MEDITERANSKI VIDIK

Tonko Maroević: Poezija se previše piše, a premalo čita

Volim da prevodim jer je to način usvajanja, jer kada prevodim, osjećam se i kao čitalac i pisac istovremeno
245 pregleda 0 komentar(a)
Tonko Maroević, Foto: Vjesnik.hr
Tonko Maroević, Foto: Vjesnik.hr
Ažurirano: 27.03.2019. 16:24h

Tonko Maroević, hrvatski pjesnik, prevodilac, univerzitetski profesor, istoričar umjetnosti i akademik, za “Vijesti” govori o svom doživljaju umjetnosti, Mediteranu kao prvom i posljednjem vidiku u njegovoj poeziji, te o hrvatskoj i crnogorskoj umjetničkoj i književnoj sceni.

Maroević je kazao da su likovna umjetnost i književnost veoma mnogo dale njegovom životu.

“Dale su mi perspektivu da svoj ograničeni život uložim u nešto što taj život nadvisuje, sa iluzijom dugog trajanja koja je nama Mediterancima urođena, jer imamo osjećaj da smo naslijedili i da ćemo možda produžiti u tom smislu”.

"Mediteran je za mene mjera, prvi i zadnji vidik"

Kroz Vašu poeziju se kao konstanta prožima mediteranski pejzaž. Šta on za Vas predstavlja?

"Mediteran je za mene mjera, prvi i zadnji vidik. Nadam se da sam živeći u Zagrebu  uspio  da  ga sačuvam nepotrošenog. Za mene je Mediteran onakav kakav je bio u mom djetinjstvu, a osim svega on je mjera jedne velike literature koja je nastala od starih Grka i predsokratovaca do italijanskih hermetista, španskih pjesnika, kao i do srpskih, hrvatskih i crnogorskih pjesnika koji su vezani za Mediteran. "

Brojni crnogorski likovni umjetnici su poznati van granica svoje zemlje, a neke od njih i poznajete. Kakvo je Vaše viđenje likovne scene?

"Poznajem je jednim dijelom, u onoj mjeri dok smo živjeli u zajedničkoj državi, a pogotovo sam bio vezan za dva umjetnika, Vaska Lipovca koji je živio u Splitu i djeluje u obje sredine, a drugi umjetnik je Vojo Stanić, kojem sam skoro otvorio izložbu u Splitu, a prošle godine u Zagrebu.

"Iz malih sredina se rado odlazi i mislim da to nije gubitak, već je to istovremeno i afirmacija i potvrda vlastitog ishodišta"

Čini mi se da su i jedan i drugi vezani za svoju sredinu. U Zagrebu živi i Dimitrije Popović kojeg sam pratio u ranoj fazi stvaralaštva, a i sada ga pratim kao prozaika.

Poznajem, naravno, i tradiciju  crnogorske umjetnosti, ograđujući se od najnovijih trendova koje i ne poznajem, jer sam ovdje povremeno i rijetko, ali pogledam svaki put izložbu kada sam ovdje.

Mnogi umjetnici, između ostalih ovi koje ste pomenuli, djeluju i stvaraju kako u Hrvatskoj tako i u Crnoj Gori. Iz malih sredina se rado odlazi i mislim da to nije gubitak, već je to istovremeno i afirmacija i potvrda vlastitog ishodišta. Crnogorci gdje god dođu svjedoče svoje korijene i to se kod ovih koje smo pomenili izrazito osjeća. "

Nedavno je objavljena knjiga poezije “Svijeća ispod glasa”, zbirka poezije hrvatskih i crnogorskih savremenih pjesnika, koja je promovisana u Dubrovniku i Kotoru. Možete li napraviti paralelu između hrvatske i crnogorske književne scene?

"Činjenica je da sam radio na antologiji hrvatske i crnogorske poezije i pripovijetke. Hrvatsku sam obrađivao tumačeći njenu mediteransku tradiciju, a Bečanović je donio savremene crnogorske pisce. U svijetu savremena umjetnost i savremena poezija ima jednu vrstu kosmopolitizma, dosta izrazitog uticaja Amerike.

Ja sam najvezaniji za tradiciju Mediterana i uz poeziju ili prozu između Eliota i Borhesa koji su za mene orijentiri modernizma, koji je u sebi kroz postmodernu doživio mogućnosti obnove. Za neko opširnije poređenje mogla bi se napraviti čitava studija."

Šta mislite iz ugla prevodioca, da li prevodilaštvo kao profesija u današnjem vremenu ima  pravo mjesto i da li ima dovoljno dobrih prevodilaca?

"Za mene je prije svega prevodilaštvo vokacija. Ja kada pišem o likovnoj umjetnosti čini mi se kao da prevodim iz jednog medija u drugi. Rado prevodim sa italijanskog, sa katalonskog, prevodio sam Borhesa i Lorku sa španskog, sa francuskog sam prevodio Kenoa i još par pjesnika.

"Želim reći da rado prevodim sa italijanskog poeziju koja je nastala na našim prostorima"

Volim da prevodim jer je to način usvajanja, jer kada prevodim osjećam se i kao čitalac i pisac istovremeno, a kako volim čitati više nego pisati,  čini mi se da  je prevođenje pravi mediji.

Želim reći da rado prevodim sa italijanskog poeziju koja je nastala na našim prostorima, pa sam tako preveo niz pjesnika koji su djelovali u Splitu, Dubrovniku, Zadru. Želja mi je da prevedem jednu poemu koja se zove “Montenegro”, jednog splitskog autora iz 1810. godine, pa bi to bio jedan moj omaž i Crnoj Gori."

Smatrate li da je danas poezija zapostavljena u odnosu na prozu?

"To je apsolutna istina. Poezija se previše piše, a premalo čita. Ljudi su izgubili kriterijume, dobrim dijelom šira publika je izgubila kriterijume i čini joj se da svako može pisati i objavljivati pjesme. U Hrvatskoj se objavi oko 400 do 500 knjiga poezije, a niko ne selektuje.

"Bez laskanja, poezija se bavi Erosom i Tanatosom, ljubavlju i smrću, prvim i zadnjim pitanjima"

Ja sam se jedno vrijeme bavio kritikom pa bih barem dao nekakav predznak, iako nijesam bio strog kritičar, ali mi se čini da sam uvijek znao razabrati žito od kukolja. Današnja vremena su grozna, dramatična, konfliktna i proza se s tim neposrednije bavi, pa ljudi se u njoj mogu lakše prepoznati.

Činjenica je da proza  zahtijeva određeno prepoznavanje. U Hrvatskoj se kao što se nekad u Srbiji ili Sloveniji objavljivalo mnogo romana. Sjećam se godina kada su u Hrvatskoj izlazila godišnje po dva-tri romana, dok se danas objavi oko 60, zbog čega mi je veoma drago.

Treba poštovati taj napor ljudi da se bave jednim žanrom koji je sam po sebi težak. Za mene ipak, poezija ima veću težinu - kako bi rekao Šoljan, ona je princeza književnosti.

"Čast mi je pisati predgovore za djela Luke Paljetka, Slobodana Novaka, Grge Gamurina, Borisa Maruna, Antuna Šoljana"

Bez laskanja, poezija se bavi Erosom i Tanatosom, ljubavlju i smrću, prvim i zadnjim pitanjima, bavi se sudbinom nacionalnog jezika, svaki jezik živi u mjeri u kojoj ga poezija uspije održati u životu."

Vaše kolege u Hrvatskoj kažu da je već dugo vremena "pitanje časti da Vi nekome otvorite izložbu, napišete predgovor, ili recenziju za knjigu". Da li ste i zbog čega nekoga uskratili za tu čast? 

"Jesam naravno. Ne mogu reći da sam sve prihvatao jer je to nemoguće. Pisao sam predgovore za knjige poezije i knjige sabranih djela. Čast mi je pisati predgovore za djela Luke Paljetka, Slobodana Novaka, Grge Gamurina, Borisa Maruna, Antuna Šoljana.

To su pjesnici koji imaju svoju određenu pjesničku težinu i pokušao sam da im odredim zasluženo mjesto i mjeru vlastitog uloga senzibiliteta. Sad ću raditi Antuna Branka Simića i Vesnu Parun i mogu reći da mi je čast baviti se boljima od sebe.