Rijetko se dešava da novogodišnji provod nosi određenu političku težinu. (Kad kažem “politička težina provoda”, ne mislim na crnogorske estradne umjetnike koji na Javnom servisu pjevaju jednu od mnogobrojnih niskokaloričnih pop-oda Crnoj Gori.) Razlog je u tome što se svi na dočeku Nove godine obično svojski trudimo da potisnemo užase političke stvarnosti. I kako se to onda može desiti da praznično raspoloženje i slavlje nose političku poruku?
Tako što ste okruženi bijesnom njujorškom policijom. Ovoga puta “plavci” nisu održavali bezbjednost na Tajms skveru, već su režali na pripadnike pokreta “Okupirajmo Vol strit” koji su, na opšte iznenađenje (i moje lično oduševljenje), odlučili da sebi za Novu poklone – park Zukoti.
Pomenuti pokret smatram najznačajnijom pojavom u prošloj godini: i u zastrašujućoj svjetskoj sili, nezvaničnoj globalnoj imperiji, našlo se ljudi koji jasno vide, slobodno misle i još su dovoljno odvažni da to što misle i glasno kažu. Građani Sjedinjenih Država shvatili su da je svejedno da li biraju republikance ili demokrate sve dok ove partije postoje kao dva vida artikulacije interesa istovjetnog krupnog kapitala.
Nije narod probudila kriza, već reakcija države na nju: građani su radili i trpjeli sve do trenutka dok nije uveden, kako Žižek reče, “socijalizam za bogate”. Dakle, ako radnik uprska – dobije otkaz, ali ako banka malverzacijama uspije da ukopa ne samo milione ljudi već i sebe – država je tu da je spasi. Upravo je malobrojna elita koja propagira slobodno tržište zaštićena od njegovog divljanja ni manje ni više nego državnom intervencijom, dok je sve ostalo prepušteno vrebajućoj propasti. Čovjek se mora zapitati šta stoji iza tog tobožnjeg paradoksa, a kad se već zapita, neminovno će doći do stare priče o perfidnoj manipulaciji i, naravno, o privilegijama. Tako je cinizam poznog kapitalizma dosegao vrhunac kada je sasvim otvoreno pokazao da bogati ne moraju da brinu o rizicima, jer će ih sistem nagraditi čak i za kriminalne aktivnosti. Stoga se ne treba čuditi što se našlo građana koji će uperiti prst na prvenstveni izvor problema u savremenom svijetu – Vol strit.
Zato me je i radovao odlazak u Njujork, posebno zbog prilike da porazgovaram sa “okupatorima” i uključim se u njihove aktivnosti. U posjetu sam otišao starim prijateljima koji su u pokretu aktivni još od njegovog začetka. Iako protjerani iz parka Zukoti, koji sada danonoćno čuva policija, “okupatori” se svakodnevno sastaju i u brojnim radnim grupama, diskutuju, planiraju dalje aktivnosti. Nažalost, otkako im je zabranjeno okupljanje, postali su nevidljvi za širu javnost. Sve do 31. decembra, kada su, uprkos policijskoj blokadi, opet zauzeli park.
Oko devet uveče, s prijateljima sam došao u park koji je bio gotovo prazan. Nigdje na vidiku nije bilo prijetnje zbog koje bi ga organi reda ispraznili. Pošto se činilo da od masovnije proslave Nove godine u parku neće biti ništa, šetnjom smo se zaputili ka Tajms skveru, da se smorimo uz Lejdi Gagu i gradonačelnika Blumberga. U jednom trenutku, stiže SMS poruka da padaju barikade u parku. Trkom nazad.
Dočekao nas je sljedeći prizor: nezadovoljni građani – mahom studenti i radnici koji su ostali bez posla – podizali su metalne prepreke, odnosili ih i bacali na gomilu usred parka. Policija se povukla i zvala pojačanje. Kao i uvijek kad sila ustukne pred slabijim, park je počeo varničiti čudesnom atmosferom: jedni su otimali barikade, drugi su svirali, treći pjevali… Pokret se ne zalaže za revoluciju, već za pobunu. U današnjem svijetu, suštinske promjene se dešavaju na mikropolitičkom nivou svakodnevnog života, a prvi korak ka tome je nedisciplina u ustaljenom obrascu našeg konzumerističkog života. Zato, umjesto da odu na Tajms skver, slobodoumni građani došli su u pusti park, da još jednom ukažu na to da problem nije riješen. Sa zadovoljstvom sam im se pridružio u “uznemiravanju javnog reda i mira”.
Ubrzo su masovno počeli da pristižu i drugi: od srednjoškolaca do univerzitetskih profesora. Ni “njujorški plavci” nisu posustajali – pojačanje im je dolazilo pješice, u maricama, na konjima, u helikopterima… Preda mnom je bila impresivna gomila nabacanih metalnih barijera – “planina od prepreka”, kako su joj odmah dali ime – koju su “okupatori” ljubomorno čuvali od policije.
Svaki put kada bi se “plavci” približili da barikade vrate na svoje mjesto, na putu su im se ispriječili građani, gađajući ih novogodišnjim ukrasima i slatkišima, uz povike “Sramota!” Kada je otkucala ponoć, čuveni poklič: “Čija je ulica?”, mutirao je u: “Čija je godina?” Na stotine ljudi je uzvicima odgovaralo: “Naša godina!” Susjednu zgradu prekrio je sada već čuveni natpis “99%”. I zaista, tokom nekoliko sati, ovi ljudi su pokazali da – za razliku od brojih političara, kvazi-intelektualaca i autističnih akademika – jasno vide i ne boje se da istaknu u čemu je problem sa savremenim svijetom – u kapitalu koji ne odgovara nikome, a utiče na život svakoga. Nova godina jeste stvar konvencije, ali u parku Zukoti, prvi put u svom životu, osjetio sam da je 1. januar donio “nešto” zaista novo. Šta tačno – vidjećemo!
I mnogi su cinici te noći mirno legli da spavaju misleći da se to samo zabavljala šaka “huligana” i “bijesne djece koja imaju sve”. Drakonske mjere protiv “okupatora Vol strita” dokazuju, međutim, suprotno. Objašnjavajući strah totalitarnih režima od glasa pjesnika, dakle po definiciji najbezazlenijih ljudi, Šejmas Hini je to sažeo riječima: “Dovoljan je jedan kristalno jasan glas da staklo naprsne. I ne treba ništa više od najsitnije pukotine. Na tom su se terenu već mnogi okliznuli.”
Pri povratku, prijatelji su mi rekli da obratim pažnju na automobil u ulici s desne strane. Pisalo je “Ministarstvo unutrašnje sigurnosti Sjedinjenih Država”. Da, oni tipovi što ih gledamo u filmovima kako love potencijalne teroriste. Jer, svako ko pokaže srednjak Vol stritu potencijalni je terorista. Jedan transparent te večeri, parodirajući ono čuveno “jedna nacija pod Bogom”, glasio je: “Jedna nacija pod nadzorom”. Nažalost, nije samo jedna nacija pod nadzorom, već je cijeli svijet pod kontrolom – “jednog procenta”.
Bonus video:
