Mišo Obradović je jedan od najaktivnijih crnogorskih glumaca u proteklih par sezona crnogorske pozorišne scene. Zapažene uloge je iznio u predstavama Crnogorskog narodnog "Revizor", "Don Žuan", "Vjera, ljubav, nada", "Gorski vijenac", "Dobra smrt", a zatim i "Kanjoš Macedonović" Grad teatra, "Lukrecija iliti Ždero" Gradskog pozorišta i druge.
Koju biste od ovih uloga izdvojili kao vama najdražu i najbližu vašem glumačkom senzibilitetu i zašto?
"Na pamet mi prvo pada ona koja mi je najvažnija, kao čovjeku i kao glumcu. Vuk Mandušić. Ali ne zbog specifičnosti tog lika koja je data sama po sebi, već zbog reditelja te predstave Diega de Bree. I zbog načina na koji je radio “Gorski vijenac”, zbog načina na koji me upućivao na Mandušića.
Pri tom, ovdje ne govorim o rezultatu: Mišo Obradović dobar u ulozi Mandušića. Ne! Ovdje govorim o pronalaženju pozorišta u sebi. O spoznaji da je najveća čar pozorišta Proba, a Partner saborac u krpljenju rupa kroz koje furi besmisao.
Sa tim osjećanjem svijeta i pozorišta, niz koji ste nabrojali, a koji je uslijedio poslije “Gorskog vijenca”, bio je čista, nepatvorena Igra. I Ljubav, naravno. Osjećaj Slobode. Oko premijere se uvijek pojavi i Tuga. A onda nastupa njeno visočanstvo Sumnja, kao pouzdan dokaz bogatog mišljenja. U tom dobrom nizu tekstova, reditelja i kolega, imao sam sreću da me vide i “dijele” potpuno različito. Od Ivana iz “Dobre smrti” do Skapina iz “Lukrecije”."
Kako vam izgleda pozicija glumca u Crnoj Gori danas, uzimajući u obzir da ste vi student novosadske akademije, a većinu uloga ostvarujete na ovdašnjim scenama?
"Pitanje je kog glumca. Onog koji je u ansamblu ili honorarca? Onog koji igra petnaest predstava mjesečno ili onog koji igra jednu? Ima jako puno glumaca koji ne igraju ništa, a željeli bi, i to je nevjerovatno tužna priča, moj Sančo, kako bi rekao Don Kihot.
Teško je napraviti presjek opšteg stanja. Ali, jedno je sigurno. Tijesno je. Malo je scena. Podgorica i Cetinje. Mislim na ove koji imaju produkciju. I nešto malo Tivat. Gdje će svi ti mladi glumci? Što ćemo sa publikom u ostalim gradovima?"
Da li biste, shodno vašem angažmanu izvan Crne Gore, mogli reći nešto o razlikama ili sličnostima u vašim ulogama, odnosno da li postoji drugačija percepcija vas kao glumca u Crnoj Gori i vani?
"Postoji. Recimo, u Narodnom pozorištu u Beogradu u predstavi “Kanjoš Macedonović” igram antagonistu. I to mi je jako zanimljivo. U mojim drugim beogradskim predstavama, u kojima sam igrao prije nego što sam se vratio u Crnu Goru, igrao sam dosta karakternih uloga.
Na akademiji sam igrao negativce. Najbliže tome u Crnoj Gori sam bio u predstavi “Vjera, ljubav, nada” i to sam se pitao da li me je rediteljka Ana Vukotić pomiješala sa nekim, jer me obično vide za drugačije uloge.
Međutim, vrlo je važno kad reditelj odluči da “rizikuje” sa podjelom nekih uloga, jer ništa gore nema od šablonske podjele, ni za glumca, ni za reditelja, a tek za publiku… Što bi rekao moj prijatelj i komičar Dušan Kovačević, tebe će zbog te kosice vazda zvat' da igraš neke junake, ljubavnike, pjesnike…"
Obradović u predstavi "Dobra smrt"
Ostvarili ste i nekoliko zanimljivih uloga na filmu. Izdvaja se glavna uloga u Baletićevom "Lokalnom vampiru". Kako se snalazi crnogorski glumac u filmskim prilikama danas?
"Mislite u filmskim neprilikama… Malo je prostora za rad na filmu. Malo se snima. Ali to ne znači da se crnogorski glumci snalaze loše. Naprotiv. Vidjeli ste u Baletićevom filmu preko dvadeset glumaca i svako je na svoj način pokazao da se na njega može računati, kad je u pitanju film. Na Festu su bili oduševljeni glumcima iz ovog filma."
Šta je po vama važno prepoznati prilikom odabira i prihvatanja uloge i koja je vaša ideja glumca?
"Nisam još u potpunosti u poziciji da biram uloge. Jer je svaka nova uloga zapravo nova šansa: za igru, za (samo)dokazivanje… Mislim da je ideja glumca “da se diže zavjesa na sceni, a ne prašina oko scene”."
Kakav je vaš ukupni utisak o kulturi danas shodno konstantnim smanjenjima budžeta za kulturnu produkciju?
"To je katastrofa, ali to znaju i vrapci iz Vitove pjesme. Ne vidim neku posebnu reakciju na to, osim što se uz srk kafe u “Berlinu” ne možemo čudu načudit dokle to ide. Ili ovo ovako po novinama. Možda nama i nije tako loše. Što bi rekao Ljubo Đurković: “Živim u Podgorici. Pijem u Berlinu”. Svi smo postali profesionalci. Nekako kusi i skupi.
"Ambicija se hrani milionima i kamionima"
I ka' neki marljivi notari, sve bilježimo u CV. Istina je: fali nam para za kulturu. Ali fali nam i ideja! Ideja je skuplja od svake produkcije. Nolan je prvi film “Following” snimio za šest hiljada funti. Rodrigez “El mariachi” za sedam hiljada dolara. Džarmush “Permanent vacation” za petnaest hiljada. Aronofsky “Pi” za šezdeset itd.
To su sve odlični filmovi, a očiti su primjeri tijumfa kreativnosti. Ali takvi podvizi su mogući jedino uz veliku strast i ljubav prema određenoj umjetnosti, iz potrebe da se progovori o nečemu baš na taj način, a ne iz gole ambicije.
Ambicija se hrani milionima i kamionima. Treba državu pritiskati za pare za kulturu. Ali to što daju manje ne smije biti izgovor za nedostatak dobrih ideja i kreativnosti."
CV jednog glumca
Rođen je 2. aprila 1982. Titograd. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Podgorici. Diplomirao na Akademiji umetnosti Novi Sad. Od 2005. do 2008. živio i igrao honorarno u Beogradu.
Od 2008. član ansambla CNP-a.
Najvažnije uloge: Axel, "Pelikan", Pozorište Promena Novi Sad; Žak tata, "Žak ili pokornost", Pozorište Promena Novi Sad; Goli, "Plastelin", Pozorište Promena Novi Sad; Polinik, "Moja domovina", Bitef teatar, Beograd; Biron, "Nenagrađeni ljubavni trud", Bitef teatar i Tivatski centar za kulturu; Lisandar, "San ljetnje noći", CNP; Vuk Mandušić, "Gorski vijenac", CNP; Inspektor, "Vjera, ljubav, nada", CNP; Ivan, "Dobra smrt", CNP; Rodrigo, "Otelo", Zetski dom; Guzo, "Ne igraj na Engleze", Off projekat; Vojo, "Instant sexualno vaspitanje", Gradsko pozorište Podgorica; Skapin, "Lukrecija iliti Ždero", Gradsko pozorište Podgorica; Stevan, "Kanjoš Macedonović", Narodno pozorište Beograd i Grad teatar; Igrao u dva filma glavne uloge, od kojih mu je uloga Jakova u filmu "Srce je mudrih u kući žalosti" najznačajnija u životu. Neoženjen. Neobrijan. Nenagrađivan.
Galerija
Bonus video:
