KRALJ NIKOLA ILI DVA TALENTA JEDNOG PODLOVĆENSKOG VIZANTIJCA (3.)

Vrline antičke, a mane mentalitetske

Kako si stario Ti Gospodaru, s tobom je starila i Tvoja Crna Gora. Dvadeseti je vijek bio preteško breme i za Tvoja državnička i za njena epski optrećena i ispošćena državna leđa
167 pregleda 0 komentar(a)
Kralj Nikola i veterani (Novine)
Kralj Nikola i veterani (Novine)
Ažurirano: 05.04.2019. 00:06h

(Nastavak iz prošlog broja Arta)

Ti ćeš, Gospodaru, ako ne danas, a ono svakako već sjutra, biti postavljen na ono mjesto u istoriji koje Ti po svemu, i po vrlinama i po zabludama, pripada; uz mjesto ćeš, vjerovatno, dobiti i ulicu na Cetinju, Tvoje će ime nositi i kakva kulturna institucija u glavnom gradu Crne Gore, koji se nekada, po Tvome ocu, zvao i Mirkova Varoš. Dužni smo mi, Gospodaru, pristojan i osmišljen spomenik i Tebi, i Velikom vojvodu Mirku, i Petru Prvom, i knjazu Danilu najdužniji, a, bogami, i ponekom od onih (i onakvih) Tvojih junaka i vojskovođa.

Svaki narod, pa i crnogorski, nastoji da pronađe i otkupi kosti svojih heroja, vladara, svetitelja i pjesnika, mučenika i nacionalnih podvižnika, da ih uzida u panteon svoga bitisanja mučeništva, u kosturnicu narodnog uspravljanja i žrtvovanja. Kosti zetskog kralja Vladimira su u Elbasanu, Jelene Balšić na jednom ostrvu u Skadarskom jezeru, Đurađa Crnojevića negdje u Veneciji, vladike Vasilija pred crkvom Aleksandra Nevskog u Lenjingradu, kosti vojvode Božidara Vukovića Podgoričanina takođe na jednom ostrvcetu u Skadarskom jezeru, Šćepana Malog - pred razrušenom crkvom u Brčelima u Crmnici.

Ne ljuti se, Gospodaru, i Šćepan Mali je bio naš Gospodar i Vladalac, i to među boljima i najboljima, iako je punih sedam godina prekinuo vladavinu dinastije Petrovića. O kostima dukljanskog arhonta Petra, dukljanskih kraljeva i kraljica, o Vojislavljevim i Bodinovim, o kostima Balšića iCrnojevića ne postoji više ni pamćenje ni predanje, potonule su i nestale u gustim tminama naše dukljansko-zetske sudbine.

Kosti mogu i išćeznuti iz narodnog pamćenja i predanja, mogu se okameniti i biti ono najljepše bezimeno kamenje u našim jezersko-primorskim nekropolama, koje nas od Prečiste Krajinske do grada Šasa i Ulcinja opominju da su naši tragovi i prapočeci tu negdje, da su vidljivi i na okamenjenim kostima i na oljuđenom kamenju.

Istorijske se ličnosti i njihovo djelo vremenom, kad umukne ili samo splasne rušilački intenzitet varvarskih i vandalskih epoha, pomaljaju iz magluština prošlosti, vremenskog praha i pepela; iz vjekovnih tmina i istorijske podsvijesti ulaze u našu svijest o sebi, o prostoru i vremenu koji su nas uobličavali u ono što do sada jesmo, ili što mislimo da jesmo. To je ta, izgleda, sve neophodnija identifikacija modernog čovjeka s mogućim korijenima svog istorijskog i nacionalnog bića.

Danas smo, Gospodaru, saznajno i sve prisutnijom istorijskom sviješću, bliži knezu Vojislavu, svetom kralju Vladimiru, kralju Bodinu, Duklji i Dukljanima nego što smo bili za Tvoga života, vladavine i doba, kada si Ti, iz praktičnih i dinastičkih interesa, zatamnjivao sve naše poglede unazad, u istoriju i srednjovjekovlje, u prakorijenje crnogorsko, u često robljenu i vazalnu Zetu, u dugo dukljansku Duklju! Skraćivao si i zatamnjivao sve one istorijske sonde i vidike koji su prelazili kroz nemanjićke lavre i zadužbine, feude i posjede, krštenja i pokrštavanja, titularna i pripravnička kneževska i kneževine - i dosezali do onih prednemanjićkih i dukljanskih temelja i korijena narodnih, kulturnih i istorijskih. Kasno si se sjetio i u pomoć prizvao i Bana Baošu, i kneza Vojislava, i svetog Vladimira, i kralja Bodina, pa i Đurđa,Stefanicu i Ivana Crnojevića! Podsijecajući korijenje svome narodnom stablu i biću, odsjekao si ih sebi i svojoj dinastiji, Gospodaru! Tu si zabludu najduže ispaštao i najtragičnije platio!

Bio si, Gospodaru, uz sve Tvoje ne male mane i one velike i istorijske pogreške, ipak čovjek od vrlina, možda posljednji među onovjekim evropskim vladarima s vrlinama nalik na antičke. Ostao si knjaz od više dobijenih ratova i jednog izgubljenog, vojskovođa jedne briljantno dobijene bitke, vučedolske i dvije jedva dobijene, a loše vođene - Barske i Skadarske! Kralj zemlje koju si uveo u Evropu, orodio je s jednim carskim, dva kraljevska i jednim kneževskim dvorom, Gospodar od naroda kojim nijesi u balkanskom smislu gospodario; uzajamno ste se slušali i cijenili - kao ono nekada u starim vremenima na Itaki, u Pilu, Efesu, Tirintima, Atini i Troji! Bio si i ostao pjesnik pjevnog i lako pamtljivog osmerca, poezijom si mirio, katkad i zavađao, Crnogorce; svakom si plemenu dao po himnu - kolo, tako da je Crna Gora, po tome, bila u svijetu jedinstvena država - gotovo da u njoj nije bilo bratstva ili kuće koju nijesi unio u svoje pjesme ili spjevove, po zlu ili dobru.

Svaki bi ondašnji Crnogorac, kada bi mu se omogućilo da bira - ili da po zlu uđe u tvoje pjesmarice, ili da završi na strelištu, mnogo prije izabrao strelište! Mora se priznati, Gospodaru, da si Crnogorcima ulio neko kulturno strahopoštovanje prema poeziji, koja je u njihovoj svijesti odskočila mnogo iznad pravnih, običajnijih i religijskih normi i kodeksa - postala mjera moralnih i svih drugih vrijednosti. Tvoje su vrline, Gospodaru, po mnogo čemu bile antičke, a mane, uglavnom, mentalitetske, s primjesom savršeno doziranog vizantijskog lukavstva. Otuda su one krupnije i za istoriju nezaobilazne Tvoje mane, po svemu sudeći, iz one crne, a zlatom optočene, vizantijske vladarske škrinjice.

Bio si, Gospodaru, knjaz, kralj i gospodar od vrlina vojničkih, moralnih i duhovnih, ali i knjaz, kralj i gospodar od onih mnogo kobnih mana, najkobnijih za jednu zemlju kakva je bila Tvoja Crna Gora, pogotovo s početka dvadesetog vijeka - po svemu nalik na Tebe, Gospodaru, a civilizacijski, politički i vojnički sasvim nespremna za vijek u koji je ušla. Kako si stario, Ti Gospodaru, s tobom je starila i Tvoja Crna Gora! Dvadeseti je vijek, Gospodaru, bio preteško breme i za Tvoja državnička i za njena epski optrećena i ispošćena državna leđa.

Pred tim novim i neshvaćenim bremenom - opterećena arhaikom, arhetipskim modelima življenja i ponašanja, ratovanja i vitezovanja, morala je konačno pasti na koljena i ona vjekovima uspravljena Crna Gora, da bi se iz sopstvenog pepela i tragizma, toliko nesrećna i tri okupacije, ponovo rodila kao savremena država, Republika, doduše s dosta recidiva i nepokidanih spona sa onom svojom arhaično-mentalitetskom, retrogradnom, konzervativnom i toliko kontroverznom prošlošću! Nije moguće, Gospodaru, kakva je Crna Gora zemlja, da ona još može imati grdnih, možda teških, a možda i tragičnih nesporazuma sa samom sobom i svojim 1918. godine tragično raspolućenim bićem!

Macte virtute esto, Gospodaru!

(U Titogradu, 15. III 1989; Iz knjige „Lideri, udbaši, generali, Zagreb, 1990)

Preporučujemo za Vas