Ode i stari hotel Crna Gora...
U već bivšoj bašti, već bivšeg hotela Crna Gora u Podgorici, postavljen je prije skoro mjesec dana kamen-temeljac budućeg, luksuznog hotela Hilton Podgorica Montenegro. Radi se o sjajnih pet zvjezdica - budućih, naravno - u kombinaciji sa intervencijom u pet faza na starom hotelu - čitaj: silovanjem starog hotela u pet faza - koje bi trebalo da bude obavljeno, pročitah negdje, za nekih 3 godine, ako sam dobro zapamtio.
Bacili su po dvije lopate žitkog betona u jednu iskopanu rupu - i zabava je počela, barem simbolično.
Nije šala.... Predrag Sekulić, ministar održivog razvoja i turizma u Vladi Crne Gore, i Žarko Burić, vlasnik firme Normal Company, što stoji iza kompletnog, nadasve ambicioznog poduhvata dovođenja/uvođenja Hiltona u ove naše lude krajeve - bacili su po dvije lopate žitkog betona u jednu iskopanu rupu - i zabava je počela, barem simbolično - a grad je - na stranu prečesto pominjanje “elitne internacionalne klijentele” - opet stigla stara kletva.
Hoću da kažem da sam ubijeđen da će se buduće generacije Podgoričana kud i kamo indiferentnije odnositi prema budućem hotelu - ako hotel uopšte bude završen i otvoren.
Sa druge strane, posljednjih sto i kusur godina urbanog razvoja Podgorice je obilježeno apsolutnim nepoštovanjem učinaka prethodnih generacija od strane narednih - što možda podrazumijeva i da aktuelne generacije nikako nisu nalazile načina da svoje vizije prenesu narednima. Što se mene tiče, nekako sam se, ni sam ne znam kako, zakačio za fazu urbanističko-arhitektonskog djelovanja nakon Drugog svjetskog rata - do sredine sedamdesetih godina, recimo - pa cijenim nadasve tu čistu, jasnu, tvrdu i urasterisanu totalitarnu liniju - što je tvrđa i urasterisanija - to je mi je draža. A cijenim i teraco - ali to je sasvim druga tema.
OK - idemo dalje...
Biznis se još jednom oglušio o vapaje struke - koja nikada nije ni kapirala neoliberalni biznis, ako ćemo pravo - niti je neoliberalni biznis kapirao (slobodomisleću) struku.
Prošlog utorka... da, definitivno je bio utorak - zavirio sam iza ograde i ustanovio da radovi nisu daleko odmakli.
Prošlog utorka... da, definitivno je bio utorak - zavirio sam iza ograde i ustanovio da radovi nisu daleko odmakli - bašta je žešće prerovana, ali se nije išlo duboko, uklonjen je onaj prelijepi sivi kamen kojim je bila popločana (baš me zanima gdje je završio taj kamen), posječeno je nekih petnaestak debelih stabala, i to je otprilike sve što je do sada urađeno - pa pomislih da je pravo vrijeme da napišem koji redak o hotelu Crna Gora - o toj kultnoj/ kulturnoj instituciji, što je u svoje vrijeme odigrala jednu od ključnih uloga u formiranju i afirmisanju nečega što bismo mogli nazvati, uz stanovite ograde svakako, titogradskim duhom.
Stavio bih i atribut - urbanim - ispred imenice - duhom - ali mi se čini, odavno, da je taj atribut izlizan od prekomjerne upotrebe - danas se svako osjeća urbano, definitivno - a ni Podgorica se još nije otarasila, niti će se, kako sada stvari stoje, uskoro otarasiti stanovitih primjesa palanačkog duha. Tu ne pomažu mnogo ni brendovi poput Hiltona - upravo suprotno - odmažu.
Pade, dakle, još jedan od autentičnih simbola grada Titograda...
Dakle, presijecite u mislima, za početak, današnji Bulevar Svetog Petra Cetinjskog na nekih 50 metara iza hotela Crna Gora, u pravcu Ribnice, tj. Cvijetinoga brijega - jer je upravo na tom mjestu bulevar završavao 1953. godine - kada je otvoren hotel.
Zamislite baštu hotela i mlade sadnice drveća svuda unaokolo po ledini, današnjem parku - pa pojačajte ton, Nova varoš je u to vrijeme bila veliko, bučno gradilište, gradilo se na sve strane - a možete slobodno da dodate i oblak prašine iznad Nove varoši, da biste pojačali dojam - pa krenite brzim hodom - ljudi su tada odlučno koračali, nisu se vukli kao danas - od parka u najavi ka zapadu, ka Morači, pomenutim bulevarom, pored objekata reprezentativnih republičkih institucija. Možete i da zapjevate usput, gromko, ali samo ako vam je stvarno do pjesme: Sve prste na ruci, u jadu i muci/ Partizanska stvorila je svijest/ Pa sad kad i treba, do sunca do neba/ Visoko mi dižemo pest.
Kad dođete do Bulevara Stanka Dragojevića - do nedavno Ulice Stanka Dragojevića - bićete uveliko svjesni te ortogonalne matrice ulica koje definišu zatvorene gradske blokove. Sad okrenite nazad, ka hotelu Crna Gora, i shvatićete da je taj izduženi monolitni kvadar zapravo savršen način da se skrati i zatvori blok sa istočne strane, prema parku - pogotovo ako imamo u vidu da je orijentacija hotelskih soba ka istoku najpoželjnija.
Društveno-političke konotacije i implikacije vezano za činjenicu da je od 1953. u Podgorici postojao hotel Crna Gora su nesagledive. Možda je dovoljno reći da je to bila jedina institucija te vrste u Titogradu - sve do 1967, dakle čitavih 14 godina, do trenutka kada je otvoren drugi hotel - Podgorica - mada taj hotel nikada nije imao ni djelić aure hotela Crna Gora. Nemam apsolutno nikakvih pouzdanih činjenica, niti elemenata na osnovu kojih bih mogao da izgradim sliku o hotelu neposredno nakon otvaranja - volio bih da znam nešto o tadašnjoj klijenteli, na primjer, ko su bili ljudi koji su u to vrijeme imali posla u Titogradu, da li su bili sve sami Crnogorci i Jugosloveni, ili je bilo i stranaca - Amerikanaca, recimo - ali sam ubijeđen da je hotel Crna Gora dugo bio neka vrsta sjajnog kulturalnog svetionika.
Usudio bih se da dodam da hotel Crna Gora po mnogo čemu pripada integralu predratne jugoslovenske funkcionalističke i bezornamentne arhitekture.
Opet, iznenadio sam se, moram priznati, kad sam čitajući komentare ispod razgovora sa Mladenom Krekićem, autorom projekta Hilton Podgorica Montenegro, objavljenom na jednom Internet-portalu - primijetio da hotel Crna Gora među mlađim naraštajima crnogorskih zaljubljenika u arhitekturu i uopšte u prostor (kao medij) - predstavlja epitetom “komunističke arhitekture” - koja se doživljava kao krajnje negativna pojava, naravno. Čiste, strogo urasterisane, “totalitarne sandučare” definitivno nisu omiljene među mladima.
O hotelu Crna Gora sam, da budem iskren, počeo da razmišljam tek koju godinu unazad - i to baš u Tirani, glavnom gradu susjedne nam Albanije - ali o tome u narednom broju.
E da, umalo da zaboravim - ako vas baš zanima opus Mladena Krekića - onda vam toplo preporučujem Internet stranicu archilovers.com. Kad ugledate to malo, prekrasno crveno srce umjesto tačke na “i”, biće vam jasno da je archilovers zapravo profesionalna arhitektonska mreža - a ne portal - i kao takvu je ne treba potcjenjivati - ali to ipak nije mjesto na koje treba češće navraćati - pogotovo ako imate pametnijeg posla.
Bonus video:
