Jedan je Đoković Novak

Đoković je sredinom sezone ispunio cilj, ugrabio prvo mjesto na ATP listi, i to na najljepši mogući način - osvajanjem titule na Vimbldonu.
0 komentar(a)
Ažurirano: 02.01.2012. 09:58h

Novak Đoković

Godinu je počeo kao treći reket svijeta, kao igrač kojeg su mnogi teniski stručnjaci počeli da otpisuju jer je nakon Australijan opena 2008. predugo čekao novu grend slem titulu i nije bio pravi rival Rafaelu Nadalu i Rodžeru Federeru. A onda - eksplozija. Novak Đoković je u 2011. nije bio samo najdominantniji teniser svijeta, već i najbolji sportista planete. Beogradski teniser, koji i sam voli da kaže da je porijeklom iz Jasonovog Polja, nadomak Nikšića, zadivio je planetu nevjerovatnim igrama, rezultatima i rekordima koje će rijetko ko u budućnosti moći da dostigne. I sve to u zlatnoj eri tenisa...

Sve je počelo na mjestu uspjeha, u Melburnu. Đoković je stigao bez prevelike pompe, tek kao favorit iz sjenke. Ali, igrao je toliko dobro da je i njegov vječiti kritičar Mats Vilander zapanjeno izjavio:

„Kada je bilo najpotrebnije, Đoković je izuzetno podigao nivo igre. Tomaš Berdih, Rodžer Federer i Endi Marej u nizu, 9:0 u setovima, bez šansi da ijedan izgubi. Nevjerovatno urađeno. Ima još mnogo grend slem titula u svojim rukama, a ni prvo mjesto na ATP listi neće moći da mu izmakne ako nastavi da igra ovako”, istakao je legendarni Šveđanin u prenosu „Eurosporta”.

Sedmostruki osvajač grend slem titula je bio potpuno u pravu. Đoković je sredinom sezone ispunio cilj, ugrabio prvo mjesto na ATP listi, i to na najljepši mogući način - osvajanjem titule na jednom od najvažnijih sportskih događaja na svijetu, Vimbldonu. Do ostvarenja svoja dva dječačka sna u samo jednoj sedmici, 24-godišnji srpski as je stigao prvo pobjedom nad Žo-Vilfredom Congom u polufinalu, a onda i nad Rafaelom Nadalom u finalu, i to petom uzastopnom. Nakon Mastersa u Indijen Velsu i Majamiju, Kralja šljake je porazio i na njegovoj podlozi, na velikim turnirima u Madridu i Rimu, čime je stekao veliku psihološku prednost. Zbog toga njihovo peto, ali i najvažnije finale u sezoni, nije ni bilo previše rezultatski uzbudljivo. Đoković je dominirao u prva dva seta, dozvolio sebi opuštanje u trećem, ali je već u 4. opet bio pravi i postao kralj Londona.

Da je potpuno „ušao u glavu” Nadala, Nole je potvrdio i u Njujorku, gdje je osvojio treći grend slem u sezoni, i to opet na isti način - dobio je prva dva seta, izgubio treći, a onda u četvrtom opet zgromio Rafu. U toj gotovo perfektnoj seriji, koja je trajala od finala Dejvis kupa u decembru 2010. godine do kraja US opena, upisao je 66 pobjeda i svega dva poraza. A samo je jednom bio nadigran (drugi put se predao Mareju zbog povrede) - u polufinalu Rolan Garosa, kada mu je pobjeda donosila prvo mjesto na ATP listi, nije bio ni sjenka igrača koji je do tada harao, što je Federer iskoristio da ga savlada i prekine mu niz od 43 trijumfa.

Osveta je stigla na Flešing medouzu. Rodžer je u 5. setu polufinala vodio 5:3 i 40:15 na svoj servis, ali je Novak jednim od poena koji će biti upisan u istoriju tenisa, potpuno promijenio dešavanja na terenu. I postao kralj Njujorka. Ništa više nije moglo da poništi njegovu fenomenalnu godinu i zvanje najboljeg sportiste planete. Čak ni to što je zbog povreda u finišu sezone gubio od mnogo gorih od sebe...

Sebastijan Fetel

Da nije bilo nevjerovatnog Đokovića, sportista sezone bi gotovo sigurno bio Sebastijan Fetel. As iz Hepenhajma je pokazao da nije uzalud još davno nazvan Bejbi Šumaher, jer je titulu u Formuli 1 odbranio na spektakularan način - u 19 trka je slavio 11 puta, osvojio je 15 pol-pozicija, čime je oborio rekord Najdžela Mensela, samo na dvije trke nije bio na pobjedničkom postolju... Pitanje prvaka je riješeno mnogo prije kraja sezone, a da se nije opustio, as Red Bula je mogao da ispiše još neke stranice istorije.

Baksuzni Usein Bolt

Mislilo je da je dovoljno da se najbrži čovjek svih vremena samo pojavi na stazi i da je sve gotovo. Ali, pokazalo se da i od Useina Bolta postoji neko ko je jači. Zapravo nešto - glupa pravila. Munja sa Jamajke ostala je bez titule prvaka svijeta na 200 metara zbog greške na startu. Kako je IAAF prije nekoliko godina promijenila pravilo, pa je dozvoljeno samo jedno pogrešno kretanje, Bolt je diskvalifikovan iz finalne trke na 100 metara u Daeguu poslije samo jednog kiksa. Zlato je otišlo njegovom zemljaku Johanu Blejku, Gromovnik je morao da se zadovolji titulama na dvostruko dužoj dionici i u štafeti 4X100, koja je opet pomjerila granicu svjetskog rekorda.

Dirk Novicki

Da je neko prije 60-ak godina govorio Amerikancima da će im idol biti jedan Njemac, vjerovatno bi se samo nasmijali. Dirk Novicki je uspio da uradi upravo to - fenomenalni košarkaš je izvanrednu karijeru krunisao osvajanjem šampionskog prstena u NBA ligi i postao prvi Evropljanin koji je kao kapiten podigao pehar „Leri O’Brajen”. I zaslužio divljenje Amera. Njegova „divlja telad” iz Dalasa su ispisala jednu od najljepših priča svjetskog sporta, jer je tim sastavljen od veterana i vječitih luzera u velikom finalu nadigrao već viđenu imperiju, Majami Hitse sa Dvejnom Vejdom i omraženim Lebronom Džejmsom.

Smrt Simonćelija

Baksuznog 23. oktobra čitav svijet je bio u šoku. Okončan je život Marka Simonćelija, jedne od najvećih nada svjetskog motociklizma. Italijanski as, koji je bio omiljen i među vozačima i navijačima zbog vedrine i atipičnog izgleda, imao je jednu crtu karaktera koja mu je u karijeri mnogo pomogla, ali ga je na kraju koštala života - volio je da rizikuje. Uvijek je vozio na limitu, kao i u tom nesrećnom 2. krugu na Velikoj nagradi Malezije u Sepangu. Glavom je podletio pod motore Kolina Edvardsa i svog idola Valentina Rosija. Spasa nije bilo, svijet se u suzama oprostio od Sika.

Dominacija Norveške

Nakon rukometaša Francuske, i njihove koleginice iz Norveške su uradile istu stvar - spojile su sve tri najvažnije krune. Olimpijske i evropske prvakinje u Brazil nisu otišle kao glavne favoritkinje, ali su igrale toliko moćno da titula šampiona svijeta nije mogla da im izmakne. Nakon startnog poraza od Njemačke, Skandinavke su redom rušile sve i uradile nešto što je prije uspjelo još samo Dankinjama. Na tom putu, možda i najteži rival je bila Crna Gora (28:27). „Crvene” su u Brazil otišle kao jedan od favorita za medalje, ali su ispale već u osmini finala od Španije. Nešto nije funkcionisalo u njihovoj igri, tek na momente su djelovale kao pravi tim...

Dupla kruna Srbije

Prvi put od 1991. jedna zemlja je šampion Evrope u odbojci u obje konkurencije - 20 godina nakon SSSR-a, to je uspjela Srbija. Prvo su se na tron u Beču popeli Igor Kolaković i njegovi izabranici, dvije sedmice kasnije to su uradile i Jelena Nikolić i saigračice u Beogradu. To je još jedan pokazatelj koliko se u OSS ozbiljno radi...

Makedonsko čudo

Pred početak 37. Eurobasketa, Makedonci su bili jedni od potpunih autsajdera. Na startu ih je savladala Crna Gora, ali se nakon tog meča sve promijenilo - fenomenalni Bo Mekejleb, koga su navijači u ex-YU republici toliko zavoljeli da su ga prozvali Borče Mekejlebovski, i ostali izabranici Marina Dokuzovskog rušili su pred sobom Hrvatsku, Grčku, Finsku, Bosnu i Hercegovinu, Gruziju i Sloveniju. Poraz od Rusije u meču za prvo mjesto u grupi ih je „osudio” na okršaj sa Litvanijom u četvrtfinalu. Ni to nije bio problem za momke velikog srca, koji su srušili domaćina, ali im je u finišu šampionata nedostajalo i svježine i kvaliteta da prigrabe medalju. Prava nagrada bila za Mekejleba, Pera Antića i društvo bio bi plasman na Olimpijske igre... Crna Gora nakon pobjede nad bivšim zemljacima nije savladala nikoga, pa se već nakon prvog kruga završila debitantski nastup na velikim takmičenjima.

Kadel Evans

Konačno je i on dočekao svojih pet minuta slave. Čovjek koji je još 1998. i 1999. bio pobjednik Svjetskog kupa u mauntin bajku, pokazao je da i u klasičnom biciklizmu može mnogo. Kadel Evans je iz prikrajka vrebao svoju šansu i sa pune 34 godine osvojio najprestižniju i najtežu trku na svijetu „Tur de Frans”, i to ispred sjajnog Endija Šleka i velikog Alberta Kontadora. Valjda je svima jasno ko je najbolji sportista Australije za 2011. godinu...

Udes Roberta Kubice

Robert Kubica definitivno nema sreće. Čovjek koji je 2007. na Velikoj nagradi Kanade tek lakše povrijedio nogu, iako je udes bio stravičan, 6. februara ove godine je jedva izvukao živu glavu. Na reliju u Andori, pilot Renoovog Formula 1 tima u svojoj „škodi fabiji” je probio bankinu, a udar je bio toliko jak da je tek poslije više od sat izvučen iz automobila. Doživio je teške povrede ruke i noge, zbog kojih je propustio cijelu sezonu u „najbržem karavanu”, a pitanje je i da li će ikada više voziti...

Galerija

Bonus video: