krađa knjiga

Koliko vrijedi Selindžerov potpis?

Ljudi su voljni da plate velike sume novca ne bi li se dočepali prvog izdanja Selindžerovog Lovca u raži, i oni koji poznaju Sandersa često mu je nude na prodaju; obično se radi o primjercima kupljenim samo za par hiljada dolara
72 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 17.12.2011. 16:38h

(Čovjek koji je previše volio knjige - The Man Who Loved Books Too Much, Allison Hoover Bartlett, Penguin, London, 2010)

Američko Udruženje prodavaca antikvarnih knjiga ukazuje na pet vrsta kradljivaca knjiga: kleptomanijake, koji sebe ne mogu zauzdati da ne ukradu; zatim kradljivce koji kradu zbog profita; kradljivce koji kradu iz bijesa; povremene kradljivce; i, na kraju, kradljivce koji kradu iz sopstvene koristi. Udruženje je napravilo ovu klasifikaciju kako bi pomoglo dilerima i knjižarima da prepoznaju niz motivacija koje mogu rukovoditi jednim lopovom. Od navedenih kategorija, knjiga gđe Bartlet bavi se posljednjom i možda i najopasnijom kategorijom – ljudima koji se trude ukrasti knjigu zarad samih sebe.

Problem s ovim naslovom je dvojak: iako je u pitanju istinita priča iz "true crime" podžanra novinarske nebeletristike, on je relativno nezanimljiv da bi mu se posvetila čitava knjiga. S druge strane, glavni protagonista/lopov, Džon Džilki, isuviše je priprosta individua da bi nam držala pažnju i nukala nas da se divimo njegovim naporima, kao što ponekad znamo da navijamo za negativce i najposlije nam ne bude milo kada dotični bude priveden pred lice pravde (npr. Džordž Jang iz 'true crime' biografije, Blow, Brusa Portera; 1993).

Bolje je reći da ova knjiga ima potencijal da unaprijed anticipira jednoličnost u svemu, počev od vašara antikvarnih knjiga od kojih bi čitaocu vjerovatno trebalo da zastaje dah, pa do glavnog detektiva u priči, koji se godinama nalazi na Džilkijevom tragu. Što, opet, i ne čudi: Čovjek koji je previše volio knjige, inače prilično popularan nakon objavljivanja, nastao je posredstvom autorovog teksta prethodno objavljenog u publikaciji San Francisco Magazine.

Džon Džilki nije ono što mislimo da jeste

Zapravo, Džon Džilki nije ono što mislimo da jeste i potpisnik ovih redova voljan je da pretpostavi da je on ipak bliži klasi kleptomana, negoli pasioniranog čitaoca/lopova, čija karakteristika u sebi sadrži dovoljno viteškog prizvuka. Međutim, afiša njegovih zlodjela sigurno će kazati drugačije. U stvari, Džilki – navodno najuspješniji kradljivac knjiga u recentno doba u Americi – možda i jeste zavidan čitalac, ali u većem dijelu teksta autorka prevashodno potencira da njegova krađa ima sasvim drukčije pobude, a njega nesvjesno predstavlja kao blago zaostalu osobu, što čovjek vjerovatno i jeste.

Za ovu priču je vezan i Ken Sanders, višedecenijski trgovac starim knjigama, što je silom prilika postao amaterski detektiv koji radi za pomenuto Udruženje. On je Džilkija već jednom bacio iza rešetaka, ali u trenutku kada autorka kontaktira Sandersa, Džilki se već neko vrijeme nalazi na slobodi. Od kraja 1999. pa do početka 2003. godine, Sanders pretpostavlja da je Džilki od dilerâ širom Amerike pokrao starih knjiga u vrijednosti do $100.000. Tu su i neki primjerci koji staju od 2.000 do 10.000 dolara: Stajnbekovi Plodovi gnjeva ($6.500), Let iznad kukavičjeg gnijezda Kena Kejsija ($7.500) i Na putu Džona Keruaka ($4.500).

Kako je to Džilki postigao, ako već nije bio imućan čovjek? Zaposlen u skupocjenoj robnoj kući, Saks, bogatim mušterijama uzimao je podatke sa kreditnih kartica. I svako malo je promišljeno naručivao knjige iz raznih djelova Amerike, što policiju nikada ne bi navelo da se pomnije baci u potragu za takvim prekršajima, s obzirom na to da se rijetko radilo o pretjerano velikim sumama.

Krađa knjiga uzela maha

Problem sa ovakvim lupežima je što njihove knjige nikada nećete zateći na Internetu, tako da ih je skoro nemoguće uhvatiti. Naprotiv, početkom 21. vijeka krađa knjiga u svijetu toliko je uzela maha da su, navodno, čuvari vatikanskog Tajnog arhiva, dakle, nepregledno dugačkog podruma sa 85 kilometara istorijskih spisâ, za svaki slučaj pojačali obezbjeđenje. Isto tako je Interpol došao do zaključka da je posljednjih godina krađa vrijednih knjiga preuzela primat nad krađom umjetnina.

Dabome, Džilki, osim knjiga, skuplja i druge stare drangulije, ali to gđa Bartlet ne potencira u tolikoj mjeri, jer onda njen junak ne bi bio to što navodno jeste. No ipak je nepobitno da on ponajviše cijeni knjige. Zapravo, kako on zna šta najviše voli? Naime, postoji lista 100 najboljih knjiga XX vijeka izdavačke kuće Modern Library. I Džilki, kao istinski obožavatelj dobre knjige (a u suštini sasvim nesenzibilna književna osoba), ne može da nađe bolje naslove od tih – zato ide redom, pokušavajući da dobavi prva izdanja svih knjiga sa te liste.

Na kraju se postavlja pitanje da li je Džilki uopšte lucidan čovjek, ili je on briljantni dvolični varalica? Istovremeno ispada da Džon Džilki nema nijednog prijatelja – osim svojega oca – tako da nije teško doći do valjane, iako proizvoljne, psihološke procjene ove individue koju, inače, autorka svako malo pokušava da nadogradi nadasve motivisanijim hiperbolama, dok u drugim trenucima, u nedostatku ideje, pokušava od njega načiniti nesvakidašnje serioznog prekršitelja.

Bilo kako bilo, Džon Džilki, ma koliko se autorka trudila, ne može biti Hanibal Lektor, a još manje Dejvid Spigelman ili Džordž Jang

Bilo kako bilo, Džon Džilki, ma koliko se autorka trudila, ne može biti Hanibal Lektor, a još manje Dejvid Spigelman ili Džordž Jang, a ja sam sigurno spreman diviti se nekom visprenijem lopovu koji krade knjige zato jer ih zbilja voli držati u ruci i – čitati. Džilki, inače, svoja prva izdanja ne čita, da ih ne bi oštetio. U suštini, Džon Džilki je najobičniji kleptoman koji želi biti u centru pažnje i to je čitava svrha ove nejasno ispričane priče. A o starim knjigama više ćete naučiti ako uzmete Dimin klub Artura Pereza-Revertea (na filmu, Deveta kapija), i ovo nije šala.

Na prvu loptu, i potpisniku ovih redova se činilo da će biti zamršeno ovaj "true crime" naslov ispustiti iz ruke. Štaviše, njegov podnaslov glasi: Istinita priča o lopovu, detektivu i o svijetu literarne opsesije. Što se tiče literarne opsesije, par dobrih informacija nije na odmet pomenuti.

Ne možete da kupite nijedno izdanje neke Selindžerove knjige

Ljudi su generalno naivni i osobe što se ne razumiju u ono šta traže, lako je nasamariti, a naročito ako se radi o Internetu. Kako postoji više od stotinu prvih izdanja Mičeline knjige Prohujalo sa vihorom, pravi kolekcionar zna da je preteča svih njih izdanje na kome piše "Publikovano maja 1936." A pronaći to izdanje i sa dobro očuvanom zaštitnom koricom, danas je bezmalo nemoguće, kaže Sanders.

Zatim su tu ljudi voljni da plate velike sume novca ne bi li se dočepali prvog izdanja Selindžerovog Lovca u raži

Zatim su tu ljudi voljni da plate velike sume novca ne bi li se dočepali prvog izdanja Selindžerovog Lovca u raži, i oni koji poznaju Sandersa često mu je nude na prodaju; obično se radi o primjercima kupljenim samo za par hiljada dolara. Sanders im u startu govori da su nasamareni.

"Ne možete da kupite nijedno izdanje neke Selindžerove knjige, i to još sa njegovim potpisom, ni za deset puta veću sumu od te, a ponajmanje Lovca u raži. To je jedan od najtraženijih autograma na svijetu i jedna od najtraženijih knjiga."

Lenonov potpis za jedan dolar na eBay-u

Slično se može reći i za ljude koji nude potpis Džona Lenona za jedan dolar na vebsajtu eBay.

"Jednom sam nazvao toga čovjeka i pitao ga da li ima sertifikat koji potvrđuje da se radi o autentičnom Lenonovom potpisu? On mi kaže, 'Ovi trgovci starim knjigama za sertifikat mi traže 100 dolara.' I ja ga pitam, 'Pa zbog čega ne nabaviš sertifikat za taj novac? Jer ako imaš pravi Lenonov potpis, kao što tvrdiš, za njega možeš odmah dobiti $5.000.'"

S druge strane, priča koju opslužuje ova knjiga uopšte nije delikatna kao što to izgleda, naprotiv, isuviše je tanka i relativno nesofisticirana, dok joj autorka čini medvjeđu uslugu zato što od naizgled zanimljive fabule protkane neznatnim zbivanjima želi da napravi neku podvrstu trilera – kvintesencijalni primjer kad se vjerovatno zavidan magazinski tekst razvuče na nekoliko stotina strana bez ikakvog impetusa. Ili, u suprotnom, izgleda da gđa Bartlet prosto nije dorasla tehnici pripovjedačkog zanata.

Kazati da ova jalova reportažica zaslužuje da na nečijoj polici dijeli isti prostor sa Mek Martrijevim Knjigama, Nježnim ludilom Nikolasa Besbanesa ili Istorijom čitanja Alberta Mangela, bio bi pretjerano darežljiv kompliment. U najmanju ruku ova knjiga plijeni istu pažnju kao dva nostalgična bestselera njujorškog Tajmsa iz 1990-ih, Ti nikada više nećeš ručati u ovome gradu (1995/1996), o poznatim manekenkama i njihovim seksualnim eskapadama u Holivudu, i to joj je, kao ocjena, sasvim dovoljno, ali samo ako se uzme u obzir da ovaj potonji naslov ima mnogo više šanse da se ponovo prigrabi na čitanje.

Slučaj sa Kolumbija univerziteta

Ozbiljan slučaj dogodio se u protekloj deceniji kad je Dejvid Spigelman ukrao hrpu materijala sa univerziteta Kolumbija u vrijednosti od 1,3 miliona dolara, a materijal je potom probao prodati dileru u Holandiji.

Nakon što je Spigelman naposljetku uhvaćen, sav njegov plijen, nažalost, nije povraćen; jedan dio je bio prodat, drugi dio je bio oštećen, a treći zauvijek izgubljen.

Radi se o malignom zločinu, i to na račun onog obrazovanog dijela čovječanstva. Ipak, šta pomisliti o čovjeku poput Džilkija koji voli da kaže, "Dopada mi se osjećaj da u rukama držim knjigu vrijednu pet ili deset hiljada. A tu je i ono divljenje koje dobijete od drugih ljudi koji razgledaju vašu kolekciju", i autorka ostane samo na tome?