Predstava "Elijahova stolica" u režiji Borisa Liješevića izvedena je 31. u Kraljevskom pozorištu Zetski dom, u okviru mini turneje po Crnoj Gori.
Uvijek kad se pomene ime ovog mladog reditelja, sjetim se jedne od meni najupečatljivijih angažovanih predstava, a to je "Čekaonica", Ateljea 212. Ta predstava, rađena po uzoru na verbatim teatar, odnosno pozorište u kojem autentične ljudske priče postaju dramski materijali, je izazvala bum istinskih pozorišnih doživljaja, kakvi se rijetko dešavaju.
Liješević je jedan od malobrojnih reditelja sa ovih prostora koji je svoj rad pretvorio u konkretan umjetnički potpis, svojstven samo njemu, po ugledu na neke aktuelne svjetske reditelje, kakvi su recimo Gočev ili Pandur.
Pregršt biografija u kojima su sadržane laži, prevare, ljubavi, emigracije, logori... uvjerljivo i umjetnički neosporno prenose prvaci srpskog teatra
Predstavu "Elijahova stolica" u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta, prate dobre kritike i nagrada na BITEF-u. Važnijim se čini to što komad privlači publiku gdje god se igra, a tako je bilo i u Kraljevskom pozorištu Zetski dom.
Pozornica Zetskog doma odlično je odgovarala ovom komadu, koji preispituje identitet kroz etničke, ideološke i religiozne topose.
Komad je skrojen prema romanu "Elijahova stolica" sarajevskog pisca Igora Štiksa. Priča prati Riharda Rihtera koji se početkom 90tih vraća iz Pariza u Beč, gdje pronalazi bilježnicu svoje majke u kojoj se nalazi šokantan sadržaj.
Poslije 50 godina shvata da on nije čovjek koji jeste, te da su njegovi korijeni negdje drugo, odnosno u Sarajevu. Potraga za ocem se nastavlja u okupiranom Sarajevu 1992. godine...
Dramatizaciju romana je uradio Darko Lukić, dok je adaptaciju dramatizacije potpisao Liješević. Za dramaturgiju predstave, bio je zadužen Branko Dimitrijević.
Proizvodi nacionalnih politika u Evropi (pogotovo Istočnoj) pokazali su se osnovnim načinom za ujedinjavanje ljudi, a potom i za razjedinjavanje
Šest lica kombinuju vrijeme i prostor u kojem glume, pritom se gledaocu ne ostavlja pozicija isključivo posmatrača, već se od njega zahtijeva aktivno učešće u razumijevanju ovih razlika.
Dramaturški, ovaj koncept je prilično zahtjevan, ali postignuti efekat u nekom smislu stavlja gledaoca u povlašćen položaj, dozvoljavajući mu da sam pronađe ključ čitanja predstave.
Radnja se odvija uglavnom na proscenijumu. Rijetka su glumačka odlaženja u dno scene. Dakle, glumci su veoma blizu, i samim tim ideja da ljudi sa ovih prostora identitet doživljavaju kao nešto zadato i nepromjenjivo, nalazi odličnu simboličku ravan u ovakvom rediteljskom rješenju.
Pregršt biografija u kojima su sadržane laži, prevare, ljubavi, emigracije, logori... uvjerljivo i umjetnički neosporno prenose prvaci srpskog teatra Vlastimir Đuza Stojiljković, Svetozar Cvetković, Renata Ulmanski, te mlade snage Jelena Trkulja, Maja Izetbegović i Bane Jevtić.
Izdvaja se gluma Maje Izetbegović, uzimajući u obzir izuzetan glumački nivo svih članova ansambla predstave. Ova glumica donosi novu energiju na scenu i životnost u igri, kakva se rijetko viđa.
Scenografiju potpisuje Gorčin Stojanović, a i ona sama priča priču. Tu je katkad atmosfera toplog doma, razrušenog doma, atmosfera skloništa, ulice, ali prije svega korisne pozornice. Za kostimografiju je bila zadužena Maja Mirković i ona lijepo kombinuje odjeću koja treba da kombinuje vremena odigravanja radnje.
Predstava "Elijahova stolica" je pored svojih idejnih zadatosti, posvećena glumcu
U Liješevićevom komadu Vlastimir Đuza Stojiljković igra dva lika - sarajevskog Jevreja Simona i oca Riharda Rihtera, čime reditelj demistifikuje postojanje oca sa kojim se ne razgovara i onog koji ne postoji, ali se sa njim razgovara, jedan od najkomleksniji ljudskih odnosa.
Proizvodi nacionalnih politika u Evropi (pogotovo Istočnoj) pokazali su se osnovnim načinom za ujedinjavanje ljudi, a potom i za razjedinjavanje. Mislim prije svega na načine koji izazivaju neprestanu borbu za prevlast jednih nad drugima.
Incest koji se pojavljuje u fabuli, implicira baš na ovu fantastičnu situaciju spajanja nespojivog, odnosno spajanja naizgled slučajnojsti sa prirodnom težnjom za "istom" krvi. Stoga, u Liješevićevom komadu incestuozna situacija edipovskog karaktera, ima za cilj prije svega etničku valorizaciju.
Predstava "Elijahova stolica" je pored svojih idejnih zadatosti, posvećena glumcu. Profesiji o kojoj se u moru umjetničkih ega sve manje vodi računa. Pogotovo u Crnoj Gori.
Lijepo je s vremena na vrijeme pogledati izvrsno teatarsko djelo sa kompletnim umjetničkim utiskom.
Večeras u CNP-u
Predstava "Elijahova stolica" biće izvedena u srijedu, 1. februara na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta, sa početkom u 20 sati.
Štiksov roman "Elijahova stolica" preveden je do sada na desetak evropskih jezika
"Romanu me privukla tema potrage za Ocem kao potrage za tajnom vlastitog identiteta. Naročito mi je drago da se to dogodilo u JDP-u gdje sam već imao komad na tu temu "Dragi tata", Milene Bogavac, tako da sam ovo na neki način doživio kao neki tematski kontinuitet mog prisustva u JDP-u.
Mene uzbuđuje kad publika treba da pročita predstavu, kada sa dizanjem zavjese NE počne iluzija koja savršeno dočarava neko drugo vrijeme i prostor u kojem će se dogoditi određene stvari, a iluzija se završiti raspletom i spuštanjem zavjese...", zapisao je reditelj.
Štiksov roman "Elijahova stolica" preveden je do sada na desetak evropskih jezika. Odlomak iz romana uvršten je u antologiju Best European Fiction, objavljenu u SAD 2010. godine.
Bonus video:
