kamijev manifest

Ironija je najbolje oružje protiv moćnika

Pred sve snažnijom poplavom gluposti, neophodno je pružiti joj otpor. Nikakve prisile na svijetu neće natjerati jednog iole poštenog čovjeka da bude nepošten
149 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 05.04.2012. 02:18h

Manifest o slobodi štampe koji je 1939. godine napisao Alber Kami, nedavno je pronašla saradnica francuskog “Le Monda” Maša Seri u Nacionalnoj prekomorskoj arhivi u Eks an Provansu.

Kami (1913-1960) je napisao manifest skoro tri mjeseca pošto je počeo Drugi svjetski rat. Članak je trebalo da se pojavi 25. novembra 1939. godine u “Soir Republicain”, dnevnim novinama u Alžiru čiji je glavni urednik tada bio Kami. Članak su cenzurisale kolonijalne vlasti.

Pisac u tekstu definiše „četiri zapovijesti slobodnog novinarstva“: lucidnost, neprihvatanje, ironiju i upornost. Kami u tekstu osuđuje dezinformacije koje se “kao gangrena” šire u Francuskoj 1939. godine. Taj manifest ide još dalje, to je razmišljanje o novinarstvu u ratnim uslovima.

Kamijev Manifest, zahvaljujući saradnici “Vijesti” Branki Bogavac koja ga je prevela, objavljujemo u cjelosti.

***

Danas je teško spomenuti slobodu štampe, a da nam ne pripišu ekstravagantnost, da nas ne okrive da smo Marta-Hari, da nas ubijede da smo Staljinovi sestrići.

Međutim, ta sloboda, između ostalih, samo je jedno od lica stvarne slobode, pa će se shvatiti naša upornost da je branimo, ako zaista želimo da prihvatimo da nema nikavog drugog načina da istinski dobijemo rat.

Istina, svaka sloboda ima svoje granice. Pod uslovom da su slobodno priznate. O preprekama koje danas ometaju slobodu mišljenja, mi smo, inače, rekli sve što smo mogli i još ćemo, do iznemoglosti, govoriti sve što nam bude moguće da kažemo. Nećemo se, uostalom, nikad dovoljno načuditi, jer je princip cenzure već nametnut, kao što je preštampavanje tekstova objavljenih u Francuskoj i pod prismotrom cenzora glavnog grada, zabranjeno u “Soire Republican”, na primjer. Činjenica da jedan list u tom pogledu zavisi od raspoloženja ili kompetencije jednog čovjeka (cenzora) najbolje pokazuje nivo neodgovornosti do koje smo stigli.

Treba, znači, pokušati jednu sasvim novu metodu koja bi bila pravda i plemenitost. Ali one se izražavaju samo u srcima koja su već slobodna i duhovima koji su još uvijek vidoviti

I zaista, ono što bismo željeli da definišemo ovdje su uslovi i sredstva kojima, usred rata i nametnute poslušnosti, sloboda može ne samo da se sačuva, nego čak i da se izrazi. Ta su sredstva: lucidnost, neprihvatanje, ironija i upornost. Lucidnost podrazumijeva otpor mržnji i kultu fatalnosti. U svijetu našega iskustva, izvjesno je da se sve može izbjeći. Čak i rat, koji je ljudski fenomen, može u svakom trenutku da se izbjegne ili zaustavi odgovarajućim sredstvima. Dovoljno je poznavati istoriju evropske politike posljednjih godina da bi se uvjerili da rat, ma koji, ima očigledne uzroke. Tako jasan pogled na stvari isključuje slijepu mržnju i očajanje koje sve dozvoljava. Jedan slobodni novinar iz 1939. ne očajava i bori se za ono u šta vjeruje da je istinito, kao da njegova akcija može da utiče na tok događaja. On ne objavljuje ništa što može da raspali mržnju ili izazove očajanje. Sve je to u njegovoj moći.

Kada bi samo svaki Francuz htio da sačuva u svom domenu sve ono u šta vjeruje da je istinito i pravedno, kada bi svojim malim udjelom htio da pomogne održavanju slobode...

Sada smo došli do ironije. Pretpostavimo, u principu - da je neko ko ima sklonosti i sredstava da nametne silu - neprobojan za ironiju. Ne možemo da zamislimo Hitlera, ako ga uzmemo kao jedan od primjera, da upotrijebi sokratovsku ironiju. Istina je dakle, dakle, da je ironija oružje bez presedana protiv suviše moćnih. Ona dopunjava nepristajanje u tom smislu što dozvoljava, ne samo da odbaci ono što je lažno, nego da često kaže ono što je istinito. Jedan slobodni novinar iz 1939. godine nema mnogo iluzija o inteligenciji onih koji ga ugnjetavaju. On je pesimista kad je u pitanju čovjek. Neka istina izražena dogmatskim tonom cenzurisana je devet od deset puta. Ta ista istina izrečena prijatnim tonom, cenzurisana je tek pet od deset puta. Ta sklonost predstavlja dosta tačno mogućnosti ljudske inteligencije. Ona takođe objašnjava da francuske novine kao što su “Le Merle” (Kos) ili “Le canard enchaine” (Okovani patak) mogu redovno da objavljuju hrabre tekstove. Dakle, jedan slobodan novinar iz 1939. godine je obavezno ironičan, iako je to često na njegovu štetu. Ali istina i sloboda su zahtjevne ljubavnice pošto imaju malo ljubavnika.

Da, često i mimo svoje volje, dogodi se da neki slobodan duh ovoga vijeka nametne drugima svoju ironiju. Šta dopadljivo može da se nađe u ovom usplamtjelom svijetu?

Eto skup pravila da bi se sačuvala sloboda do jezgra sluganstva. A šta poslije, pitaće neko. Poslije? Ne žurimo se previše. Kada bi samo svaki Francuz htio da sačuva u svom domenu sve ono u šta vjeruje da je istinito i pravedno, kada bi svojim malim udjelom htio da pomogne održavanju slobode, da se odupre predaji i da saopšti svoju volju, tada bi, i samo tada, taj rat bio, u najdubljem smislu riječi, dobijen.

Da, često i mimo svoje volje, dogodi se da neki slobodan duh ovoga vijeka nametne drugima svoju ironiju. Šta dopadljivo može da se nađe u ovom usplamtjelom svijetu? Ali vrlina čovjeka je da se održi uspravanim pred svim što ga negira. Niko ne želi da se ponovi kroz dvadest pet godina duplo iskustvo iz 1914. i 1938. godine. Treba, znači, pokušati jednu sasvim novu metodu koja bi bila pravda i plemenitost. Ali one se izražavaju samo u srcima koja su već slobodna i duhovima koji su još uvijek vidoviti. Formirati ta srca i te duhove, bolje reći - probuditi ih, jeste skromni i istovremeno ambiciozni zadatak koji pripada nezavisnom čovjeku. Toga se treba držati ne gledajući unaprijed. Istorija će zabilježiti ili previdjeti te napore. Ali, ipak su postojali.

Preporučujemo za Vas