1962, ponovo vratio u Evropu
Hugo je imao 5 godina kad mu je otac, pred spavanje, pričao o gusarima; snovi su mu bili ispunjeni napadima na galeone. U stvari, još prije nego što će pročitati Pinokija i Salgarijeve avanture, Prat je naizgled bio upoznat sa cjelokupnom stručnom literaturom o gusarima iz pera anglosaksonskih istoričara.
Talenat za crtanje očito mu je prešao sa djeda, Džozefa Prata, koji je i sâm bio crtač vojnih objekata u enciklopedijama, "a budući da je moj drugi djed u slobodno vrijeme, kada nije bio fašista ni pedikir, pisao pjesme na dijalektu, lako se može shvatiti odakle mi ukorijenjena ljubav prema književnosti, a naročito prema poeziji, koja mi je kao literarna forma najdraža, jer u sebi sadrži slike."
Nakon selidbe sa ocem u burnu Etiopiju postao je vojnik u Musolinijevoj armiji sa kojom je prepješačio čitavu Abisiniju, a potom je radio i u kupleraju, koji je držao izvjesni Rus.
U toj zemlji je upoznao i Haile Selasija nakon oslobođenja od strane Britanaca; u Aleksandriji je upoznao i znamenitog belgijsko-ruskog pukovnika Vladimira Penjakova (Popski's Private Army), za koga je Hugo radio kao prevodilac kada se sa majkom vratio u Italiju, u decembru 1942.
Hugo se u Italiji predstavljao kao južnoafrički pilot kako bi impresionirao žene, sve dok ga Njemci nisu uhapsili i onda mu obukli njihovu uniformu. Dezertiravši iz njemačke armije, krio se kod svojih brojnih prijatelja prije nego što je prišao saveznicima i ponovo sreo Penjakova.
Iako nikada nije bio vjernik, Biblija ga je fascinira svojim mitovima, i to mnogo više od, recimo, jedne Gospođe Bovari
U "Popskijevoj ličnoj armiji" sreo je i poljskog Jevrejina i pukovnika, Koinskog, kojeg je upoznao u Etiopiji 1941, a koji će mu poslužiti kao uzor za središnji lik u njegovoj seriji Pustinjski škorpioni.
Prat je nakon toga prešao u 5. američku armiju, počeo je slušati džez (eventualno će upoznati i Dizija Gilespija) i sanjao da živi u Americi. U tome periodu je mnogo lutao, obišao Englesku, Austriju i Francusku; često je boravio i na dalmatinskoj obali (u svesci Laguna misterijâ, iz 1971, Korto Malteze, u epizodi "Pod zastavom neba", nalazi se na tragu skrivenog blaga crnogorskog kralja Nikole i polovinu blaga naposljetku predaje crnogorskom oslobodilačkom pokretu prilikom iskrcavanja u Ulcinju odakle, zatim, polazi u nove pustolovine).
Novembra 1949. Hugo odlučuje da ode u Argentinu, na poziv izvjesnog italijanskog izdavača koji je primijetio njegove stripove, a Hugo se uhvatio za tu šansu samo zato što je mislio da će iz Buenos Ajresa lakše stići do SAD-a. U Argentini je ostao 13 godina, prije nego što se, 1962, ponovo vratio u Evropu.
U međuvremenu je, poput Remboa i Džeka Londona, spisateljskih i životnih uzora, obišao nekoliko kontinenata, a da generalno ništa značajno nije postigao na profesionalnom planu.
Irsku je posjećivao četiri puta (ova knjiga ima i podnaslov, Irska uvertira), razmišljajući da se preseli tamo, ali u nemogućnosti da, navodno, sa sobom tegli ogromnu sopstvenu biblioteku, ostao je u Švajcarskoj.
Najzad, Ep o Gilgamešu i Homer više imaju veze sa Kortoom, nego sa Pratom
Nezaposleni Prat je početkom 1970. bio skoro nepoznat široj javnosti, pa se upravo iz takve situacije, u 42. godini, i rodio Korto Malteze.
Ono što fascinira kod erudite poput Prata jeste njegova ljubav prema knjigama, kojoj je inače posvećen značajan dio ovog intervjua. Prat, čija je biblioteka brojala više od 30.000 tomova u Švajcarskoj, svakom od svojih uzora posvećuje bezmalo po stranicu.
Zbog Jejtsa je do kraja ostao zaljubljen u Irsku i u ezoteriju. Zbog R. L. Stivensona – a i svojeg oca, koji ga je prvi put upoznao sa njegovim opusom i na kraju života mu kazao, "i ti ćeš, jednom, pronaći svoje ostrvo s blagom" – 1965. je adaptirao Ostrvo sa blagom za strip.
"Ako bi trebalo da preciznije naznačim čime me je Stivenson zadužio, rekao bih da mi je pokazao kako se jednoj avanturističkoj priči može podariti poetska dimenzija".
Iako nikada nije bio vjernik, Biblija ga je fascinira svojim mitovima, i to mnogo više od, recimo, jedne Gospođe Bovari. Za Kolridža piše da ga je Pjesma starog mornara jako pogodila i da je on jedan od njegovih omiljenih romantičarskih pjesnika.
Šekspir ga je nagnao da podrobno izuči istorijske periode o kojima je pisao. Džemsa Olivera Kervuda naziva sinom Kiplinga i Londona. Pojedine romane danas zaboravljenog Zejna Greja nije mogao izbaciti iz glave; radi se o autoru koji je u Pratu pobudio interesovanje za sjevernoameričke ratove u 18. vijeku.
U stvari, Homerova Odiseja je prva knjiga koju je Hugo kupio u 8. godini i to od sopstvenog novca
Recimo, Kenet Roberts (Sjeverozapadni prolaz) natjerao ga je da prepješači nekoliko stotina kilometara... "najviše je od svih pustolovnih pisaca ulagao truda u istorijska istraživanja".
Traven, još jedan pustolov, imao je roman Brod mrtvaca, "u kome je, po uzoru na Melvilovog Bilija Bada, prikazao težak život mornara." Tu su još i avanturističke sage Edgara Valasa i H. Rajdera Hagarda, koje su izvršile velik uticaj na njegovu spisateljsku i crtačku karijeru.
Najzad, Ep o Gilgamešu i Homer više imaju veze sa Kortoom, nego sa Pratom. Homera je otkrio prilično rano, od strane jevrejskog učitelja i taj fakat da je izvjesni Jevrej, bez ičije prisile, odlučio da Huga i njegovo odjeljenje upozna sa jednom kulturom drugačijom od one iz koje je potekao, svjedočila je o širini duha koja je njega natjerala na razmišljanje: bila je to lekcija koju Prat nikada nije zaboravio.
Jedini je problem bio što im je učitelj čitao svega 3-4 stranice dnevno, pa je imao osjećaj da ga nečega lišava. U stvari, Homerova Odiseja je prva knjiga koju je Hugo kupio u 8. godini i to od sopstvenog novca.
Postavljeno je pitanje, da li je Korto Malteze neki daleki potomak Homerovog Odiseja? "Da", odgovara Prat, "poput Odiseja, Korto je mornar koji ide iz pustolovine u pustolovinu. A za sve one koji, kao ja, pišu o pustolovinama, Homer predstavlja glavni literarni predložak – on nam je u isti mah otac i uzor: svi smo mi Homerovi potomci."
Snijeg u Veneciji
Prva sjećanja vezana su mu za snijeg u Veneciji i slavljenje Božića u društvu Jevreja (Prat je Jevrej po majci) – i u njihovoj kući ugledao je najljepšu jelku koju je ikada imao prilike vidjeti.
"Dok sam se uspinjao tim stepeništem, činilo mi se da sam na pragu otkrića nekog drugog svijeta"
"Kad je gospodin Bora-Levi umro, priređena je lijepa i neobična ceremonija. Njegova rodbina doputovala je iz Njemačke, Švedske, Amerike. Trebalo je sastaviti minjan od najmanje deset muškaraca da bi se upriličio oproštaj od preminulog.
Stepeništa kuće su bila ukrašena palmama i cvijećem, prekrivena beskrajnim tepihom. Išao sam uz stepenice gazeći po tom predivnom tepihu i otkrivao unutrašnjost džinovske kuće čija su sva vrata sada bila širom otvorena i kupala u nekoj drugačijoj svjetlosti, a bila i prožeta drugačijim mirisima.
Tu su stajali ljudi iz minjana koji su razgovarali i molili se. Dok sam se uspinjao tim stepeništem, činilo mi se da sam na pragu otkrića nekog drugog svijeta koji mi, opet, nije bio sasvim stran: mi nismo bili aktivni vjernici, ali je menora, sedmokraki svijećnjak, stajala na počasnom mjestu u našoj kući; meni je oduvijek djelovala tajanstveno i magično."
Bonus video:
