DRAGO DEDIĆ ZA ART

Divio sam se onoj umjetnosti koja mi nije dala da mirno spavam

"Toliko je toga lijepog oko nas da je nevjerovatno kako se ljudi žure da što više unište i da ništa ne ostave od te prirode kojoj uništavaju dušu"
146 pregleda 0 komentar(a)
Drago Dedić, Foto: Montenegrina.net
Drago Dedić, Foto: Montenegrina.net
Ažurirano: 27.03.2019. 16:06h

Snažan, dinamičan, ekspresivan likovni opus Draga Dedića, crnogorskog slikara koji već decenijama živi i stvara u Parizu, predstavljen je u podgoričkoj galeriji “Centar”.

"U mom stvaralaštvu ima nejednakih izraza koji čine cjelinu moje ličnosti i umjesto da ih ja kontrolišem, one kontrolišu mene. Kada se iz životnih svakidašnjih trenutaka odvajam da bi se sastavio sa mojim svijetom doživljenog ili viđenog, a isto tako dovedenog sa panorame svih svjetskih događaja, predajem se onom svijetu koji me dok stvaram izdvaja iz jednostavne realnosti sa kojom sam pristao da živim ne tražeći od života ništa više od onoga što sam shvatio da mi pripada.

Tako sam postepeno sebi otkrivao džunglu u kojoj sam se sopstvenom voljom našao. Život me je iznenađivao otkrivajući prostore kojima sam se predavao kao da su to oni od mene tražili, a oni su tamo ležali i ne pokušavajući da me vide."

"Kada sam prvi put otišao iz rodnog mjesta (tada u Srbiju), niko me drugačije tretirao nije sem kao Crnogorca"

Kako biste opisali Vaš dolazak u Crnu Goru? Koji Vas događaji, ljudi, posebno obraduju, a šta je ono što želite da odžmurite, zaboravite?

"Istina je da sam odavno napustio Crnu Goru, još onda kada ni sanjao nijesam da će ona Jugoslavija, sada bivša, sebe isprazniti, i da će iz nje Balkan naseliti još osam država.

Kada sam prvi put otišao iz rodnog mjesta (tada u Srbiju), niko me drugačije tretirao nije sem kao Crnogorca, pa eto, od tada se drugačije i ne osjećam. Ne osjećam uopšte da se vraćam u Crnu Goru, sem kao i svi drugi njeni građani koji iz nje odlaze i dolaze.

"Kada sam počeo da obilazim galerije, prilazio sam sa velikim poštovanjem, misleći da se obraćam nedostižnim"

Kad god sam poslije određenog vremena dolazio u otadžbinu osjećao sam neku vrstu psihološkog odmora. Odlazeći iz Crne Gore, osjećao sam neku moru i unutarnje nezadovoljstvo. Ipak, kad sudbina odluči i kad da dvije porodice čovjeku, onda je dužnost da se sa osjećanjima dogovara kao i sa ljudima.

Mene interesuju svi događaji koji čine sastavni dio crnogorske istorije i politike sa kojom Crna Gora ide naprijed u svijet. Naravno, zainteresovan sam za moju porodicu, a takođe i za niz mojih prijatelja koji su ovdje nastavili da žive i da stvaraju u umjetnosti i u literaturi. Sa velikim zadovoljstvom dočekujem lijepe vijesti, a one druge me rastuže.

Što se tiče izbjegavanja bilo kog događaja ili neprijatnih vijesti, ako do mene dođu, ne mogu ih izbjeći, nikada ne pokušavam da od njih okrenem glavu. Onakvi smo kakvi smo, od toga ne možemo umaći."

Od 1967. godine živite i stvarate u Parizu. Možete li oživjeti riječima Vaše početke u jednoj od svjetskih  prijestonica umjetnosti i kulture?

"Naravno, ništa se zaboravu ne treba poklanjati, makar to bilo nešto neprijatno. Možda nije bitno u svemu tražiti bilo kakvo izvinjenje za zbivanja doživljenog. Početak nije bio izuzetno težak. Bio je isti za sve nas koji smo došli iz Jugoslavije. Ljudi su se snalazili, naravno svako na svoj način.

Nikad nije jednostavno kad sve treba započeti iznova. Ljudi su kompletni kad mogu da koriste ono što posjeduju. Tada je sve krenulo tim putem, pa sam se pretvorio u tragača za likovima, sjećanjima, sudbinama, intimnostima koje su se gomilale.

"Vremenom sam postojao sve nemarniji i lakše sam posjećivao ta sveta mjesta u kojima svakom umjetniku nije bilo lako predavati vlastitu dušu i ponos"

Tražeći te podatke počeo sam da stvaram likove kao da sam ih otimao od realnosti i komponovao dešavanja koja su iz moje prošlosti dovlačila lica mojih predaka. I ta nepoznata bića, od kojih nijesam tražio razlog postojanja, odjednom su iskrsla ispred mene kao da su ona od mene tražila zašto sam tu, a zašto njih nema pored.

Prisjećam se da sam tada tražio sebe, ili sam možda tražio porijeklo, jer ni tada a ni sad nije baš lako odgovoriti sebi odakle je počeo taj put i kako treba da se nastavi…

Naravno, da tom meni nepoznatom svijetu, ili mu nijesam smetao ili me nije primjećivao, nijesam predstavljao nikakav teret, jer mi niko ništa nije poklanjao a ja nikom ništa tražio nijesam, već sam nastavljao da živim kao da je taj dio svijeta i meni pripadao.

Kada sam počeo da obilazim galerije, prilazio sam sa velikim poštovanjem, misleći da se obraćam nedostižnim. Stidljivo bih nakon obilaska zatvarao vrata da nekoga ne uvrijedim.

Vremenom sam postojao sve nemarniji i lakše sam posjećivao ta sveta mjesta u kojima svakom umjetniku nije bilo lako predavati vlastitu dušu i ponos, ali je bilo potrebno.

Nije bilo dovoljno da stvaram i da u malim prostorima slažem ono što bih dovršavao. Trebalo se toga i oslobađati, pa su za sve to bili potrebni ljudi od zanimanja, galerije, mjesta gdje je bilo moguće pokazati ono što radiš.

"Posjećivao sam razne umjetnike i sa velikim interesovanjem pratio sve što mi je bilo na domaku"

Tada nijesam ni primjećivao da tražim i da nailazim na sva ta gnijezda iz kojih je trebalo pustiti mlade da odlete. Umjetnost je postala moja religija, iako ni njoj nijesam pripao do bezuma. Divio sam se onoj umjetnosti koja mi nije dozvoljavala da mirno spavam."

U jednom ranijem intervjuu kazali ste da ste posljednji “zemaljski posao” obavljali 1973. u Parizu kao tehnički crtač u projektantskom birou. Tada su i krenuli crteži rapidografom ili tušem u boji, kao i ulja na platnu… Kada ste osjetili da je vrijeme da se okrenete isključivo umjetnosti?

"Da, te godine je došlo do vaganja mojih opredjeljenja, da li da u izobilju živim nesrećan, ili da u izobilju emocija nastavim da vibriram sa onim što me je vuklo k sebi, kao i većinu kako slikara tako i vajara. Tada sam morao izaći iz tog mog života velegradnje i dobrih nadoknada, i privolio sam rizike koje omogućava lijepa umjetnost.

Bio sam već jedan od onih ljudi koji su mogli da sebi obezbijede sve materijalno, ali nijesam imao uz sebe ono za čim sam najviše patio. Osamostalio sam se. Postao sam svoj, slobodan, srećan, neko ko nije pripadao nikom. Tada sam bio sasvim siguran da nikada ništa drugo neću raditi.

Odlučio sam se da crtam crnim tušem na bijelim kartonima. Nijesam obraćao pažnju na druge. Posjećivao sam razne umjetnike i sa velikim interesovanjem pratio sve što mi je bilo na domaku. Upoznao sam Sezara, Armana, slikara Debrea…

Tada sam osjetio i neki strah, nedostajalo mi je vrijeme, a trebalo je da stignem svuda, a svuda nije bilo dozvoljeno. Oni su bili nešto stariji od mene, ali to se nikada nije pokazivalo kao nedostatak. Upoznao sam i skulptora Terzijefa, Belmonda, slikara Karzua i mnoge druge, mada nikada nijesam težio da se toliko sa njima zbližim."

Vaše slikarstvo ne komunicira direktno. Sve je u simbolima. Je li takav likovni rukopis primamljiv zbog slobode, zbog neograničenih mogućnosti, zbog...?

"Narativnost je dio moje ličnosti. Imao sam dovoljno memorije da ispunim prostore njom, ali se u meni slagao jedan drugi svijet. Gomilali su se detalji. Likovi su izbijali sa svih strana, kao da su od mene tražili da im obezbijedim prostor bitisanja, a ja sam istovremeno hitao da sve što na tom mom putu nailazim, plasiram sebi na dohvat i da se time koristim kad mi ustreba.

"Sloboda je i te kako važna, ne samo pri kompoziciji slike, ona je važna kad hodate, kad se približavate prijateljima, kad upravljate vozilom, važna je kad se krećete pored vašeg partnera"

Tako se kod mene počeo rađati simbolizam koji me je osvajao neprimjetno. Činilo mi se da ima toliko toga da se kaže i da ništa nije lijepo zaboravljati već je najbolje ići sa tim bremenima, makar i nemao gdje da ga naslažem.

Postao sam sastavni dio tih simbola i osjećam da sam niko drugi do oni. Ili su oni ja. Trebalo je da ih svrstam, da im dam imena, da ih udaljim od prostota i da ih dovedem u moj prostor po redu kako se nikad ne bi vraćali na mjesta odakle sam ih pokupio.

Stvaralaštvo je neka vrsta slučajnosti, meni ono predstavlja vodiča koji me oglavski vodi sa sobom dok radim i nikad se ne osjećam usamljenikom ili pogubljenikom. Što se tiče mogućnosti, njih je sve više, zahvaljujući baš toj proždrvljivosti neprekidnog druženja sa radom na istraživanju, a ono se sastoji baš u komponovanju simbola i traganju za njihovim pravim mjestom.

U toj igri dolazi do pronalaženja samog smisla slike a u njoj i vrijednosti simbola kojim se izražavam. Sloboda je i te kako važna, ne samo pri kompoziciji slike, ona je važna kad hodate, kad se približavate prijateljima, kad upravljate vozilom, važna je kad se krećete pored vašeg partnera, izuzetno je važna u svakom momentu života, a posebno kada upotrebljavamo simbole koji ne bi trebalo nikada da budu smetnja posmatraču."

Sebe nazivate pomalo “natrpanim umjetnikom”.  Zašto?

"Ne baš malo, nego dovoljno natrpanim, jer nikako ne mogu da ostavim prostora da neko kad me ne bude bilo, može da dopuni on što nedostaje. Čini mi se da se polako ljudi sve češće dodaju na zemljinu površinu, pa i ja kao da njima pripadam, pokušavam da što manje prostora ostavim iza sebe. Kao da vjerujem da bi sve trebalo iskoristiti i ništa ne ostaviti onima koje rađamo i ostavljamo za nama.

"Živ čovjek biti a ne govoriti o sebi, zar bi to moglo da bude sasvim ispravno?"

Nazivam sebe natrpanim, jer u sebi imam toliko ideja da me je strah da pođem i da sve te ideje odnesem sa sobom. Nije me strah sopstvene smrti jer već su me rodili jednom, strah me je da kao pripadnik roda pođem a da ništa za sobom ne ostavim, iako niko do sada ništa i nije tražio od mene da legiram.

Toliko je toga lijepog oko nas da je nevjerovatno kako se ljudi žure da što više unište i da ništa ne ostave od te prirode kojoj uništavaju dušu. Stajati pored platna i ne misliti ništa o drugima, ne osjećati ništa, ne gledati nigdje sem u rad, čini mi se da bi i moje oči prestale da me vode ulicom."

Koliko su Vaše slike “autobiografske”?

"Živ čovjek biti a ne govoriti o sebi, zar bi to moglo da bude sasvim ispravno? Pa naravno da u svakom mom radu ima nešto što govori o meni. Govori o mom raspoloženju, rasijanosti, nesporazumu sa sobom, a takođe posljednjih godina, moj istraživački rad se svodi na misao o mom porijeklu, odakle sam, ko sam, odakle su došli moji preci, gdje idem, gdje se zadržava taj put, pa me to preokupira.

I dalje me izaziva, i čini mi se da mojoj radoznalosti nema adekvatnih odgovora, jer u tom vrtlogu ne mogu nikad da nađem mjesto predaka. Iz tog traganja su i kompozicije likova koji se gomilaju svaki na svoj način i u mojoj radoznalosti kao da traže ne moje odgovore već diktiraju mi naselja bez pravog rasporeda, u kome ja vidim i savremeni haos društva."

Potpredsjednik ste Jesenjeg salona u Parizu. Zahvaljujući Vašim angažovanjima, umjetnici iz Crne Gore, kao i iz regiona, bili su u prilici da izlažu na najstarijoj likovnoj smotri u Evropi?

"Nikada nije tolika zahvalnost meni koliko je to i dužnost da se vrijednost rada umjetnika cijeni, a da mu se istovremeno da mjesto koje zaslužuje. Moja zasluga je samo u tome što sam njihovo djelo prihvatio s poštovanjem koje zaslužuje njihovo stvaralaštvo, a slučajem stečenih okolnosti jer sam se našao tamo u datom momentu. Mjesto na kom sam se nalazio je to i dozvolilo."

Šta je Vama Crna Gora ponudila?

"Pa Crna Gora me je rodila, u njoj sam ugledao dan, sunce, u njoj sam napravio prve korake, iz nje sam odlazio i njoj sam se vraćao, nikad nijesam izbjegavao da kažem odakle dolazim, a možda bih je zamolio da umjetnicima koji su kao i ja otišli trbuhom za kruhom ne sprečava povratak, i ne traže od umjetnika kada se vraćaju da plaćaju danak za svoj rad u tuđini.

Prije nekoliko godina morao sam da platim špediciji u Baru da bih mogao da slobodno uđem sa slikama. Kako sam tamo gdje živim bio stvaralac, a i otac, tražio sam od službenika carine da mi naplate carinu i za sina koga sam te godine doveo u Crnu Goru, kao i za moje slike.

Rekli su mi da još takav zakon nije donesen. Eto, šta bih tražio od Crne Gore, da pečalbarima slikarima dozvoli da slobodno cirkulišu preko granice sa svojim radovima."

Koje su to teme o kojima Vaše slike nikada neće govoriti?

"Nikada neće govoriti možda o svemu tajanstvenom što se dešava u onom prostoru koji mi nazivamo porodica. Jer u njoj kao da nijedan član nema prava da iznevjeri ono što se u njoj događa.

Neslaganja, netrpeljivosti, čarke, svađice, a kamoli jače probleme, zavidnosti, neujednačenosti, razdore, krivice i ko bi sve mogao znati šta još nije dozvoljeno da kažemo o nama. Dok u drugim kulturama, govoriti o svemu tome izgleda sasvim ispravno.

"Ne mogu da kažem da postoji momenat kada sam odlučio da se isključivo bavim umjetnošću"

Kad vi govorite o tabu temama, zar baš iz sredine iz koje potičemo one već nijesu zavladale, pa nastavljaju da se štite od nas, a mi se čuvamo od njih. Ne, nikad nijesam bježao od bilo koje teme, možda neke od njih nijesu predstavljale za mene interes, ali ne i bojazan da se sa njima družim…"

Dado je bio jedinstven

"Od svih umjetnika koje sam sreo u Francuskoj, najviše me oduševljavao veliki Dado. Ne samo što je bio izuzetni slikar, bio je i veoma dobar poznavalac muzike, literature i bio je prijatelj sa velikim brojem poznatih među kojima bih istakao pjesnika i slikara Mišoa.

Bio je neumoran i jednostavno jedini. Bio je Dado. Ne mogu da kažem da postoji momenat kada sam odlučio da se isključivo bavim umjetnošću. U sebi sam to bio, možda sam čekao samo momenat da se odvojim od onog života koji me je u to vrijeme nosio.

Trebalo je da iz sebe izvučem kandže i da se primoram na tu promjenu, tih godina, između 1973. i 1976. Presudni trenutak je bio kada sam postao i vlasnik studija u petnaestom arondismanu Pariza.