„Hlorofilija“, roman savremenog ruskog pisca Andreja Rubanova, opisuje Rusiju na početku 22. vijeka, sa nefantastičnim predskazanjima o budućnosti potrošačkog društva. U Rubanovljevoj futurističkoj viziji sva ruska populacija se preselila u Moskvu, a Sibir je dat u zakup Kinezima.
“Niko nikome ništa nije dužan” – deviza je pod kojom živi Rusija (Moskva) od kineskih para. I odjednom, za dva dana Moskva zarasta u travu visine televizijskog tornja! Savelije Herc, specijalni dopisnik žurnala “Naj-Naj”, saznaje iz tajnih kanala da Kinezi napuštaju Sibir!
Šta će biti sa zemljom u budućnosti? Sumnju ne izaziva samo jedno – trava je bezopasna za čovjeka... No, da li je tako...
Rubanovljeva „Hlorofilija“ (nedavno objavljen u izdanju novosadskog „Solarisa“ i u prevodu Meline Panaotović i Galine Lukić) je socijalno-psihološki roman o svevremenim i svakodnevnim ljudskim dilemama, strahovima, potrebama. To je roman antiutopija, uzbudljiv triler i socijalno-psihološka fantastika.
U jednoj mogućoj verziji budućeg, ali ne i idealnog društva, u kome svako i dalje traži svoje mjesto pod suncem, skrivena je priča o ljudskoj egzistenciji i postavljeno je pitanje sistema vrijednosti savremenog svijeta u cjelini. „Hlorofilija“ jeste roman o Rusiji 22. vijeka, ali i o ruskom mentalitetu, ruskoj istoriji, dilemama običnog ruskog čovjeka koji nijedan tehnološki razvoj ne može iskorijeniti.
Ovo je knjiga o ljudima koji su preživjeli globalnu kataklizmu i primorani su da žive u ogromnom megalopolisu, jer izvan njega nema života.
Andrej Viktorovič Rubanov je rođen 1969. u gradu Elektrostalj u Moskovskoj oblasti. Pohađao je žurnalistiku na moskovskom državnom univerzitetu “M.Lomonosov”. Radio je kao novinski dopisnik, kao građevinski radnik, šofer, tjelohranitelj, bavio se privatnim biznisom.
U Čečeniji je radio 1999. i 2000. godine kao pres sekretar prvog zamjenika Vlade RF u Čečenskoj Republici Bislana Gantamirova. Od 2001. se bavi privatnom djelatnošću.
Andrej Rubanov je autor romana: “Sadite, i izrašće”, “Veliki san”, “ Život je uspio”, “Spremaj se za rat!”, “Hlorofilija”, “Živa zemlja”, “Jod”, “Psihoagent”. Rubanova smatraju brutalnim piscem, sumračnim, sigurnim u sebe. Rubanov živi i radi u Moskvi, odakle je i govorio za “ART Vijesti”.
Šta Vas je podstaklo na pisanje neobičnog romana „Hlorofilija“?
" Ideje su u vazduhu. Ideje nemaju vlasnika. Ne znam zašto je ideja knjige stigla do mene i ja to ne mogu znati.
Ukoliko čovjek - pisac, ili hemičar ili poljoprivrednik – dolazi do ideje da čovjek može da uradi samo jednu stvar, ili da misli o ovoj ideji u potpunosti, a zatim je ostvari, kreće od idealnog svijeta u realnom, ili - da je napusti i zaboravi je.
Sa idejom romana “Hlorofilija” nosio sam se šest godina. Pisao sam druge knjige, a razmišljao o ovoj.
Veoma je neobična ideja o hlorofilisanom svijetu. U njemu biljke sve okružuju i rastu u visinu. Možete li nam objasniti suštinu ove ideje i kako ona funkcioniše u vašoj književnoj viziji?
" Biljke čine 99 procenata svih živih stvari na našoj planeti. Da, biljke su pravi gospodari zemlje.
Meteorit prečnika 500 metara, koji stiže iz svemira, može da uništi cijelo čovječanstvo, sa svom njegovom privredom, a biljke će ostati i opstati. Biljni svijet i filozofija postojanja su me oduvijek interesovali.
Koliko Vas je tekuća stvarnost u Rusiji (Moskvi) podstakla da stvorite ovakvu viziju polisa?
“Hlorofilija” je u velikoj mjeri publicistički i satirički roman. Opisi u knjizi dekadentne Moskve su sadašnji. Životni standard u savremenoj Moskvi, više desetina puta je veći nego u susjednim oblastima.
Čak se to ogleda i u zakonodavstvu: na primjer, neki porezi, ili administrativne kazne u Moskvi su veće nego na periferiji Rusije. Kuće za život sa 25 spratova, kineska roba, manipulativna tehnologija, već postoje. Pisac Rubanov ništa nije izmislio, on je samo pažljivo razmotrio okolnu stvarnost".
U Vašem romanu „Hlorofilija“ džinovska trava zaklanja Sunce i čitav grad. Ta trava, je kako pišete, nastala u tajnim laboratorijama KGB-a, s ciljem da se riješi problem nestašice hrane. Dovodi li nas ovo do pomisli da čovjek strada često od svojih izuma i velikih želja. Kakav je vaš komentar na ovo?
" Veliki izumi ne prave društvo boljim. Veliki izumi mijenjaju društva, ali ne mijenjaju čovjeka.
Auto je dobar, ali je ubio više ljudi nego atomska bomba, koja se smatra zlom. Internet je ujedinio sve ljude na zemlji, ali u isto vrijeme usisao je iz čovječanstva dragocjenu energiju: umjesto toga stvorio je desetine miliona mladih jakih muškaraca i žena koji traće vrijeme na besmislen “dijalog”. Svaki veliki izum je i dobro i zlo".
Vaša verzija budućeg svijeta je bez proizvodnje i potrošnje. Zašto sušta suprotnost današnjem svijetu?
" U mojoj zemlji, proizvodna ekonomija je praktično likvidirana. Ne postoji osnovna ideologija proizvodnje.
Moj otac je profesor u stručnoj školi, drži nastavu mladim ljudima struke elektrozavarivač – i učenika je svake godine sve manje i manje.
Potrošnja - među onima koji imaju novca - takođe se svodi na kupovinu automobila, putovanje u banju i spa centre i gledanje američkog blokbastera u najbližem multipleksu.
Ko je zaboravio kako da proizvede, nije ni u stanju da troši. Krava takođe troši i to je dobro. Ali meni je žao krave. Dok ona žvaće, u okolini postoji mnogo interesantnih stvari.
U romanu Sibir je dat u zakup Kinezima, Rusi žive od rente, a bivše granice su samo formalne. Ima li nekakvih indicija u savremenom ruskom društvu da je ovakva verzija budućnosti moguća?
" Takve signale dobijam svaki dan sa svih strana. Kina, na primjer, u roku od smiješnih deset godina je od nule osnovala proizvodnju putničkih automobila, a sada ih aktivno uvozi u Rusiju.
A u samoj Rusiji, kvalitetniji putnički automobili ne mogu da se proizvedu više od četrdeset godina".
Socijalni lift u Vašem romanu nije metafora, viši spratovi su glavni status bogatih, dok bliže zemlji žive siromašni. Možete li to pojasniti?
" U savremenoj Rusiji nedostaje “društveni lift”, i to je veliki problem.
Ako kažete savremenom ruskom adolescentu, tinejdžeru: “radi strpljivo i jednog dana tvoj život će se promijeniti nabolje” - tinejdžer će vam se smijati u lice.
U ovom današnjem ruskom društvu samo korumpirani imaju šanse za uspjeh.
Za roman „Hlorofilija“ se kaže da je parodija Čehovljevog “Višnjika”. Ruski intelektualci su ponovo na novom polju, u novoj ekonomiji, dešava se nešto važno i duboko simbolično. Pa, čak i kod Vas postoji i Lopahin. Otkuda takva veza sa Čehovom?
" Veza sa Čehovom postoji kod svih ruskih pisaca. Čehov je duhovni otac ruske inteligencije. On je izučavan u školama, njega znaju napamet, njegov uticaj na rusku kulturu je ogroman.
Puškin, Čehov, Tolstoj i Dostojevski su stvorili modernu nacionalnu matricu, zato svaki moderni ruski pisac - ima 10 % od Čehova, htjeli mi to ili ne.
"Hlorofilija" je egzistencijalni roman o budućnosti, ali i antiutopija, triler, socijalno-psihološka fantastika. Kojim žanrom biste vi opisali sopstveni roman?
" Antiutopija. Časni žanr, koji ima svoje klasike: Vels, Orvel, Haksli. Na njih sam se ugledao.
Imate neobičnu biografiju: bili ste novinar, dopisnik, građevinski radnik, šofer, tjelohranitelj, bavili ste se privatnim biznisom, bili ste pod prismotrom vlasti. Da li su vam neobična životna iskustva bila od pomoći pri pisanju?
" Naravno. Ako pretendujem na pažnju čitaoca, ako želim da on potroši svoje vrijeme na čitanje mojih knjiga, ja treba da znam o životu koliko god je to moguće".
U posljednjih nekoliko godina apokaliptični filmovi i knjige su veoma trendi. Kako objašnjavate ovaj fenomen?
" Apokalipsa je za laika prije svega zanimljiv prizor. Tehnologije nam omogućavaju da se pokaže na filmu svaka apokalipsa, i eto vam i mode.
Iz filma ta moda se na predvidiv način širi u literaturu. Još stotinu ili dvije stotine apokalipsa - i mode će se održati, a ljudi će željeti nešto novo. Možda kamernu psihološku dramu.
U doba socijalizma ruski narod je živio u materijalnoj oskudici. Danas veliki broj Rusa kupuje nekretnine širom svijeta, fudbalske klubove, fabrike, jahte. Šta je ključ takvih promjena?
- Rusija obiluje mnogim resursima, kako prirodnim tako i ljudskim. Pojedini Rusi su bogati, to nije iznenađujuće. Znaju li Rusi kako da pravilno raspolažu svojim investicijama, fabrikama i plovilima - vrijeme će pokazati.
Na kraju nam recite i nešto o Rusiji danas. Trebalo bi da se dobro sjećate vremena SSSR-a. Koje je vrijeme, posebno Vama, bilo bolje?
" Volim da živim u svakom vremenu. Bio sam srećan u SSSR-u i srećan sam i sada. Imam ruke, noge, glavu, moji roditelji su živi i zdravi, sin raste, ideje dolaze. Ljudi čitaju moje knjige. Moji roditelji su me naučili da budem srećan u SSSR-u i sada učim mog sina da bude srećan u današnjoj Rusiji.
Ja potičem iz siromašne porodice i moj životni standard se ne mijenja. Živim u stanu iste veličine, putujem kao i ranije, čitam knjige, gledam filmove. Stanje uma ne bi trebalo da zavisi od politike i ekonomije. Nema kapitaliste ili komuniste koji bi me spriječio da budem srećan.
Istorijski eksperiment ...
„Kinezi vole toplotu, tokom vjekova rado su ostvarivali ekspanziju na jug – u Indiju, Australiju, na Filipine – i nikada nijesu težili ka tajgama i tundrama.
Porodice koje su se nastanile u Sibiru mnogo su radile, bogatile se, razmnožavale, međutim, svoju djecu su slale na mjesta s boljim klimatskim uslovima.
U samoj Podnebesnoj zemlji sibirski projekat nikada nije bio naročito popularan; čak i najočajniji i najsiromašniji, čak zadrti avanturisti nijesu željeli da se zauvijek presele u rusku tajgu. Samo privremeno, na pet do sedam godina, kako bi sakupili kapital.
Međutim, glavna i senzacionalna ideja filma bila je ta da se projekat osvajanja Sibira („Pohod na sjever“), smatrao provjerom snaga prije ostvarivanja kolosalnog projekta („Pohod na Mjesec“), proračunatog na sto pedeset godina.
Upravo zbog globalnih kosmičkih migracija u Jakutiji su se podizali gradovi pokriveni providnim kupolama: desetine hiljada kvadratnih kilometara staklenika, milioni kilometara puteva, pogona i fabrika, u kojima se proizvodilo sve, počevši od muzičkih instrumenata, pa sve do raketnog goriva. Sibirska epopeja je bila generalna proba skoka na prirodni zemljin satelit.
Isprobavale su se tehnologije preživljavanja, pripremali su se specijalisti, prebrojavali su se budžeti. Na kraju krajeva na Mjesecu je u hladovini dvjesta stepeni ispod nule, a u Ojmjakonu je zimi minus sedamdeset. Uopšte, moglo se upoređivati. Film je sačuvao ravnotežu političke korektnosti. Kinezi nijesu izgledali kao proračunati mravi, a Rusi kao okrutni besposličari.
Po mišljenju autorskog tima i jedni i drugi su postali punopravni učesnici istorijskog eksperimenta bez presedana. Svaka strana je pratila svoje ciljeve i na kraju krajeva svi su dobili ono što su tražili: jedni su stekli iskustvo, dobili originalna znanja, očeličili se i dobili na vremenu, dok su drugi dobili pare da ih troše i hranu da je žderu“... (Odlomak iz romana „Hlorofilija“ Andreja Rubanova)
Kineska prijetnja ne postoji
Šta su Kinezi u Vašem romanu: radna snaga ili potencijalna prijetnja?
" U suštini nikakva kineska prijetnja ne postoji. Svi ljudi na zemlji, i Srbi, i Kinezi i Rusi - mogu da rade podjednako dobro.
Na primjer, pisac Rubanov proizvodi knjige, bez pomoći Kine, i uskoro će prodati svoje knjige i u Kini, i na Zelenortskim Ostrvima.
Ako znate kako da radite, vi spokojno radite, ne osvrćući se ni na koga.
Ako ne bi bilo Kine, ruski građani bi kupovali robu u Indiji ili u Maleziji. Ideja je u tome da se ne može previše zavisiti od stvari koje čine komšije.
Moramo biti u stanju da nešto uradimo.
Bonus video:
