Vang Šu, kineski arhitekt, apsolutno nepoznat van uskih krugova afisionadosa istinskih zaljubljenika u najapstraktniju od svih umjetnosti - laureat je ovogodišnje Prickerove nagrade (Pritzker Architecture Prize), najvišeg međunarodnog priznanja za arhitekturu.
Ovogodišnjem laureatu će nagrada - uz koju ide bronzana medalja i ček na 100.000 dolara - biti dodijeljena na svečanoj ceremoniji što će biti upriličena 25. maja upravo u Pekingu
Nakon ljetošnjeg, znalački koordiniranog medijskog napada na čelne ljude Prickerove nagrade što su ga sproveli neki od vodećih američkih arhitektonskih kritičara - napada koji se iz ove perspektive može svesti na naslov teksta objavljenog u časopisu New Republic: "When Did Architecture's Top Prize Become So Predictable and Boring?" (Kada je najprestižnija nagrada za arhitekturu postala tako predvidljiva i dosadna) - vijest o odluci Prickerovog žirija da arhitektonskog "Nobela" dodijeli čovjeku koji nikada nije radio van Kine, dočekana je kao nešto što se jednostavno podrazumijevalo.
Sara Vilijams Goldhegen, čiji se potpis nalazi ispod pomenutog teksta, optužila je ljetos ljude koji odlučuju o nagradi da unazad nekoliko godina pokazuju sklonost da nagrađuju isključivo određeni tip modernizma doduše vrlo elegantnog, perfektno izvedenog i senzitivnog po pitanju konteksta, ali kompletno van dodira sa velikim temama pred kojima se današnja arhitektura nalazi, poput eksplozije urbanog rasta u zemljama Azije.
"Činjenica da je ove godine odabran arhitekt iz Kine", kaže u obrazloženju odluke žirija Tomas Pricker, predsjedavajući Fondacije Hyatt koja stoji iza nagrade, "predstavlja značajan korak u procesu priznavanja uloge koju će Kina igrati u razvoju arhitektonskih ideala. Dodao bih i da uspjesi u urbanizaciji Kine koji se očekuju u narednim decenijama neće biti od značaja samo u Kini, već i u čitavom svijetu".
Ovogodišnjem laureatu će nagrada - uz koju ide bronzana medalja i ček na 100.000 dolara - biti dodijeljena na svečanoj ceremoniji što će biti upriličena 25. maja upravo u Pekingu - dakle po prvi put u Kini, u tridesetpetogodišnjoj istoriji kontinuiranog dodjeljivanja nagrade na prominentnim lokacijama širom svijeta.
Vapaj dijela struke kojoj pripada Šu
Arhitektura Vang Šua karakteriše vrlo specifičan odnos prema sveobuhvatnoj i nezaustavljivoj destrukciji tradicionalnih kineskih gradova što je uzela maha posljednjih godina, ako ne i decenija.
Poslije diplomiranja je odvojio nekoliko godina da bi radeći rame uz rame sa starim majstorima, različitih specijalnosti, učio zanat građenja od samog početka
I dok najmnogoljudnija zemlja na svijetu neumitno hrli u susret viziji urbane budućnosti u kojoj su ključne tačke višemilionski megagradovi, vapaji gotovo zanemarljivog dijela struke što uporno ukazuje na pogubne efekte brisanja vjekova urbanog razvoja i kulture građenja - dijela struke kojoj pripada i Šu - ne nailaze na pozitivan odjek.
Izgleda da je još uvijek daleko dan kada će svi negativni efekti industrijalizovanog divelopmenta - iza kojega ostaju super-blokovi i sterilni neboderi uokvireni mrežama širokih bulevara - konačno isplivati na površinu.
Vang Šu je rođen 1963. godine i četvrti je na listi najmlađih prickerovaca. Za razliku od većine uspješnih kineskih arhitektata svoje generacije - koji su studirali na prestižnim školama u SAD i Evropi, a zatim gradili karijere efikasno projektujući čitave gradove brzinom od koje zastaje dah - Šu je stekao diplomu na Tehnološkom institutu u Nandžingu.
Poslije diplomiranja je odvojio nekoliko godina da bi radeći rame uz rame sa starim majstorima, različitih specijalnosti, učio zanat građenja od samog početka - pa je razumljivo što je tek 1997. godine, zajedno sa suprugom Lu Venju, pokrenuo arhitektonsku praksu - Amateur Architecture Studio.
Reagovanje na destrukciju
Dakle, Vang Šu reaguje na destrukciju između ostalog i tako što materijal sa srušenih zgrada ugrađuje u svoje nove zgrade - pokušavajući da sunarodnicima i na taj način pomogne da konačno shvate što gube.
Najpoznatiji Vang Šuov objekat je Istorijski muzej u gradu Ningbo, realizovan 2008. godine.
Istorijski muzej u gradu Ningbo, Vang Šu, 2008.
Muzej posjeduje čudesnu ekspresivnu snagu drevne, erodirane fortifikacije, moćnih nakošenih zidova, koji kao da se lagano krune usljed erozije. Zidovi izgledaju kao da su vjekovima bili izloženi ćudima vremenskih prilika jer su dobrim dijelom građeni od sivog kamena sakupljenog nakon rušenja tridesetak sela u neposrednom okruženju.
Opšte sivilo je efektno razbijeno na pojedinim mjestima umetanjem polja zidanih terakotom, tj. narandžastom opekom i crijepom iz istog izvora kao i kamen.
U unutrašnjosti muzejskog kompleksa takođe preovlađuju nakošeni zidovi, obrađeni istovjetno kao i oni spolja. Formiraju uzane uličice i prolaze, koji se neočekivano otvaraju ka širokim atrijumima i stepeništima što je eho organizacije prostora unutar sela i gradova što rapidno nestaju.
Niko ne očekuje, naravno, da će Vang Šu uspjeti da zaustavi teški točak istorije - tj. urbanog razvoja Kine - koji gazi sve pred sobom
Sve zajedno ukazuje na vrlo sofisticirane strategije interpretacije tradicionalnih modela građenja koje je razradio i koje primjenjuje Vang Šu, s tim da je forma apsolutno savremena - i mogla bi se svrstati pod odrednicu onog 'određenog tipa modernizma' koji se, u pravilu, preferira prilikom dodjele Prickera.
Niko ne očekuje, naravno, da će Vang Šu uspjeti da zaustavi teški točak istorije - tj. urbanog razvoja Kine - koji gazi sve pred sobom.
Sa druge strane, činjenica da je ovogodišnjeg Prickera dobio upravo Vang Šu, više je nego jasna poruka upućena svima koji drže do ideala bezvremene, u tradiciji duboko ukorijenjene a ipak univerzalne arhitekture - da istraju na svom putu.
Bonus video:
