olja Knežević

Iz Londona, s ljubavlju: Novembarski bluz

Promijenio se miris u vazduhu: od ranojesenjeg, udaljenog mirisa soli pomiješane sa benzinom, do gotovo opipljivog smrada smeća, otpadaka međunarodne kuhinje i dizela
0 komentar(a)
Ažurirano: 12.11.2011. 10:52h

U svađi sam sa Londonom ovih dana. Pokazuje mi zube. Sasvim bespotrebno to radi; kao da ja ne znam kakav sve život sa njim može biti. Svašta mi nudi, a kad sve prihvatim, lupi mi vratima u lice, gad jedan dvolični.

Trpim ga jer nemam gdje, mada bih sada najrađe raskinula s njim. Nije on za mene. Ja sam ozbiljna porodična žena. On voli mlađe; ma, voli i starije, ako imaju gomilu paruljina i sluge pokorne.

Njihove majke sada tako dobro znam da im pratim razvojni put već ko zna koje po redu životne situacije: početak problema, komplikaciju, rješenje, slavlje, novi problem.

Sjetih se, gledajući taj film u Zagrebu, gledajući Soho na TV-u (sa srcem od olova, ponavljam, jer jednog ću se dana odseliti iz Londona - ne može se to dugo izdržati, ta varljiva veza sa starom barabom), sjetih se da uvijek četvrtkom, kada kupim londonski Time Out, zaokružim nekoliko stand-up comedija na koje ću sigurno otići, a nikada ne odem, mada znam tačno gdje se održavaju, u koje vrijeme, i kakvo će se društvance okupiti. Pa, eto tako, skoro kao da sam bila.

Zatim, u Londonu, već imam generaciju djece koju gledam kako rastu. Nisu to više strana djeca. Njihove majke sada tako dobro znam da im pratim razvojni put već ko zna koje po redu životne situacije: početak problema, komplikaciju, rješenje, slavlje, novi problem.

Ponekad nas, majki zainteresovanih za veselu jutarnju psihoanalizu, bude i po desetak, odemo na kafu kod Ambroza, u Metrogusto, nakon što djecu ostavimo u školi.

‘Nedostajala si nam, Olly,’ kažu mi poslije svakog raspusta.

Sada se ne odvaja od mene. Imam i ja sada svoju Olgu, ovdje, svoju pridošlicu pod krilom starosjedilice.

Zapravo sam mislila da ima neku dobro začinjenu, ex-KGB priču, ali nema, samo je u Moskvi srela finog Njemca za kog se udala. Sada se ne odvaja od mene. Imam i ja sada svoju Olgu, ovdje, svoju pridošlicu pod krilom starosjedilice.

A Ana Houp, moja lična glumica (da, i to sam stekla, baš kako treba, svog ličnog, cool umjetnika, to jest, još bolje – umjetnicu, sa izvjesnim renomeom, a Ana je baš to: nije zvijezda, ali je cool, znaju je u tim boemskim krugovima East Enda, i zapravo odlično piše; ja kad nađem - nađem) napravila mi je plan za kulturno-uzdižući novembar.

Bio je to izbor od tri predstave da ih odgledam sa njom (‘Jerusalem’, ‘Jumpy’ i još jednu, nešto komplikovanijeg naziva). Plan je dalje predviđao da nakon gledanja odemo u Criterion teatar na okupljanje pozorišnih kritičara.

Ne naplaćuje mnogo, a i prešla je na pušenje električne cigarete, pa ne mora svaki čas izlaziti na terasu.

Baš mi se išlo sa Anom. Biće to kao da sam pohađala super-intenzivni studij teatrologije, mislila sam. Čak sam napravila i brzu soluciju za djecu, ukoliko bi se ispostavilo da muž ima neodložnih obaveza: Regina, Litvanka, glavna higijeničarka iz zgradurine mogla je skoknuti poslije radnog vremena i ostati sa djecom.

Ne naplaćuje mnogo, a i prešla je na pušenje električne cigarete, pa ne mora svaki čas izlaziti na terasu.

Onda mi je London zalupio vrata pred nosom. Skratio se dan. Promijenio se miris u vazduhu: od ranojesenjeg, udaljenog mirisa soli pomiješane sa benzinom, do gotovo opipljivog smrada smeća, otpadaka međunarodne kuhinje i dizela. Čak i u tropskoj bašti Batersi parka.

Gadni je novembar donio viruse u naš dom. A zatim je na velika vrata u gradurinu ušetalo njegovo veličanstvo – londonski kašalj. Počinje neprekidnim, kratkim kašljucanjem, koje sam pokušala neutralisati homeopatijom.

Gadni je novembar donio viruse u naš dom. A zatim je na velika vrata u gradurinu ušetalo njegovo veličanstvo – londonski kašalj.

Nisam posegnula za odlaskom kod doktora, jer ja ovdje nemam svoga doktora, od kada je stari dr Grinberg sa Iton skvera, koji je pušio cigarete dok je pregledao djecu, i koristio mali prst umjesto špatule da im pritisne jezik i virne u grlo – znači, obožavala sam ga i vjerovala mu – u osamdeset osmoj godini života otišao u zasluženu penziju.

Jednostavno, nemam dobro iskustvo sa NHS-om, besplatnim domovima zdravlja. Prvo, tamo ne mogu odvesti dijete ako je u tom trenutku bolesno; mogu samo tamo otići sa bolesnim djetetom, i zakazati pregled za nekih 48 sati, u najboljem slučaju. Ako je nešto hitno – ide se u Čelzi-Vestminster bolnicu, gdje na pregled čekaš nekih pet-šest sati, i zakačiš još pet-šest virusa.

Drugo, svi doktori u mom lokalnom NHS-u, osim jedne Francuskinje, koja je ginekolog, nestrpljivo pogledavaju na sat, misle da si paničarka-majka ako dijete samo kašlje i ima temperaturu. Nikada ne predlažu uzimanje briseva, vađenje krvi, na šta smo mi navikli.

Kašlje se ne samo iz grla ili pluća; neki ovdje kao da kašlju iz jetre i bubrega. Ali ne bi se toplije obukli, nema šanse.

Kašlje se ne samo iz grla ili pluća; neki ovdje kao da kašlju iz jetre i bubrega. Ali ne bi se toplije obukli, nema šanse. Ne znaju se ni obući u skladu sa godišnjim dobom, a ne znaju ni da su bolesni. Ili, ne može im biti da budu bolesni, pa guraju dalje. Najčešće autobusima.

Kako ostaviti bolesnu djecu sa Litvankom koja takođe ima svoju specifičnu vrstu kašlja: prehlada pomiješana sa kašljem osobe navučene na električnu cigaretu? Nigdje nisam išla. Kući sam, stalno, sa djecom.

London mi ništa ne pomaže, kao ni sve te moje londonske prijateljice čiju djecu pratim kako rastu. Sve guram sama, i sada znam zašto veza između mene i gradurine ne može nikada biti ozbiljna. Za gradurinu ja sam vječita strankinja kojoj se korijeni ne znaju. Drugačije je to za drugu generaciju, kada dođe njihovo vrijeme.

Ipak, mora se priznati, neko se može ozbiljno naljutiti samo na grad u kome živi, koji mu postane dom. Tako sam se ljutila i na Titograd. I na Podgoricu. Dosadio bi mi moj rodni grad, optužila bih ga u sebi za nešto, ali lakše je bilo oprostiti mu, i brže.

Samo je trebalo odvesti se do nekog drugog crnogorskog grada – Kotora, Budve, čak Herceg-Novog, najbolje u februaru – i, ako se živo i zdravo stigne na odredište, bilo je magično, zaista, u isto vrijeme nešto tvoje, a novo, skroz novo, kao da si u inostranstvu, na Azurnoj obali iz vremena punog sjaja Brižit Bardo, ulice pune radoznalih ljudi koji te znaju kao svoju, a opet novu, i sve tako, u krug.

Sada mi je žao Cetinja. Većina momaka iz te magične slike tog dalekog maja, odavno nisu među živima.

Kao da sam Podgoricu ostavila hiljadama nautičkih milja iza sebe. Bi’ mi žao svog rodnog grada, pa mu se uz oprost vratih, tada. Sada mi je žao Cetinja. Većina momaka iz te magične slike tog dalekog maja, odavno nisu među živima.

Eto kakve tužne misli donosi produženi boravak u kući. Bolje da isti recept primijenim i na London, izađem malo u susjedno ‘selo’, Čelzi, koje me uvijek oraspoloži. Čelzi ima dobru priču. Mnogo priča. Recimo onu za King’s roud, privatni put veselog kralja Čarlsa II, kojim je stizao do svoje najinteligentije ljubavnice, Nel Gvin, smještene u tadašnjem, močvarama okruženom, selu ‘na kraju svijeta’, Fulamu.

Love, actually. Love is in the air.

Preporučujemo za Vas