POP-LITIKA

Depolitizuj.me: Gdje su bijesni građani?

Sjećate li se sjajnog monologa iz briljantne Lametove Mreže? “Bijesan sam kao pas! I ovo više neću tolerisati!”, kaže Hauard Bil
0 komentar(a)
Ažurirano: 17.12.2011. 10:13h

Tolerisanje svih pojavnih oblika različitosti mora da je jedno od najtraumatičnijih iskustava koje svjesno priređujemo sebi. Društvo koje opsesivno baštini političku korektnost kao vrijednost osuđeno je na slobodnu proliferaciju gluposti svih aroma i oblika. Prije neki dan sam opet došao u nezgodan položaj da tolerišem – odnosno, trpim (jer, etimološki, tolerisati upravo znači trpjeti) – različitost koja mi vrijeđa inteligenciju.

Pored svih nepravdi koje nam je liberalna misao priredila, mislim da je, ako ne najgora, a onda makar najpokvarenija, ona koja vas postavi u poziciju izigravanja zadovoljstva zbog toga što ste zarobljeni u neprijatnom ideološkom polju tamo neke individue. Elem, evo o čemu se radi: pri povratku kući, desio se neki kvar u metrou, tako da nam je rečeno da voz neće saobraćati u narednih pola sata. Kako ne podnosim paničenje tzv. poslovne elite koja kuka i prijeti tužbom jer će zakasniti na važan poslovni sastanak (koji će unesrećiti barem dvije zemlje Trećeg svijeta), izašao sam na svjež vazduh.

...a religija nije ništa drugo do zbirka političkih ideja usmjerenih na regulaciju ponašanja

Rekoh mu da ponovi, da nisam dobro shvatio šta pita. I, nakon drugog pokušaja sricanja, ja opet čuh ovo “Katramatra”. Okej, rekoh sebi, imam pola sata za bacanje: naslušao sam se svakakvih fantazija, ali sa Katramatrom se susretao nisam. Pored toga, Katramatra je kul ime, vrlo evokativno, tako da su mi kroz glavu prošli motivi iz Lavkraftovih priča, kultni japanski filmovi o Godzili, kao i sve one pipkoidne spodobe sa kojima se Konan mlatio.

Jesam li kriv ako sam u pravu?

Mladić je otvorio neku brošuru, na kojoj uopšte nije bilo prijetećih slika monstruma iz drugih dimenzija, tako da sam shvatio da sam se debelo zajebao. Here we go again! Počeo je da čita odlomke iz zbirke R-rated bajki koju zovemo Biblijom, a ono što je mrmljajući izgovarao kao Katramatra zapravo je bilo “God the Mother”, tj. Bog Majka. Ukratko, radilo o hrišćanskoj sekti koja sebe naziva Božijom crkvom i zagovara tezu o tome da pored Boga Oca postoji i Bog Majka. Dakle, smaranje na kvadrat.

A ja očekivao uzbudljivu priču tome kako će neka džinovska hobotnica da proždere našu planetu pri kraju 2012. Kad se agonija završila, nastupio je najjeziviji momenat kad sam se zapravo osjetio ponosnim što dotičnom nisam rekao da prestane da kenja. Tek sam kasnije shvatio da sam bio ponosan što sam sebi priuštio dvadesetominutni izliv kanalizacije u mozak.

Bacite pogled na “žvaku” velikih igrača poput UN i EU, pa ćete vidjeti koliko visoko je uzdignuta vrijednost tolerantnosti

Interesantno je kako toga nema, recimo, u političkoj sferi: možete krajnje vulgarno ispoljiti moć nad idejama protivnika a da vas ni u jednom trenutku niko ne diskvalifikuje zbog povrede njegovih osjećanja. Drugim riječima, sasvim je u redu da kritikujete nečiju viziju razvoja društva, dok se krajnje nepristojnim smatra da se grohotom nasmijete nečijem pokušaju da određenje društvene pojave objasni pozivajući se na riječi svog imaginarnog prijatelja. Religiju navodim kao paradigmatičan primjer prinudne supstitucije kritike tolerancijom. Čim se političke ideje pohrane u srcu – a religija nije ništa drugo do zbirka političkih ideja usmjerenih na regulaciju ponašanja – ulaze u opasnu zonu “osjećanja”. I upravo to predstavlja kratak spoj u javnoj sferi: set dogmatičnih svjetonazora uspijeva da se reprodukuje izvan radara kritičke misli. Zapravo, priča o religiji jedan je od najboljih primjera diktature političke korektnosti.

"Demokratija" održava predrasude

Čućete kako je slobodno tržište “sila prirode” i vidjeti mnoge kako sliježu ramenima

Naprotiv, potezanje karte tolerancije samo podrazumijeva pretpostavku o nepoželjnosti, lažnosti ili inferiornosti. Stoga, kada unutar liberalno-demokratskog polja tolerišemo određena vjerovanja, to ne radimo zato što mislimo da ona u sebi možda i sadrže gram istine, već zbog toga što sloboda vjeroispovjesti nužno obuhvata slobodu na vjerovanje u svakakve nebuloze. Drugim riječima, vi i dalje ne prihvatate, a još manje poštujete vrijednosti inherentne jednom vjerskom svjetonazoru, već se postavljate u istu poziciju u kojoj su i oni netoleratni – poziciju dopuštanja, odnosno nedopuštanja postojanja.

Stoga, dominantni oblici “demokratije” nemaju za cilj istrebljenje predrasuda, već njihovo održavanje kroz politiku tolerancije. Takva cinična politika je izvodljiva u onoj mjeri u kojoj tolerišemo brojne različitosti, sve do trenutka dok se neka od tih različitosti ne zalaže za eliminaciju fundamentalnih sloboda. Kao, na primjer, slobode izražavanja u formi kritikovanja koja za posljedicu može imati povredu nečijih vjerskih osjećanja.

Biti kritičan, ne tolerantan

Svakog dana smo bombardovani pričama o identitetu – etničkom, vjerskom, seksualnom, građanskom, nacionalnom

Prema Vendi Braun, upravo praksa tolerancije djeluje na oba vektora depolitizacije – ona personalizuje i naturalizuje/kulturalizuje. Stoga, tolerancija danas ima za cilj da predstavi slučajeve nejednakosti ili nepravdi kao posljedicu ličnih i grupnih predrasuda, a ne ozbiljnih strukturalnih problema savremenog društva.

Takav diskurs svodi konflikt na trvenje inherentno razlikama u identitetu, pa čini vjersku, etničku, odnosno kulturnu razliku autentičnim poljem konflikta, unutar koga se taj procjep može smanjiti samo praksom tolerancije. Na taj se način odstranjuje istorijska perspektiva u posmatranju određenog političkog fenomena, kao i mogućnost identifikovanja polja moći unutar kog je nastao. Kada, na primjer, učimo svoju djecu da tolerišu nacionalne, kulturne ili vjerske različitosti, ne dajemo im niti jedan nagovještaj da su date razlike društveno konstruisane i istorijski uslovljene, i da su kao takve zapravo posljedica odnosa moći i hegemonijskih normi, da su nastale unutar određenih diskursa o naciji, kulturi i vjeri.

I umjesto da se razbjesnimo, od nas se očekuje da tolerišemo – da tripimo

Zato ne treba biti tolerantan, već kritičan. Valja biti bijesan kada za to ima povoda. Savremeni svijet je podijeljen na dvije grupe – 1% onih koji imaju sve i 99% onih koji nemaju šta da izgube. To je jedina istinska razlika među ljudima. Pitanje ostaje: dokle ćemo više tolerisati da nas taj mali procenat pravi ludima?

“Opijum za mase”

Kada je Marks rekao da je religija “opijum za mase”, nije mislio ono što mu mnogi pripisiju – da religija služi isključivo za obmanjivanje naroda. Naprotiv, kritičari često znaju da previde kontekst. U njegovo vrijeme, opijum je bio izrazito korišćen u medicinske svrhe, kao lijek, tako da je matori govorio o tome da je religija pristupačan način da se proleterijat izbori se nepodnošljivim uslovima života.

Ipak, Marks je ovim ukazao i na eventualni depolitizujući učinak religije da svoj nezavidan položaj shvatite kao prirodno stanje a ne kao posljedicu nepravednog društveno-ekonomskog sistema, pa na osnovu toga izgradite tolerantan odnos prema sopstvenim eksploatatorima. Ni danas se mnogo toga nije promijenilo.

Čućete kako je slobodno tržište “sila prirode” i vidjeti mnoge kako sliježu ramenima, prihvatajući ekonomske nejednakosti kao normalnu, sasvim prirodnu stvar. I umjesto da se razbjesnimo, od nas se očekuje da tolerišemo – da tripimo.

Svakog dana smo bombardovani pričama o identitetu – etničkom, vjerskom, seksualnom, građanskom, nacionalnom – i primorani da tolerišemo razlike koje izgledaju krajnje nebitno u odnosu na ključnu rascjep u društvu: razliku između onih koji imaju i žive, i onih koji nemaju i “sužive”. Sjećate li se sjajnog monologa iz briljantne Lametove Mreže? “Bijesan sam kao pas! I ovo više neću tolerisati!”, kaže Hauard Bil.

Preporučujemo za Vas