(Arguably: Essays of Christopher Hitchens; Plauzibilno: Odabrani eseji Kristofera Hičensa, Christopher Hitchens, Twelve, septembar 2011)
Nije sporno što se vi ne slažete sa političkim, književnim ili teološkim perspektivama nedavno preminulog Kristofera Hičensa (1949-2011), ali ako ste ga već morali držati za neprijatelja, on je bio jedan od onih negativaca koje ste, prevashodno zarad vas samih, prvo bili prinuđeni saslušati. Poput većine jednoumnih američkih političkih analitičara, Hičens je bio sve samo ne pozer.
Možda s time veze ima i fakat što je rođen u Engleskoj i što se u svojim tekstovima služio tipično engleskim slovom izbrušenim na Kembridžu gdje je eventualno otišlo 29 Nobelovih nagrada i shodno učenom engleskom kosmopoliti i uvijek sa trunkom onog njihovog rigoroznog, kontemplativnog humora divio i napamet citirao britanske pisce poput P. G. Vudhausa i Evlina Voa, da bi zatim prihvatio američko državljanstvo.
Na samom kraju ne znam da li je njemu nedostajala Engleska koliko je Henri Džejms – odvajkada (čini se) stacioniran u Londonu – žudio za rodnom Amerikom, no možda se iverak toga nedorečenog odgovora krije u epigramu Lamberta Stretera iz Džejmsovih Ambasadora ove posljednje zbirke eseja, srećom objavljene dok je Kris još uvijek bio među nama: "Živi iz petnih žila; zabluda je ne živjeti tako."
Krisa Hičensa nije pratilo samo jako, principijelno slovo oštro poput divne proze i rijetka moć govorništva i konverzacije, pratio ga je i svojevrstan imidž, preambula koja je o njemu više govorila kao o književniku negoli o novinaru, što opet i nema skoro nikakvu zavidnu distinkciju.
U recenziji o izdanju novinarskih crtica Karla Marksa, sâm autor što se nikada nije usudio pisati prozu, navodi da nije degradirajuće ako klasik posjeduje "novinarski prizvuk". Uostalom, Zola i Dikens su bili novinari; zatim Tomas Pejn, Mark Tvejn, i najveći od njih – Džordž Orvel, njegov idol i sadrug socijalističkih svjetonazora.
Hičensa pamtimo i kao redovnog gosta na HBO emisiji, Real Time, sa komičarem Bilom Marom, gdje se redovno pojavljivao sa čašom viskija u ruci
I pored toga što je napisao pamflete i knjige o Tomasu Pejnu, Karlu Marksu i Pariskoj komuni, Majki Terezi (pečatirajući je kao teroristu), o jugoslovenskim sukobima, Orvelu i Kipru, a zatim i o Kisindžeru ukazavši da toga probisvijeta treba optužiti za ratne zločine, Hičens na ovih 800 strana primat ipak daje književnosti i recenzijama tridesetine biografskih, memoarskih i proznih naslova svih žanrova koji skoro uopšte nisu našli mjesta u njegovoj nezaobilaznoj kolekciji posvećenoj književnicima, Unacknowledged Legislation (Verso, 2002).
Hičensa pamtimo i kao redovnog gosta na HBO emisiji, Real Time, sa komičarem Bilom Marom, gdje se redovno pojavljivao sa čašom viskija u ruci, dok su ostali gosti pred sobom tetošili čašu sa vodom; jednom je i publici što mu je počela zviždati hladno pokazao srednji prst.
Čak je i liberalni manijak poput Mara koliko-toliko tolerisao Hičensovu probušovsku politiku uoči posljednje invazije na Irak, pošto su obojica dijelili isto mišljenje u ništa manje ozbiljnom sukobu koji se odvijao na bojnim poljima vjere; Mar iza sebe ima dokumentarac Religulous, a Hičens nešto nalik ateističkom bukvaru, knjigu Bog nije velik, i zbirku probranih ateizama, The Portable Atheist, koje obavezno valja trgovati zajedno.
Kod Žižeka nalazimo njegov uvid o Hičensu kao o čovjeku koji je "isfabrikovao nesumnjivo najjezgrovitiju definiciju ideologije: 'masovna zabluda jeste jedina stvar koja ljude može držati pri zdravoj pameti.'" Upravo je to ono na šta će nam skrenuti pažnju u tekstu, "U odbranu ateistâ u rovovima", publikovanom na sajtu časopisa Vanity Fair, 2009.
Kod Žižeka nalazimo njegov uvid o Hičensu kao o čovjeku koji je "isfabrikovao nesumnjivo najjezgrovitiju definiciju ideologije:
Hičens navodi da je guranje američke vojske u hrišćanstvo upravo ono što njih ni po čemu ne odvaja od suicidalnih džihadista, dok se broj onih vojnika što javno mogu izjaviti da su slobodoumnici ili, daleko bilo, da su gej – eksponencijalno smanjuje. Kao i u Crnoj Gori, gdje se očito samo par stotina ljudi okuražilo da napiše da su ateisti, i među američkim kadetima ateistâ procentualno uvijek ima najmanje. I u Americi, kao i ovdje, doista postoje ljudi koji vjeruju da se vjeroispovijest stiče prirodnim putem, već nakon skidanja placente.
Neispitani ekstremistički hrišćanski konzervativizam je kulturna norma u brojnim vojnim krugovima. Kapelani, koje inače plaća država, doslovno stoje na vratima vojnih menzi i propovijedaju o Hristovoj vojsci. U bazama su poređane gomile Biblija na dari i pašto jeziku, primarnim jezicima u Avganistanu. "Tu se javlja pitanje koje sadrži dva potpitanja: da li u vojsci SAD postoji klika koja ratove u Iraku i Avganistanu želi da iskoristi kao mogućnost da pokrene novi krstaški sukob ne bi li pokrstila 'nevjernike'?" Ako je odgovor "da", piše Hičens, onda to znači da "mi neposredno finansiramo prevrat našeg sopstvenog Ustava".
Američki Ustav je, naizgled, Hičensova osnovna ljubav, prvobitno zbog toga što je, načinjen po uzoru na ustav Staroga Rima, vjekovima bio ispred svojeg vremena i naroda koji mu se odlučio povinovati. Istovremeno su tzv. osnivački oci Amerike svi bili više-manje ateisti, pa i ne čudi što se, kao i u vezi s tzv. demokratijom, ili pak komunizmom, radi samo o još jednoj iluzornoj istorijskoj dragocjenosti čije je principe bezmalo nemoguće ovaplotiti u današnjoj ljudskoj civilizaciji, a kamoli na američkom tlu.
I u Americi, kao i ovdje, doista postoje ljudi koji vjeruju da se vjeroispovijest stiče prirodnim putem, već nakon skidanja placente
Hičens ne ide tako daleko u nabrajanju prestupa na račun Ustava, ali kad se radi o gigantima poput Džefersona, Adamsa, Medisona, Frenklina i Pejna (najeksplicitnijeg antihrišćanina od svih), on ne može da se načudi kako to da veći dio Amerike prosto nije svjestan da su ti ljudi u njihov Ustav – u Prvi amandman, kao i u prvu stavku Povelje o pravima – doslovno unijeli klauzulu da se zabranjuje osnivanje bilo kakve religije u SAD i od strane SAD-a!
S obzirom na to da esencijalni element u američkoj ideji jeste raznolikost, Hičens je i u ovoj zbirci pokušao "slaviti one stvari koje su zabavne same zbog sebe, ili su apsurdne a obznanjujuće, ili iz čisto unutrašnjeg interesa." Uz to se nimalo ne libi podražavati druge velikane.
U recenziji mlake knjige Freda Kaplana o Marku Tvejnu (Singular Twain), Hičins zamjera autoru na nepotenciranju svega onoga što je S. Klemensa činilo Tvejnom: njegovu borbu protiv američkog i britanskog imperijalizma i brojne prgave opaske na račun znamenitih ljudi. "U potpunosti je neispravno da knjiga o Marku Tvejnu bude dosadna", glasi krajnja presuda, a pogotovo, vjerujem, zbog tek letimičnog pominjanja Tvejnovog predavanja iz 1879, "Nauka o onanisanju", u jednom prestižnom klubu.
Umjesto toga, Hičens nam daje esej o umjetnosti felacija ("šta je onda ispravno reći – pušiti ili sisati?"), kao i možda i značajnijim osvrtom na istinski utopijsku temu o tome zbog čega su žene paralisane neduhovitošću. Ova tema, naime, nipošto nije neznatna. Čak je i medicinski univerzitet Stenford vršio ispitivanja i došao do zaključka da žene sporije shvataju šale od muškaraca, ali da su zato daleko zadovoljnije kada je shvate, kao i da su u mnogome hitrije od muškaraca da ustanove ako nešto nije smiješno.
Na šta Hičens odgovara, "I za ovo mi je trebao univerzitet Stenford?" Na kraju krajeva, muškarac preferiše da se smije na tuđi račun, jer razumije da je život sâm po sebi sprdačina – a u velikoj većini slučajeva ta šala je odrađena na prilično oduran način. "Humor je dio armiranog oklopa kojim se odolijeva onome što je odveć dovoljno farsično."
Kada su pisci u pitanju, Hičens izrazito štuje Sinklera ("Džungla danas može poslužiti i kao vodič kroz univerzalnost kapitalističkog sistema) i Beloua ("Kada mislim na Beloua, ne mislim o njemu kao o osobi čiji jezički genij skoro da može nanovo oživjeti atinsku filozofiju prethodno provučenu kroz sintizajzer A. D. Ranjana, već o autoru koji je izmislio tako grafičke izraze za vulgarnosti, nasilje i idiotarije – izopačenu valutu onih u tolikoj mjeri obespravljenih da su praktično izgubili kapacitet da se dive bilo čemu").
O Nabokovu i Loliti piše: "Čim se jednom, iako isprva stidljivo, prepustite beskrajnoj igri dekodiranja raznih poštapalica, dosjetki i igri riječi koje ovom romanu daju mjesto odmah uz Uliksa, bezmalo ste primorani da se složite sa Frojdom oko toga da podsvijest nikada ne laže." Dok junake Floberovog posljednjeg, nedovršenog romana, svaštare poznate pod imenom Buvar i Pekiše, karakteriše riječima: "Naizmjenično eklektični i neselektivni, naši protagonisti su poput jastukâ koji nose otiske onoga posljednjeg ko je sjeo na njih."
A zahvaljujući dobitniku Bukera za 2009, istorijskom romanu Wolf Hall Hilari Mentel, dobićemo koristan savjet: "Sa ovih nesvakidašnje moćnih stranica još ćete naučiti da je veoma loše biti živ spaljen na vjetroviti dan, zato jer će tada propuh bukvalno tjerati plamen sa vas i na taj način prolongirati proces vašega mučenja."
Ne želim produbiti vlastitu infantilnost kad se radi o zadovoljstvu koje obično prati čitanje Hičensovih književnih recenzija i komentara, ili slušanje njegovih sučeljavanja sa uvaženim članovima religioznih zajednica, jer ništa nije korisnije od sticanja novog uvida o nečemu o čemu i sami vjerujete da znate makar nešto, i još napisati kako je ovaj bezobrazno nelogičan svijet izgubio jednog volšebnog ateistu, ali je onda sigurno bezbjedno reći da je isti ovaj svijet njegovom smrću postao osjetno zaostaliji.
Bonus video:
