Zoran Bojović, jedan od rijetkih crnogorskih video umjetnika, pored toga što je pokretač AVI festa, najpoznatiji je kao jedan od osnivača "Zabjelo Republike" i reditelj kultnog filma "Zlatne čakije".
Bojović je bio u žiriju nedavno završenog festivala "Videomedeja", koji je Srbija proglasila manifestacijom od posebne važnosti.
Video art u Crnoj Gori ima status "manje" umjetnosti, gotovo nepoznate i nepriznate, a Bojović problem vidi u favorizovanju dominantnih i poznatih matrica. Domaća umjetnost nema ni adekvatnu kritiku, ne samo kada su u pitanju "marginalne" pojave, nego ni za film (mejsntrim i alternativni), strip, performans...
"Bilo koja vrsta savremene umjetnosti kod nas jako teško će dobiti status koji joj pripada. Razloge te teške težine možemo naći u favorizovanju dominantnih kulturoloških matrica koje su duboko ukorijenjene u postojeći sistem vrijednosti.
Takođe, izvorno naša, tradicionalno anahrona i samodovoljna kulturna produkcija, jednostavno ne želi da primijeti i prizna postojanje drugačijeg koncepta tzv. nezavisne kulture. Tako je i sa video artom. Osim margine, autorima video arta se ne ostavlja nijedan drugi prostor", rekao je Bojović.
Na festivalu "Videomedeja" ste prikazali svoje radove, ali i selekciju sa AVI festa. Kakva je slika nakon toga?
"Učešća na inostranim festivalima su odlična prilika da pokušate postaviti stvari na svoje mjesto. Upravo zbog postojanja mehanizama i standarda koji su u stanju da ocijene vaš rad.
"Vani postoje razni slojevi opravdanih stereotipa kada je naša savremena kultura u pitanju"
Mi, nažalost, danas nemamo ni tih mehanizama niti tih standarda, pa tako ni relevantnu kritiku ne samo video arta, alternativnog filma, stripa, performansa nego čak i mejnstrim filma.
Da ne govorim o usamljenim subkulturnim punktovima i njihovoj produkciji. To jednostavno nema ko da ocijeni. Tako se i događa da ponekad prava mala remek-djela ostanu neprimijećena, a brzo i izgubljena i zaboravljena.
Vani postoje razni slojevi opravdanih stereotipa kada je naša savremena kultura u pitanju. Jedan od tih stereotipa je da se kod nas skoro i ništa ne dešava kada je video art u pitanju. Tako da je prikazivanje kratkih filmova sa AVI festa ili moje retrospektive kratkih video radova upravo pokušaj rušenja tih stereotipa."
Što je i gdje je crnogorska video umjetnost "gledano sa strane"?
"Videomedeja" je festival sa oko 500 filmova raznih žanrova iz cijelog svijeta i to vam dođe kao neki minijaturni presjek aktuelne produkcije video arta. Produkcijski, ne možemo se upoređivati sa ogromnom većinom tih filmova. Suštinski, a to su ideje i teme koje su u fokusu, ima nade za nas. Kamera tamo ili kamera ovdje - stvar je u nama.
Razlika je, da ponovim i to je presudno, u ambijentu koji prepoznaje ili, kao u našem slučaju, ne prepoznaje vaš rad. A kad nema prepoznavanja, nema ni kontinuiteta, sistematizacije, klasifikovanja, priznanja, nagrada."
Podgorički AVI fest je jedini u Crnoj Gori te vrste. Što se dešava u domaćem video artu? Nema ljudi koji se time bave, ili nema podrške?
"Mi se moramo pomiriti sa činjenicom da nas brojčano ima jako malo i da je veličina naše cjelokupne populacije ravna jednom osrednjem evropskom gradu. Kada je tako, svaki slobodan čovjek ili ako hoćete svaki umjetnik je zaista zlata vrijedan.
"Znači, autora ima, a podrške ima tek toliko da se ne ugasimo"
Druga je stvar što nadležni organi ne vide ili ponekad i ne žele da primijete postojanje tih ljudi. Naših 20 autora koji skoro u kontinuitetu od 2006-te prikazuju radove na AVI festu danas predstavljaju neformalnu scenu savremenog video arta i bez njih ne bi bilo govora o crnogorskom video artu.
Znači, autora ima, a podrške ima tek toliko da se ne ugasimo."
Pošto je ta umjetnost nešto između filmske i likovne umjetnosti, na koji način biste je vi opisali?
"Video umjetnost doživljavam prije svega kao formu koja mi omogućava slobodu izražavanja. To je isto tako prostor koji me potpuno rasterećuje od komercijalnih ciljeva, trendy formi i šablona, - medijskog tuškizma.
Takođe, u video artu ne postoji prostor omeđen fizičkim granicama. Nema toga što ne možete snimiti. Žanrovi su pomiješani. I to ga čini neodoljivim. Meni je to sasvim dovoljno."
S obzirom da je veoma malo ljudi koji se bave tom vrstom umjetnosti, kako bi se ta forma mogla izdefinisati? Koji su mogući modeli njenog "zaživljavanja"?
"Živimo u doba multimedije. Svako ko ima kameru u telefonu je potencijalni režiser svog filma. Nikad nije bilo lakše snimati. No, postoji nešto što ne pripada svijetu brojeva i tehnologije. To je kreacija, a ona je odraz slobode duha.
"Forme savremenog arta mogle bi zaživjeti primjenjujući formulu kao i bilo gdje u svijetu - promišljena kulturna strategija"
Tako da je apsolutno nebitno, što se tiče video arta, doručkujete li u Bristolu, a spavate li negdje Preko Morače. Bitno je da ste jedinstveni u svojoj slobodi izražavanja.
Kada govorimo o favorizovanju bilo kojeg savremenog umjetničkog refleksa na stvarnost kod nas, mi se neminovno moramo odraziti u ogledalu sopstvene nemoći da najzad stvorimo ambijent u kojem bi se kreativni pojedinci mogli realizovati.
Ne samo u umjetnosti nego i u nauci, obrazovanju, politici ili bilo kojoj drugoj djelatnosti. Nepostojanje ambijenta u kojem bi se prepoznale i favorizovale prave vrijednosti osnovni je uzrok naše zaostalosti, naše kulturne inferiornosti i drugih društvenih guba od kojih oboljesmo.
Forme savremenog arta mogle bi zaživjeti primjenjujući formulu kao i bilo gdje u svijetu - promišljena kulturna strategija.
Davno snimljene "Zlatne čakije" su i dalje aktuelne. Doživjele su status kultnog filma. Pored specifičnosti podgoričkog humora i jezika, lako su prešle granice i generacija i mentaliteta. Što se dešava sa njima, ima li planova, emitovanja prikazivanja i slično...
Film „Zlatne čakije" su odličan primjer za gore iznijete konstatacije i dokaz da dobra ideja pobjeđuje sva ograničenja - od tehničkih do mentalitetskih. To je ekranizovani mit ili bajka o napaćenom zabjelskom narodu koji čeka 20 godina da se mit o slobodi ostvari.
"Meni je zabranjen upis na cetinjski FDU - odsjek filmska i TV režija, prva generacija"
I baš kao u bajci u kojoj je sve dozvoljeno, tako i ovdje, prekaljeni kung fu borac uspijeva savladati zlo i zadovoljiti pravdu.
Zlo i dobro su univerzalne kategorije, film je prepun savremenog, titogradsko-podgoričkog žargona, glavni glumac je lutka za sebe, a sporedni glumci jednostavno briljiraju! Čari naturščika. Tako da film uspijeva bez problema zabaviti publiku bilo gdje.
Premijera u bioskopu Kultura je bila u jesen 2007. Pojedine scene je bilo nemoguće ispratiti od, bukvalno, vriskova i aplauza publike, zaostalih iz prethodne scene. Radnica bioskopa, iznenađena prepunom salom i euforijom, rekla mi je: "Sine, ovo nije bilo od 86-te!!"
Vjerovatno je i to moje konstantno nepristajanje na šuplje standarde uticalo da se o tom filmu ne priča puno. Meni je zabranjen upis na cetinjski FDU - odsjek filmska i TV režija, prva generacija. Bio sam, kako mi nezvanično rekoše, isuviše iznad ili kao što reče jedan od članova komisije „šta ja tebi da predajem?!".
Film je učestvovao na dva takmičarska festivala 2007. u Varaždinu i 2008. u Novom Sadu i na oba je bio nagrađen. Šta se dalje događalo sa dinamikom njegove distribucije, to možete saznati od producenta filma. Ja sam moje kao scenarist i režiser tog filma, odradio.
Bonus video:
