Glumac Svetozar Cvetković, koji je u Crnoj Gori tokom tri izvođenja predstave “Elijahova stolica” nanovo opčinio ovdašnju publiku, govorio je za “ART Vijesti” o ovoj predstavi koju igra godinu i po dana, njenoj specifičnosti, i značaju koprodukcije kako za ovu predstavu tako i za neke druge projekte.
Za ovog glumca koji se uspješno bavi i produkcijom, pozorište je, kako je kazao, “umjetnost zaborava”, a filmska umjetnost je ona koja ostavlja određeni trag i društveni pečat... O kultnoj predstavi (režija Borisa Liješevića), poznati glumac kaže:
"Činjenica da ova priča sama po sebi ne samo da ulazi u nešto što se zove ratna prošlost ova naša skorašnja već ulazi i u vrijeme II svjetskog rata, koji je vezan i za Sarajevo a i za dobar dio srednje i centralne Evrope i za sudbine ljudi koji pripadaju grupacijama koje su bile žrtve sistematskog istrebljivanja, poput jevrejske populacije u II svjetskom ratu, odnosno istrebljivanja raznih naroda na prostoru bivše Jugoslavije u ovom posljednjem ratu...
"Najveća specifičnost same predstave jeste u autorskom postupku, prije svega dramaturga, a i reditelja"
Zbog toga je i ova priča i roman Igora Štiksa, po kojem smo napravili predstavu, ima jedno složnije značenje jer se ne tiče samo tog rata koji je sada već prije dvije decenije započeo na ovim prostorim, već se tiče intimnih sudbina ljudi koji su bili žrtve velikih pomjeranja i sukoba i kataklizmičnih poremećaja na ovim prostorima.
Zbog toga je ta tema za sve ljude koji se bave ovim našim poslom, prije svega za autore, za pisce inspirativna. Igor Štiks je jedan mlad momak, mlad pisac koji je za vrijeme rata u Sarajevu imao 6-7 godina.
On ne može da zna sve ono o čemu piše u svom romanu, odnosno sad ovdje u ovoj našoj predstavi, ali on je zahvaljujući svom znanju, zahvaljujući svojoj želji da dopre do svojih korijena uspio da napravi taj roman, uspio je da se informiše detaljno o svemu šta se i kako dešavalo, uspio da napravi jednu faktografsku sliku Sarajeva i odnosa među ljudima u toku rata tamo, tako da je zbog toga i taj njegov roman doživio tako veliki uspjeh, a na neki način i naša predstava u ovih posljednjih godinu i po dana koliko je izvodimo."
Pozorišni poznavaoci kažu da je dramaturgija predstave urađena na drugačiji način zbog čega i ti ratni motivi dobijaju neki drugačiji oblik, a scenografija je potpuno ogoljena. Je li to jedna od specifičnosti ove predstave?
"Najveća specifičnost same predstave jeste u autorskom postupku, prije svega dramaturga, a i reditelja. To u svakom slučaju Boris Liješević kao reditelj jeste vodio i jeste bila njegova zamisao, ali je bio toliko otvoren za svaku vrstu sugestije i za svaku vrstu razvijanja tema i nabacivanja maštovitih ideja da je to bilo potpuno fascinantno, i to je zapravo njegov najveći učinak u tome što je umio i da nam sugeriše ali i da sluša.
Zahvaljujući tome uspio je da ostvari jedan nesvakidašnji postupak koji je doveo do rezultata za uvažavanje, a što potvrđuju i reakcije publike. Mislim, ako je do nekoga kome bi trebalo pripisati razloge ovog uspjeha uz smjelost produkcije JDP-a da se pozabavi ovom temom i da stavi ovaj komad na repertoar, to jeste autorski postupak samog reditelja Borisa Liješevića."
Predstavu je realizovao JDP sa sarajevskim festivalom MESS. Šta vi mislite o koprodukcijama i kakav one značaj imaju za region?
"Mislim da su ljudi u svakom slučaju manje ili više zbog čitave ekonomske situacije u samom regionu i zbog slabog priliva sredstava i finansiranja vezanih za kulturu u dobroj mjeri osuđeni na koprodukcije, jer onda one omogućavaju ono što sami ne možete da ostvarite.
"To zapravo jeste neki kvalitet koji će nas nositi u budućnosti i koji će pokazati da tih 20 miliona ljudi koji razumiju ovaj jezik kojim govorimo imaju šta da kažu"
Ne mogu da kažem da ova predstava nije mogla da se izvede samostalno što se budžeta tiče vezano ili za JD ili za festival MESS, ali mogu da kažem da je mnogo bolje što se realizovala u koprodukciji jer prosto iz te produkcije smo dobili jednu mješovitu podjelu, dakle, jednu podjelu u kojoj imamo izvanrednu mladu glumicu iz Sarajeva Maju Izetbegović i zahvaljujući tome mi jesmo i nastupili na festivalu MESS i na tom mjestu otvorili sebi vrata i zahvaljujući tome ta predstava nosi jedan pečat i toga festivala.
Tako da ta vrsta spajanja različitosti kakve su razlike između Beograda i Sarajeva u ovom slučaju ili nekih drugih mjesta u Bosni ili Sloveniji, jeste nešto što može da donese kvalitet, prije svega u tim umjetničkim projektima koji su u ovom slučaju vezani za pozorište, a po mom osjećanju i onome svemu što se dešava u kinematografiji.
To zapravo jeste neki kvalitet koji će nas nositi u budućnosti i koji će pokazati da tih 20 miliona ljudi koji razumiju ovaj jezik kojim govorimo imaju šta da kažu o svemu onome što im se dešavalo u posljednje dvije decenije. "
Imali ste brojna gostovanja u Crnoj Gori. Da li imate uvid u stanje crnogorskog pozorišta i smatrate li da je mali broj predstava iz Crne Gore koje gostuju u Srbiji?
"Ja sam u posljednje dvije decenije često igrao u Crnoj Gori, najviše na Grad teatru i to u produkcijama koje su rađene ili u Grad teatru ili kao koprodukcije, što sa Ateljeom 212, što sa JDP-om, tako da sam neke od predstava sa kojima sam najviše zadovoljan igrao u Crnoj Gori, kao produkcija iz Crne Gore.
"Jeste potpuno u pravu kad kažete da je jedan minorni dio onoga što je crnogorska pozorišna produkcija nama dostupno u Beogradu"
Sjetimo se samo Banović Strahinje ili Karoline Nojber, pa onda Ivanova, pa u posljednje vrijeme Višnjika. Igrao sam i ovdje na sceni CNP-a, tako dobro poznajem ono šta se radilo i kako se radi, i dobro poznajem ljude koji trenutno rade u kulturi, prije svega u pozorišnom životu u Crnoj Gori, ali moram reći i na filmskoj sceni.
Ta se situacija bitno ne razlikuje od onoga što se dešava kod nas u Beogradu i što se tiče nekog kreativnog potencijala i što se tiče finansiranja. Mislim da i što se tiče same Crne Gore i kulturne politike koja postoji u Crnoj Gori mislim da smo ipak upućeni jedni na druge da se dopunjujemo u onome što radimo i mislim da to jeste budućnost.
Jeste potpuno u pravu kad kažete da je jedan minorni dio onoga što je crnogorska pozorišna produkcija nama dostupno u Beogradu i da to prosto nije dobro i da to nije odraz želje ili neželje onih koji to rade ili onih koji bi to gledali da predstave iz Crne Gore dolaze u Beograd.
Naprotiv, mislim da uvijek postoji interesovanje javnosti, prije svega stručne. Ja kad kažem mi smo ovdje tri dana, mi smo na Cetinju, i u Tivtu i u Podgorici, sa ispunjenim salama, to znači da postoji publika, kako ovdje tako i u Beogradu. Prosto je velika šteta da se to ne dešava i mislim da bi na tome trebalo raditi i mislim da za tim postoji velika želja i publike i stručne javnosti u Srbiji. "
Evropska unija je najavila da će finansirati koprodukcijske projekte, a vi ste rekli da bi bilo dobro da Srbija i Crna Gora u tom smislu dopunjuju?
"Apsolutno. Ni jedna ni druga sredina nijesu ekonomski tako dobro potkovane da bi se mogle ponašati kao Austrija koja se ponaša izdašno prema svojim segmentu društva koji pokriva kultura.
Tu se prosto radi o snažnim razvijenim ekonomskim sredinama koje u budžetima ostavljaju veliki dio za kulturu i taj dio za kulturu je u dobroj mjeri nepovratan u finansijskom smislu. Danas kada radite neki finansijski projekat dođete kod nekoga za koga znate da što se tiče ekonomskih sredstava može da pomogne, prvo njegovo pitanje je “Šta će mi se vratiti od toga?“ A onda kada mu kažete da mu se neće vratiti ništa osim reputacije, a on će reći “šta ima bilo ko od bilo kakve reputacije?”"
Da se osvrnemo i na Vaš produkcijski angažman na trilogiji filmova Miše Radivojevića, koja je zaokružena filmom “Kako su me ukrali Nemci“. Kako ste se odlučili da uđete u podukciju i sa kojim ste se poteškoćama sreli kao producent?
"Prije svega ja sam u produkcijskim vodama isključivo zbog Miše Radivojevića, i zbog toga što sam produkciju iskusio u svemu onome što sam radio u Ateljeu 212, te sam pozorišnu produkciju upoznao prilično dobro i znao sam koliko čega je neophodno da bismo napravili nešto što treba da izađe na scenu.
"Onda sam shvatio da mnogo mlađi autori danas znaju da ako krenu u film, da treba da se bave i produkcijom tog filma"
Onda sam zahvaljujući tome što sam upoznao Radivojevića našao zajednički jezik i u njegovom autorskom pogledu, kao i u autorskom viđenju svijeta i svega onoga što bi volio da napravi u svojim filmovima. I prosto mi je bila želja da nastavimo da radimo zajedno, a kad to nije bilo moguće i kad sam shvatio da se tu postavljaju određene barijere onda sam shvatio da bi trebalo sa grupom ljudi koju ja poznajem da uzmem da nešto probam da napravim i to se ispostavilo kao vrlo dobro.
Onda smo napravili produkcijsku kuću “Testament films“ i moje stalno upućivanje na ljude koji finansiraju filmske projekte je bilo to da kod nas postoje autori koji pripadaju generaciji ljudi na čijem čelu je i Miloš Radivojević, koji su živjeli u jednom potpuno drugom vremenu, kada nije trebalo brinuti o produkciji već samo o autorskom dijelu onoga što radite.
Onda sam shvatio da mnogo mlađi autori danas znaju da ako krenu u film, da treba da se bave i produkcijom tog filma, a da ovi autori koji imaju između 55 i 70 godina ne znaju ništa o tome, a da imaju kvalitete koje još uvijek mogu nekome da prikažu i zbog toga sam ušao u sve to.
Pretpostavljam da će još biti šanse da se uradi nešto možda i sa ljudima mlađe generacije, ali i sa onima koji imaju mnogo toga da kažu a prosto da nemaju mogućnosti da im neko pokrene produkciju."
Na šta ste ponosniji, na dobro odigranu ulogu ili uspješnu produkciju?
"Nekako to gledam vezano, a moram da vam kažem da ma kako to zvučalo da ja zapravo ne mogu da kažem da sam nešto ponosan. Uvijek imam više primjedbi na to što sam radio i smatram da je to moglo vjerovatno i drugačije i bolje od onoga kako je ispalo.
"Nažalost, pozorište je umjetnost zaborava i već danas imate ljude koji će se teško sjetiti predstava u kojima sam igrao"
Tako ti tragovi koje ostavljam i ja i sa ljudima sa kojima radim nadam se da će jednog dana doživjeti svoju pravu satisfakciju, ali taj dan vjerovatno ja neću doživjeti, ali će ga doživjeti moji potomci i potomci onih sa kojim sam radio, pa će na to biti ponosni.
Nažalost, pozorište je umjetnost zaborava i već danas imate ljude koji će se teško sjetiti predstava u kojima sam igrao, ali što se tiče filma to vam ostavlja neki trag i taj trag je neprikosnoven, i taj trag ostavlja duboki pečat vremena kome ste pripadali, i taj trag ostavlja i vaš autorski pečat onoga što ste radili i u tom smislu mogu da budem zadovoljan da ostaju neki tragovi filmova koje sam radio, a na kraju krajeva kod nekih ljudi ostaju i tragovi sjećanja na predstave koje sam igrao."
Jedan ste od najuspješnijih glumaca, producenata, a pozorišni poslenici kažu i jedan od najuspješnijih upravnika Ateljea 212. Da li vam ova karakterizacija “najuspješniji” više prija ili vas dodatno obavezuje?
"Najviše obavezuje. Ima i onih koji misle i da nisam najuspješniji, istina manji broj ljudi, ali do nekih mišljenja vam je stalo baš zato što su - kritički nastrojena. U svakom slučaju, kad kažu najuspješniji, postavlja se pitanje šta je moglo još i šta bi moglo još.
"Dakle, ja nijesam pristalica odustajanja, već da stvari treba gurati i tjerati naprijed"
Ova predstava koju trenutno igram već godinu i po dana me obavezuje svojom tematikom i stalno me upućuje na to da njen glavni junak u svojoj 50-oj godini života zapravo otkriva da ON koji je mislio da je ON ustvari je neko drugi, i da na tom mjestu njegov život počinje bez obzira što će se brzo završiti.
Dakle, ja nijesam pristalica odustajanja, već da stvari treba gurati i tjerati naprijed i da to najuspješniji ne znači da ste najuspješniji i da za sebe nikada to ne bih mogao da kažem, prije svega što je u našem poslu uspjeh relativna kategorija i ne možete ga klasifikovati i reći ovoj je najbolje. Možda je samo neki trenutak dobar, ali generalno ništa nije najbolje."
Da li je ova očigledna samokritičnost jedna od tajni vašeg uspjeha?
"Samokritičnost je jedna karakteristika koju mislim da bi čovjek trebalo stalno da ima u sebi."
Da li je pravi produkcijski put u regionalnoj saradnji?
"Ja vjerujem da jeste, jer svaka vrstu zatvaranja u ta neka mala tržišta nas osuđuje na neku vrstu ksenofobije, drugo na neku vrstu samoljublja, i da nas samim tim osudi na jedan vrlo uzak krug ljudi koji će to da konzumira.
Mi bismo teško sa ovom predstavom za tako kratko vrijeme probili put vani da nismo igrali i u Sarajevu, da nismo pod pečatom i MESS-a i JDP-a igrali na festivalu Bitef i da nismo tamo dobili nagradu.
Sad imamo pozive za festivale u Belgiji i SAD sa ovom predstavom i samim tim imate priliku da kažete nešto ne samo o sebi i o svom narodu, nego i o drugim narodima koji žive na ovom prostoru. "
Kako ste uspjeli da “pomirite“ dvije potpune suprotnosti - glumu i produkciju, i šta Vam više oduzima energiju?
"To nijesam mirio, to je nekako neko jedinstvo suprotnosti i potpuno dvije različite stvari, a to sam najbolje iskusio dok sam sjedio u stolici direktora Ateljea 212. To su stvari kojima se morate povinovati i zakoni koje morate pratiti i to su neke okolnosti koje vas stalno ograničavaju.
"Tako da gluma dozvoljava svu moguću slobodu, a produkcija vas ograničava sa svih strana"
Dakle, ako radite nešto što je produkcija onda vas to stalno ograničava, sebi postavite neki limit u kojem ćete se kretati i u kojem ćete se truditi da u okviru budžeta neke produkcije napravite to što treba da napravite.
A gluma je igra i kad jedno dijete ne možete spriječiti da se igra maksimalno u svojoj želji da učini svoj život zanimljivijim, tako su i glumci u dobrom smislu te riječi djeca i oni nemaju granica slobode u okvirima u kojima se mogu kretati, bilo da je u pitanju scena ili mjesto pred kamerom.
Tako da gluma dozvoljava svu moguću slobodu, a produkcija vas ograničava sa svih strana i to nekakvo jedinstvo suprotnosti kada spojite jedno s drugim imate kao rezultat pozorišnu predstavu ili igrani film i onda je to dobro."
Bonus video:
