"Danas je izašao posljednji roman iz fandorinske serije - ‘Ne kažem zbogom’ - tačno dvadeset godina nakon objavljivanja ‘Azazela’. Prvi roman sam napisao za šest sedmica, ne prekidajući svoj glavni posao i sve ostale stvari. Potonji mi je pao mnogo teže. I Erast Petrovič i ja smo se mnogo promijenili. Sada se čitaoci opraštaju od njega. Ja ne. Zato i ovakav naslov”.
Ova objava osvanula je u februaru na Fejsbuk stranici cijenjenog književnika, filologa i japanologa Grigorija Čhartišvilija, književnoj publici širom svijeta poznatijeg pod pseudonimom Boris Akunjin. Pseudonim koji je autor sebi izabrao na japanskom znači “loš momak”, a asocira i na Bakunjina, poznatog revolucionara, filozofa i anarhistu iz 19. vijeka.
Čhartišvili je najpoznatiji kao otac književnog junaka Erasta Fandorina, detektiva, ruskog džentlmena čiji je život i avanture opisao u 15 knjiga: romana, zbirki priča i u jednoj drami. Za samo pet godina, romani su bili prevedeni na više od 30 jezika i Čhartišvili je zauzeo nesporno majstorsko mjesto pored Aleksandra Dime Oca i ser Artura Konana Dojla.
Nakon aktivnog društvenog i političkog angažmana od 2011. do 2013, Čhartišvili je 2014. godine napustio Rusiju, s objašnjenjem da je “uvjeren da aktuelni politički moćnici, koji su sada na vlasti, vode moju domovinu u propast. Stoga na njih gledam kao na moje neprijatelje”. Živeći između Francuske i Londona, trenutno radi na “Istoriji ruske države”.
U razgovoru za “Vijesti”, Čhartišvili govori o književnosti, politici,Vladimiru Putinu, kako liječi nostalgiju za otadžbinom, o tome kako vidi Crnu Goru, čiji će gost biti u septembru, u okviru festivala ruske kulture koji organizuje Dukley European Art Community. On će biti samo jedno od glasovitih imena ruske kulture i umjetnosti koje, voljno ili nevoljno, žive van Rusije. Svi ovi umjetnici predstavljaju drugu Rusiju, koja nije geografski pojam - postoji tamo gdje su drugi Rusi.
- Kada je Artur Konan Dojl “ubio” Šerloka Holmsa, obožavaoci poznatog detektiva protestovali su u Londonu, tražeći od pisca da ga oživi i vrati. Šta se dešava sa Erastom Fandorinom, s obzirom na činjenicu da je posljednji roman o njemu objavljen u februaru?
Završio sam sa Erastom. Ili, tačnije, on je sit mene. Rastajemo se kao prijatelji sa mnogo lijepih uspomena, ali ovo je konačno.
- Fandorin nije samo sluga cara nego i osoba koja pokušava da djeluje kao slobodan pojedinac, s jakom ljubavlju prema svojoj otadžbini, ali ne i vlasti u njoj. On kritikuje vlast i strada zbog toga. Ali se ne plaši. Da li je Fandorin daleko ispred svog vremena ili takvi ljudi uvijek postoje, da bi nam vratili nadu?
On nije samuraj koji služi svojim gospodarima. On je konfučijanski “plemeniti gospodin”, aristokrata koji služi samo svojoj unutrašnoj istini. Gospodari se mijenjaju, ali principi ne. To je veoma drevan i poštovanja vrijedan životni stav, ali, nažalost, ne mnogo ruski.
- Napisali ste: “Mislim da Rusija u 19. vijeku, kada je živio Fandorin, nije bila zrela za demokratiju”. Šta se sada događa u Rusiji?
Nažalost, Rusija i dalje nije zrela za demokratiju. Naravno, mnogo je više nas koji danas veoma cijenimo slobodu nego prije sto godina, ali to još nije dovoljno da se zaustavi autoritarna vladavina. Dakle, neka bude tako, ali mi - pisci, slobodni novinari, blogeri, aktivisti - radimo na tome. Vrijeme je na našoj strani.
- Interesantno je, kako je urednik jednog časopisa primijetio, da je pisac koji je postigao maksimalnu popularnost u Putinovo doba sada avangarda u političkoj borbi protiv njega?
Prva teza nije u potpunosti ispravna. Mi - ja i čovjek iz KGB-a - pojavili smo se istovremeno 1999. godine. Dok sam ja povećavao broj svojih čitalaca, Putin je povećavao broj svojih pristalica. Od samog početka sam shvatio da je opasan, da je morao biti zaustavljen. Već od 2000. godine učestvovao sam u kampanji za spasavanje nezavisnih medija. Ali, kako kažu, knjige i riječi manje su djelotvorne od lopova i mačeva.
- Da li paradigma “pjesnik i car” i dalje funkcioniše u Rusiji?
Ne za mene i moje prijatelje. Mi nemamo nikakvog posla sa “carem”. Mi ga i ne priznajemo za cara. Neki pisci i umjetnici sarađuju, ali mi ne.
- Kako se najdjelotvornije možemo oduprijeti autoritarizmu?
Na različite načine, zavisno od ličnog temperamenta, društvene svijesti, odlučnosti. Ne ćuteći, nego protestujući, ujedinjujući se.
- Takođe, dolazite u zemlju koja već 27 godina nije promijenila upravljačku strukturu i upravo je ponovo izabrala istog čovjeka koji samo prelazi iz premijerske u predsjedničku fotelju i obrnuto. Kako možemo, prema Vašem mišljenju, promijeniti nešto?
Vi ste mala zemlja koja ima svoje prednosti. U Rusiji, ako neko želi da ga čuju, mora vikati veoma glasno. U Crnoj Gori možete razgovarati s ljudima koji vas poznaju ili poznaju one koji vas poznaju. Sve su veze mnogo kraće i bliže. Izgledaju gotovo poput moje Fejsbuk publike.
- Da li je problem jedan čovjek ili je potrebno promijeniti cio sistem?
Nacionalni mentalitet i nivo kulture stanovništva - to je ono što bitno određuje sve. Trudeći se da poboljšate ovo drugo, možete mijenjati ono prvo.
- Zašto ste napustili Rusiju?
Zato što želim da budem pisac, a ne politički borac; pod današnjim političkim formatom u Rusiji ne bih mogao pisati. Svakodnevno bih stajao s nekom vrstom protestne parole na ulici, poput idiota. Rekao sam prije da se sve svodi na temperament, društvenu svijest i odlučnost. Čini se da ne donosim mnogo bodova u sve tri kategorije.
- Da li Vam nedostaje otadžbina?
Naravno da nedostaje. Ali, imam veoma dobar lijek za nostalgiju. Uključim rusku televiziju, slušam propagandu pet minuta - i potpuno sam izliječen.
- Druga ruska demokratija, početkom 1990-ih, trajala je duže od prve, koja je nakon samo nekoliko mjeseci okončana oktobarskim pučem. Ima li Rusija treću šansu?
Naravno. Sada imamo jaku srednju klasu, pristojan nivo osnovnog obrazovanja, društvene mreže i medije, brz pristup informacijama...Dvadeset prvi vijek je teško vrijeme za diktaturu. Rusija će svakako postati demokratija, nema sumnje u to.
- ”Pritezanje šarafa” dalo je je svu moć bandi oligarha i birokrata, a protest protiv Putina ponovno je prognan u internet geto. Šta je rješenje?
Pripremiti se za dan kada se ovaj truli, korumpirani režim bude srušio.
- Da li su informacija - slobodna informacija - i pristup izvorima slobodne riječi - najbolje oružje opozicije u Putinovom ili bilo kojem drugom autoritarnom carstvu?
Jeste jedno od oružjâ. Drugo, ne manje važno, jeste postaviti primjer pristojnosti, moralnog ponašanja - nešto što drugoj strani nedostaje. Zato sam jako tužan kad ljudi na našoj strani djeluju sramotno, što se ponekad događa.
- Napisali ste knjigu “Pisac i samoubistvo”, u koju ste uključili i nekoliko autora sa bivšeg jugoslovenskog prostora. Da li je samoubistvo dozvoljeno, da li ruši pravila fer-pleja u svakodnevnom životu?
Postoje različite vrste okolnosti. Džentlmen koji je nekom ustupio svoje mjesto u čamcu za spasavanje na tonućem “Titaniku” izvršio je samoubistvo, zar ne? Ali, znam jedno: ubiti sebe zbog slabosti ili kukavičluka je neprihvatljivo.
- Kako vidite današnju književnu scenu u Rusiji?
O, ne vidim je uopšte. Ja sam pisac, a ne čitalac. Ne čitam tekstove drugih ljudi, to ne bi bilo zdravo za moju profesiju.
- Da li prvi put dolazite u Crnu Goru? Da li Vam je poznat rad nekog crnogorskog književnika?
Bio sam u vašoj lijepoj zemlji prije nekoliko godina, samo na par dana. Nije da sam razumio mnogo, naravno. Ono što zasigurno nisam razumio je sljedeće: zašto ne koristite dovoljno svoj zavidan geografski položaj, blagu klimu i netaknutu prirodu. Trebali biste biti turistička Meka Evrope i raj za penzionere. Tu je budućnost, poslovna mudrost. Jedino ime koje poznajem u vašoj književnosti je Mihailo Lalić- iz mojih studentskih vremena. Sram me bilo...
- Pišete “Istoriju Rusije”. Koji je vaš cilj s ovim projektom? Dokle ste stigli s ovim zadatkom?
Želim shvatiti zašto je Rusija takva kakva jeste. A kad nađem odgovor - da ga podijelim sa čitaocima. Već radim na šestoj svesci i mnogo je toga postalo jasnije.
Bonus video:
