Sjećate li se scene iz Žitija Brajanovog u kojoj se Brajan, bijesan što su ga proglasili mesijom, okreće prema hordi sljedbenika koja ga prati u stopu i ozlojeđeno im kaže da se ponašaju kao stado ovaca, da treba da se raziđu i počnu da razmišljaju svojom glavom. “Svi ste vi pojedinci!”, uzvikne, na šta hor vjernika u glasu odgovara: “Da, mi smo svi pojedinci!” Ipak, neki usamljeni glas iz mase promrmlja: “Ja nisam…” Revoltiran reakcijom većine, Brajan iznervirano vikne: “Svi ste vi drugačiji!”, na šta će hor ushićeno: “Da, mi smo svi drugačiji!” Ponovo se čuo samo jedan disonantni ton: “Ja nisam…”
Čuvši to, ljudi u gomili su se osvrtali krvoločno oko sebe, spremni da linčuju disidenta, samo da su mogli da ga pronađu u masi u kojoj svi liče jedni na druge. Montipajtonovci su ovom scenom pokazali kako se u današnje vrijeme od svakog očekuje da bude individualan: mora se biti “drugačiji pojedinac”!
Međutim, kako je to primijetio Zigmunt Bauman, članovi takvog društva uopšte nisu ni individualni, ni različiti, ni jedinstveni. U društvu pojedinaca, “individualnost” je stvar “duha gomile” i zahtjeva koje ta gomila nameće.
To znači odupiranje javnom mnjenju koje očekuje od svih nas da budemo slobodni pojedinci, ali samo pod uslovom da razmišljamo na isti način o suštinskim problemima
Bauman je izričit: biti pojedinac znači biti sličan svakome u gomili – štaviše, identičan svima drugima. Pod tim okolnostima, kada je individualnost “sveopšte moranje” i svačiji teret, jedino što možemo da uradimo da bismo bili različiti – i time istinski individualni – jeste da pokušamo da ne budemo pojedinac.
Naravno, takav potez iziskuje odgovornost i istrajnost.
Ali šta to znači u stvarnom svijetu? To znači odupiranje javnom mnjenju koje očekuje od svih nas da budemo slobodni pojedinci, ali samo pod uslovom da razmišljamo na isti način o suštinskim problemima.
Treba da shvatimo da se vlast ne plaši pojedinaca, već gomile
To je paradoksalna situacija koja se – ako se udaljimo od apstraktnog nivoa i malo uprostimo Baumanove teze – može riješiti ukoliko se postavi u određeni sociopolitički kontekst.
Dakle, kako biti istinski pojedinac u zemlji u kojoj članovi vladajuće partije demonstriraju svoje raskošno nepoznavanje sopstvene profesije kroz priču o tome da se prošlonedjeljni protest upotrebljava(o) u političke svrhe? Kako očuvati individualnost u zemlji u kojoj režim kaže da svako ima pravo da osnuje političku partiju i bavi se politikom?
Kako biti “različiti pojedinac” u političkoj areni ako se od vas očekuje da to postignete samo pod uslovom da uradite sve što i drugi političari – komunicirate preko konvencionalnih političkih kanala? Tako što se “sveopšte moranje” učešća u političkom životu posredstvom političkih partija mora odbaciti.
Tako što se, na nivou političke borbe, mora napraviti jasna demarkacija “mi”/“oni”. Tako što se, sve dok traje politička borba, pojedinačni interesi moraju odložiti, ostaviti po strani ili utopiti u dobro osmišljenu strategiju i jasno definisane zahtjeve.
Konačni ishod Engltonove vladavine bio je potpuni zastoj – u vrijeme njegovog rukovođenja agencijom zapravo nije otkrivena ni privedena nijedna “krtica”
Zato ne treba reći: “Da, mi smo svi pojedinci! Da, mi smo svi drugačiji!”, već: “Ne, mi nismo pojedinci! Mi smo većina koju vaša katastrofalna politika već dvadeset godina ne prepoznaje kao pojedince, već nas na identičan način uništava, baš kao da uopšte nismo različiti!” Stoga se režimu treba obratiti u obliku u kome nas on i vidi – kao masu ljudi koji liče jedni na druge.
Treba da shvatimo da se vlast ne plaši pojedinaca, već gomile. A ukoliko nam je zaista stalo do cilja, gomila ne smije prerasti u prost zbir pojedinaca u kojoj svaki slijedi svoj sebični interes. Naravno, kada kažem “gomila”, ne mislim na amorfnu masu koja prati vođu, već na mnoštvo koje djela zajedno.
A to se neće dogoditi ukoliko se postprotesno trvenje nastavi preko medija. Umjesto da se analiziraju snaga i slabosti prošlonedjeljnog protesta, polako zalazimo u situaciju u kojoj se taj protest ili ozlojeđeno napada ili slijepo brani.
Iznevjerena očekivanja i povrijeđena osjećanja nisu politička platforma za dalju borbu, već recept za progresivni gubitak. U toku, a posebno nakon protesta, pojavili su se i oni navodno pravi, autentični opozicionari koji negiraju legitimitet protestu i otpisuju svako okupljanje kao “režimsku podvalu” (ili, pak, “zavjeru Beograda”). Ti koji su navodno dovoljno iskusni da ne nasjedaju na udbaške fore i ne podržavaju kvaziproteste, već pjevaju pjesmu koju režim i želi da čuje.
Sjetimo se figure Džejmsa Engltona, čovjeka koji je gotovo dvije decenije – i to u najtoplijem momentu Hladnog rata – bio šef kontraobavještajne sekcije CIA, a koji je imao ključni zadatak da pronalazi “krtice” u organizaciji. Englton je bio sklon paranoji.
Kako Slavoj Žižek ukazuje, onesposobljavanje djelovanja protiv neprijatelja izvršeno je tako što sama ideja sumnje nije dovedena pod sumnju
Premisa iza njegovog djela bila je bezrezervno vjerovanje u “Veliku sovjetsku zavjeru”: gigantsku obmanu koju su koordinirale tajne jedinice KGB-a čiji je cilj bio da se infiltrira u Zapadnu obavještajnu mrežu i dominira njome, pa time porazi Zapad.
Ne samo da je Englton bio uvjeren da postoji nebrojeno mnogo “krtica” u samom srcu CIA, a naročito u zapadnoevropskim obavještajnim službama (mislio je da su, između ostalih, agenti KGB-a i Henri Kisindžer, Harold Vilson i Olof Palme); već je i svaki nagovještaj razjedinjenosti u socijalističkom bloku (autonomni put Jugoslavije; razlaz Sovjetskog Saveza i Kine; “evrokomunizam” sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošlog vijeka) odbacivao kao orkestriranu prevaru čiji je cilj da se na Zapadu plasira utisak tobožnje slabosti i nestabilnosti Istočnog bloka.
Povrh svega ovoga, i najštetnije za cjelokupnu zapadnu obavještajnu zajednicu, Englton je odbacivao gotovo sve prebjege KGB-a, čije je neprocjenjive informacije smatrao lažnim, a nekad ih je slao nazad Sovjetskom Savezu (gdje im je odmah bilo suđeno i gdje su strijeljani jer su zaista htjeli da prebjegnu).
Konačni ishod Engltonove vladavine bio je potpuni zastoj – u vrijeme njegovog rukovođenja agencijom zapravo nije otkrivena ni privedena nijedna “krtica”. Ovdje se nameće logično pitanje: šta ako je sam Englton bio krtica koja je opravdavala svoje djelovanje tako što je tragao za krticom?
Ako nešto onesposobi nastavak protesta, to neće biti režim, već paranoična retorika
Šta ako je istinska “Čudovišna zavjera” KGB-a bila samo isplanirano puštanje u opticaj ideje o “Zavjeri”, da bi se na taj način onesposobila CIA i unaprijed se neutralizovao svaki budući prebjeg KGB-a? U oba slučaja, glasine o sovjetskim krticama su poprimile oblik same istine: postojala je sama “Zavjera” (priča o zavjeri natjerala je ljude da se ponašaju kao da ona zaista i postoji), dok se krtica, zapravo, nalazila u srcu same CIA (sam Englton koji se ponašao onako kako su glasine od njega to zahtijevale – paranoično).
Suština je u tome da nije bitno da li je Englton zaista bio nasamaren pričom o “Velikoj sovjetskoj zavjeri”, niti u tome da li je on bio prava bio krtica: u oba slučaja, rezultat je isti – njegovo djelovanje je blokiralo borbu protiv neprijatelja.
Nije nikakvo čudo što je Kler Peti, službenica na jednom od najviših položaja u Engltonovoj sekciji, zaključila da je upravo Englton bio prava velika krtica koja je uspješno paralizovala svaku antisovjetsku obavještajnu aktivnost.
Kako Slavoj Žižek ukazuje, onesposobljavanje djelovanja protiv neprijatelja izvršeno je tako što sama ideja sumnje nije dovedena pod sumnju. Ako želimo da se u Crnoj Gori nešto zaista promijeni, moramo da dovedemo u pitanje sopstvenu sumnju, odnosno da se oslobodimo straha da će se neprijatlj uvijek u sve infiltrirati i tako sve što organizujemo pretvoriti u podvalu vlasti.
Ako se ne oslobodimo pogubne paranoje, dovoljno je da režim samo pusti glasinu o tome i sabotiraćemo sami sebe. Sjetimo se samo studentskog protesta od prije nekoliko mjeseci: mnogi – a posebno određeni opozicioni političari – pokušavali su da predstave pomenuti protest kao djelovanje “Službe”, postupajući time kao i Englton.
Zato, ako opozicione političke partije uistinu žele da pokažu da su protiv režima, moraju prestati da svojim djelovanjem daju legitimitet sistemu i afirmišu režim
Dakle, ubjeđenje u “Zavjeru Državne bezbjednosti” odbaciće svaku autentičnu manifestaciju otpora kao prikriveni pokušaj eliminacije nekog navodnog pravog otpora koji samo čeka da se desi.
Suština je opet ista, bez obzira na to da li su denuncijanti nasjeli na priču o “udbaškoj infiltraciji” ili je pak upravo njih instalirao režim: djelovanje tih “pravih, istinskih opozicionara” blokira borbu protiv režima. Zato smo se i našli u situaciji u kojoj nam je svaki pruženi otpor nedovoljno dobar. Ipak, moramo shvatiti da je prošlonedjeljni protest bio odličan početak.
Ako nešto onesposobi nastavak protesta, to neće biti režim, već paranoična retorika. Zato prije nego crnogorska paranoja eskalira, organizatori protesta treba da se okupe sa svim stejkholderima i prošire područje borbe: da se identifikuje i precizno artikuliše najmanji zajednički sadržalac svim zainteresovanim grupama, i u odnosu na njega se postave jasni ciljevi svake grupe unutar pokreta otpora.
I, što je najvažnije, borba sa režimom se ne smije voditi unutar sistema, već izvan njega. Ukoliko želimo da pobijedimo kao pojedinci, moramo se boriti kao kolektiv van konvencionalnih političkih kanala. Zato politička borba ne smije biti odvojena od društvenog aktivizma: borba van institucija sistema je jedini put – dugi marš u istinsku demokratiju.
Stoga, ako želimo da budućnost doživimo u demokratskom društvu, onda je već sjutra na ulicama moramo i dočekati
Dakle, u Crnoj Gori se prvi put mora otvoriti javna sfera u kojoj će se politička komunikacija voditi u neiskrivljenom, neizobličenom obliku. Ali to podrazumijeva horizontalnu mrežnu strukturu bez centralizovane tačke odlučivanja unutar vaninstitucionalnog pokreta otpora. Kako Majkl Hart i Antonio Negri kažu, samo pokreti bazirani na odsustvu centralizovane moći mogu da pokrenu pitanje mogućnosti mnoštva da djela zajedno. Stoga je u samom pokretu neophodno razumijevanje za različitost motiva, zahtjeva i taktika svih uključenih grupa.
Zato, ako opozicione političke partije uistinu žele da pokažu da su protiv režima, moraju prestati da svojim djelovanjem daju legitimitet sistemu i afirmišu režim. Drugim riječima, moraju da napuste parlament i sve institucije sistema, i pridruže se pokretu kao građani.
Zbog toga je vlast toliko uporna u nastojanju da navede organizatore protesta da osnuju političku partiju – jer bi to uključenje u sistem dalo dodatni legitimitet režimu. Ne, treba uraditi sasvim suprotno; treba napraviti pometnju u osjećaju izvjesnosti unutar režima, treba političku borbu izvesti iz njihove zone sigurnosti – institucija sistema i međupartijske komunikacije.
Ne smijemo zaboraviti da borba za vrijednosti za koje se zalažemo nije počela na dvoru, već na ulicama Pariza. Stoga, ako želimo da budućnost doživimo u demokratskom društvu, onda je već sjutra na ulicama moramo i dočekati.
Bonus video:
