Poznati hrvatski reditelj Ivica Kunčević već oko mjesec dana radi na novom komadu u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta. Kunčević je čitav svoj život posvetio teatru, prepoznat je kao stvaralac predstava po uzoru na dramske klasike svjetske književnosti, a drama na kojoj radi u CNP-u “Ekvinocijo” Iva Vojnovića, biće njegova treća predstava po uzoru na Vojnovićev klasik. Premijera predstave zakazana je za 17. maj, a tim povodom Kunčević je u razgovoru za “Vijesti” otkrio po čemu će biti prepoznat njegov treći “Ekvinocijo”, a nije krio ni oduševljenje tokom rada sa crnogorskim glumcima.
S obzirom da ovo nije Vaš prvi angažman u Crnoj Gori, da li ste imali prilike da sarađujete sa glumcima sa kojima sada radite?
Kada sam boravio ranije na Cetinju, imao sam priliku da radim sa većim dijelom ove ekipe. Kad sam došao ovdje za ovim projektom, ja sam već poznavao više od 70 odsto ovih ljudi sa kojima radim... A druge sam gledao i zajedno sa Banetom Popovićem spojio sam podjelu koju čini dvadesetak ljudi. Moram priznati da sam već poslije prve sedmice proba bio veoma zadovoljan. Uživam raditi sa ovim glumcima koji su na postavi, stvarno su sjajni.
Hoćete li ostati vjerni drami Iva Vojnovića prilikom izrade ovog komada?
Meni je ovo treći Ekvinocijo u životu. Radio sam ga i kao mladi reditelj u dubrovačkom teatru, pa sam onda radio u zreloj dobi negdje osamdesetih godina u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i ovo mi je treći Ekvinocijo. Svaki je različit, naravno, kao što i treba biti. Uvijek čovjek vidi nešto drugačije i kako bi trebalo biti, a uz to se mijenja i vrijeme, jelte. Vrijeme u kojem nastaje predstava ima uticaja mnogo, jer kada se režira klasika ona se prilagođava onom trenutku u kojem živimo i zbog toga je to klasika.
Ja vrlo često ozbiljno dramaturški intervenišem u svim tim dramama u pokušaju da taj komad približim i nama i vremenu. Vojnović je pisao u 1895. kada je bila drugačija i pozorišna, a i dramska moda. Moja intervencija kod Vojnovića danas je sljedeća: ja pažljivo, a nekada i radikalno i ozbiljno, štrikam na melodramskim i larmojantnim mjestima, ono što volim reći – pekmez. Sad, na primjer, maknemo mi taj pekmez i vidimo da je jako živo ispod toga kada se sve to ukloni, a i nijesam jedini koji je to radio i koji to radi. Ja sam se tako odnosio i prema Grcima i prema Šekspiru. Krasno je kada imate šta štriknuti.
Da li prilagođavate dramu društvu? Da li ćete ovu dramu prilagoditi crnogorskom društvu?
Naravno. Mada društvo crnogorsko, bosansko, hrvatsko, srpsko je vrlo slično, tako da tu nekih posebnih prilagođavanja nema, a pogotovo jer je slična i situacija u društvu. Naravno, nekim novim povodom se stvara i na neki način nova i drugačija predstava. Ono što se u ovom današnjem trenutku prepoznaje u svim našim državama, a sada su to države regiona, u Vojnovićevoj drami, jeste odlazak mladih ljudi. Odlazak mladih iz zavičaja, odnosno uopšte iz države. Onda je bila Amerika, sada je to Evropa i Amerika, ali uglavnom zemlja nam ostaje bez ljudi, pogotovo mladih.
Znači li to da će motiv odlaska biti glavna ideja ove predstave, a Vašeg trećeg Ekvinocija?
Da, da, naravno. Sigurno će u ovoj predstava ta tema biti jače prikazana i doći će do izražaja. Ovo je fon u kojem se događa predstava, to je odlazak mladih ljudi. Naravno, na tom fonu egzodusa se događa i jedna intimna, žestoka drama, familijarna. Ta je familijarna drama vezana sa samim odlaskom.
Da li ste se u prethodnim Vašim adaptacijama “Ekvinocija” takođe osvrtali na odlazak ili je sadašnja situacija probudila tu inspiraciju?
Ovo o čemu govorim postoji u samoj drami. Razlika je što sam ja u ovom trenutku i žešćim potezima i dramaturški iscrtao tu situaciju odlaska. Ona je postojala i u ranijim predstavama, jer je, jelte, isti tekst, ali nije bila ovoliko naglašena. Naravno, uvijek je razlika kada imate dobre glumce, a Crna Gora ima odlične glumce, onda svaka ta glumačka osobenost donosi nešto drugačije liku koji se igra.
S obzirom na to da se ova drama bavi i etikom, i moralnom, ima i ljubavnu priču u sebi, a obiluje i familijarnim problemima i odnosima, a sve se to može povezati sa današnjim vremenom, ipak ste izabrali motiv odlaska...
Jeste, ali neću zanemariti ni sve ove koje ste nabrojali. To je fon. Odlazak. Naravno da nas u teatru uvijek zanimaju posebne sudbine, a to su posebna lica. Ovdje imamo oca, majku i sinu i nekoga u liku slijepca koji vidi bolje od onih koji mogu da vide, jer on vidi ono što je bitno. Postoji ovdje i sukob dva morala. Jedan patrijarhalni i zavičajni, ili kraće, naš i jedan koji nam se nameće, amerikanski, beskompromisni, beskrupulozni i tu je i te kako žestok kontrast tih morala. Otac dolazi kao beskrupulozni Amerikanac, a majka je etika, zavičajna... Kao i svaka dobra drama to nije neka etička pouka, jer se dobar pisac ne stavlja ni na čijoj strani, on ne voli klišee i dobar pisac upozorava na težinu i strahotu problema. On zna napisati više od svega ovoga, on je treći zločinac. Ipak, kada piše Šekspir, nije baš da stanemo na stranu zločinca ali ga nekako razumijemo. Kod dobrog pisca ipak nema presude.
Šta mislite da objasnimo dramu ukratko?
Da. Majka, samohrana majka, ima sina koji želi pobjeći u Ameriku ali se dvoumi. Pojavljuje se neki bogati tip iz Amerike i tako se radnja razvija.
Da, pojavljuje se njegov otac koji želi oženiti njegovu izabranicu, pa to dodatno komplikuje odnose unutar drame... Hoće li to možda zasijeniti odlaske?
Jeste, otac za kojeg nije znao se pojavljuje i želi uzeti njegovu djevojku i to dodatno komplikuje stvarnost. Ipak, stalno je to na fonu odlaska, tako da ne može zasijeniti taj motiv. I taj, navodno, zločesti Amerikanac je nekada bio zgodan dečko koji je zbog bijede, nevolje, i svega što ide uz to, otišao u Ameriku a vratio se kao jedan čovjek koji nema više ni osjećaj ni emocije. Vratio se Amerikanac koji može čak i ubiti.
S obzirom na to da je drama pisana krajem 19. vijeka, tačnije, 1895. godine, da li je takvo djelo, klasično djelo, zahtjevnije prenijeti na pozorišnu scenu jer je ono vanvremensko, ili je olakšica upravo u tome, jer se može i predstaviti na svakoj sceni u svakom dobu?
Ovo drugo što ste mi postavili je istinito. Kod tih moćnih dramskih djela, od Grka, preko Šekspira, da ne zaboravimo Molijera i mnoge druge, svi su oni stvarali klasiku i zato to i jeste klasika, jer je svevremeno. Ta njihova klasika je izdržala čitavu istoriju. Jedan Sofokle, jedan Eshil i jedan Euripid, a i ostali, apsolutno imaju u sebi jezgro i osnovni tragički naboj koji se može spojiti sa 21. vijekom. I zato to uporno i igramo. Velikane iz te istorije ne igramo samo iz zadovoljstva nego i zato što one nama na jedan subliman način pomažu da razumijemo našu sadašnjost. Ova naša sadašnjost je toliko konfuzna, pa i toliko eksplicitna, nudi previše informacija, tako da se čovjek u tom nekom košmaru i izgubi. Onda se čovjek vraća početku. Vraćamo se esenciji problema, to je i taj neki problem koji ja imam zamućenog u glavi, a u svakodnevici je on kristalno jasan... Naravno da prepoznajem sve te probleme u sadašnjosti, ali oni postoje od vajkada. Govorim o Grcima, o Šekspiru, međutim Vojnović je sigurno pisac te snage.
Prepoznati ste kao reditelj koji obrađuje klasike. Da li kao reditelj imate cilj kada razmišljate o djelu koje obrađujete?
Mene često prepoznaju kao reditelja velikih naslova. Istina, radio sam i savremene komade, ali nešto ipak označi čovjeka, a mene su označili ti jaki naslovi. Naravno da kroz svaku predstavu imam cilj da kažem nešto. Imao sam i sreću jer sam skoro pa uvijek režirao ono što sam želio, ili mi se nudilo pa i ponudilo u skladu sa prepoznatljivošću mene. Uvijek sam, zahvaljujući tome, režirao komade koji su moj izbor, pa čak i onda kada mi bude ponuđeno.
Kako vidite te neke moralne komponente u današnjem društvu?
Svuda je isto. Ali mislim da mi ipak osjećamo sukob, ja volim reći, zavičajnog, da ne bih slučajno uvrijedio patrijarhalno, jer postoji i čast i poštennje i ljudskost, još uvijek, a postoji i puno ljudi kojima to ne znači ništa.
Koliko pozorište može doprinijeti da se iskristališu neke vrijednosti u društvu?
Može, naravno da može, ali ne tako da sugeriše i poučava, jer pozorište nije pošta da šalje bilo kakve poruke, pozorište je više od toga. Pozorište je mjesto gdje ja vidim jasnije, dramatilnije, poetičnije, ovu našu konfuznu svakodnevicu.
U svemu tome, koliko je neophodno da pozorište bude angažovano?
Bilo je pozorišta svih vrsta u našoj istoriji. Velikani koje sam nabrojao su pisali ono o čemu mi pričamo. Oni su pisali tragiku ljudskog postojanja, dramu ljudske misli i tako dalje... Imamo i jednog gospodina koji se zove Breht koji želi jedno angažovano pozorište po komunističkoj ideji, i to je pozorište koje ima poruku.
I danas ima toga. Ima teatara koji ispituju vječno neriješenu dramu čovjeka u ovom svijetu, a imate i predstavu koje su politički angažovane u smislu da imate lijevo protiv desno, ali ja to pozorište ne volim. To pozorište može biti beskrajno popularno. Moj jedan student, veoma dobar i student i reditelj, pozorište upotrebljava vrlo talentovano, ali on pozorište upotrebljava za političku ideju.
Njemu je pozorište sluškinja da bi on, vrlo talentovano, angažovano, promovisao jednu političku ideju i on to radi odlično ali ja to ne volim. To ima odličnu prođu, jer kada siđe Isus s krsta i na sceni siluje muslimanku onda to izaziva skandal, a skandal je nešto što u medijima zauzima prvu stranicu i širi se i ide dalje kro z društvo.
S punim uvažavanjem, ja tako nešto ne volim, te zbog toga ne volim ni angažovano pozorište. Da me ne shvatite pogrešno, ja nijesam za angažovanost, ali jesam za društvenu relevantnost predstave. Ona se mora ticati našeg savremenog društva ali da se ne stavlja ni na jednu stranu. Ali da je društveno relevantna mora govoriti o nečemu što publiku, tih 600-700 ljudi zanima.
Hoćete li gledati ovu predstavu u Crnogorskom narodnom pozorištu?
Ne, nikada svoje predstave ne gledam. Kad se završe probe ja idem nazad u Hrvatsku.
Publika je uvijek u pravu, čak i sa lošim argumentima
Kakav je položaj današnjeg pozorišta? Da li je ono zapostavljeno u našem društvu?
To je strašno teško pitanje. Uvijek se govori o krizi pozorišta. Zadnji podaci u Hrvatskom pozorištu su da osjetno raste broj posjetilaca. To je možda sociologija i psihologija jer se žele maknuti iz svojih domova i doći pogledati predstavu.
U čemu se ogleda kvalitet pozorišne predstave, da li je publika dovoljno mjerilo, ili kritika, ili je nešto treće?
Trebalo bi pokriti sve. Ja sam uvijek sumnjičav prema predstavama koje kritika veoma hvali, a publika ne gleda ili obratno, publika ih želi gledati a kritika ih grdi. Ja vjerujem da se može napraviti predstava koju će hvaliti i kritika i struka a publika je želi gledati. Ja se uvijek sjećam jednog mog profesora koji nam je davno, kao studentima, govorio, da publika uglavnom uvijek ima pravo i uglavnom je uvijek u pravu ali sa lošim argumentima. Toga se rado sjećam i to se potvrđuje. Argument može biti kriv, odnosno pogrešan, ali uglavnom čovjek ima pravo.
Samo me nered umara, pozorište nikada
Osim što se bavite pozorištem napisali ste i dvije knjige. Na koji način je rad u pozorištu doprinio tim knjigama?
To su knjige o pozorištu i da nije bilo pozorišta ja ih nikada ne bih napisao. To je moje pozorišno iskustvo. Imam 73 godine. Napisao sam ih prije dvije-tri godine. Uopšte nijesam imao neku namjeru, ali u jednom trenutku čovjek vidi da ima nešto da kaže pa onda zapiše.
Da li ste razmišljali da napišete nešto što bi mogao biti dramski komad?
Ne, ne usudim se za tako nešto. Usudio sam se drušiti sa najvećim piscima ali u takvu trku ipak ne bih ulazio.
Da li Vas pozorište ikada umori?Ne. ja mnogo volim da radim i srećan sam kada radim. Umori me samo izvjestan nered. U ovom teatru sam bio par puta i moram reći sve najbolje o ovom teatru. Često sam dolazio u teatre koji su loše organizovani i onda se ja moram baviti nekim stvarima koje nijesu moj posao.
Bonus video:
