POP-LITIKA

Jer on govori tiho i nosi psa sa sobom

Ili: Zašto je poziv na obnovu isključivo duhovne sfere života prvi znak da će neko, učtivo rečeno, seksualno opštiti s vašim kranijumom?
99 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 05.11.2011. 10:19h

A sjećate li se onog trilera, razdoblja obnove crnogorske državnosti? Do tog trenutka, ljudski rod se približno tome uzbudio samo jednom – gledajući Emerihov Dan nezavisnosti, u kome stanovnici Zemlje brane ono što se, uslovno rečeno, može nazvati suverenitetom plave tačke u beskraju. Mnogo je novca i truda bilo uloženo u taj estetsko-politički poduhvat. Naravno, ne govorim o ratu sa vanzemaljcima, već o pripremanju terena za “pobjedu Crne Gore”.

Za razliku od Holivuda, koji specijalne efekate rabi da bi dočarao akciju, mi smo svu magiju spektakla potrošili na dramske scene. Govorilo se mnogo, obećavalo još više, tako da je bilo previše iscrpljujuće da bi se našlo snage i za djela. A imalo nam je i po kome doći: zamislite samo proporcionalni odnos priče i akcije u, recimo, filmskoj adaptaciji Gorskog vijenca. Volimo da držimo govore i mi(s)tifikujemo sopstvenu istoriju, što je okej, to svi rade.

Međutim, problem nastaje kada u romantičarskom zanosu ne gledamo samo na prošlost, već se ustremimo i na sadašnjost i budućnost. Zato se naša priča nije završila kao akcioni SF spektakl, već neprestano traje, baš kao i svaka druga sapunjara. Jednostavno takvi smo: kultura koja fetišizuje govorancije, pa smo zato i jaki na riječima a nikakvi na djelu.

No, naša zbilja ima makar jednu sličnost s “fabrikom snova”: specijalni efekti su tu da od prilično banalnih stvari stvore epski događaj

No, naša zbilja ima makar jednu sličnost s “fabrikom snova”: specijalni efekti su tu da od prilično banalnih stvari stvore epski događaj. A sve u politici je takvo – banalno, makar to bio i najčuveniji referendum u ovom dijelu galaksije.

Međutim, kada stvari romantizujete, date im epsku auru, nužno zaglavite u djetinjastoj ideološkoj mistifikaciji u kojoj sve protivrječnosti od naizgled sekundarnog značaja gotovo magično počnu da blijede i uklapaju se u cjelinu. Kod Emeriha je trebalo da dođe do invazije vanzemaljaca da bi statusne razlike nestale, pa su se tako tamnoputa striptizeta i prva dama Sjedinjenih Država uspjele duhovno povezati.

Sa hercegnovske Sinestezije

Kod nas se desilo isto: vanrednost situacije – odnosno njen istorijski značaj “jednom u milijardu godina” – omogućila je ovdašnjoj eliti da nađe zajednički jezik sa onima kojih su se do tog trenutka gnušali, a vjerovatno i koristili kao primjer kojim su plašili sopstvenu djecu.

Dakle, rješavanje državno-pravnog statusa nije nikakvo istorijsko pravo, prirodna nužnost van sfere političkog, već se radi o političkom u najčistijoj formi. Na djelu je poetika antagoniz(a)ma koja ideološki mistifikuje do skora prisutne razlike u društvu.

A njen cilj? Cilj je da aktuelna podjela na “nas” i “njih” dobije smisao. Zato su oba događaja, i kod Emeriha i kod nas, bila prilično banalna – nije posrijedi bila odbrana Zemlje, niti pak obnova crnogorske državnosti, već se čuvao stari, odnosno birao novi gospodar. A kada se šou-program završi, svakodnevni život se nastavlja istim tokom, tako da na tom nivou ni Zemlja ni Crna Gora nisu postale ništa više “naše” nego što su bile prije. Jedino što se promijenilo jeste “naš” vlasnik.

Referendum kao da je označio kraj velikih priča u Crnoj Gori

Referendum kao da je označio kraj velikih priča u Crnoj Gori. Gotovo da više ne postoji osnova po kojoj narod može da se polarizuje na takvom nivou. (Tu je, naravno, ulazak u NATO, ali je taj film nevješto izveden i previše dosadan da bi proizveo ozbiljnije posljedice.) Zato nam je postreferendumska politička stvarnost svedena na poetiku trejlera, u kome se u vješto izmontiranim naznakama daje slika stvari koje tek dolaze.

Međutim, kvaka je u tome da je foršpan konačni proizvod, a obećanje o punokrvnom filmu tek puko opsjenarstvo. Tako je prošle nedjelje Predsjednik Nepobjedive Partije preuzeo ulogu legendarnog Dona Lafontejna i ponudio nam trejler za obnovu vrijednosti. Najava je bila tradicionalno epska: This summer!

Nastavak duhovnog utemeljenja nakon nezavisnosti! Građenje novog sistema vrijednosti! Nova realnost! One man, one desire! In cinemas near you! Moram priznati da je uzbuđenje bilo na nivou, jer sam očekivao da će se govor završiti pokličom: “Long live the new flesh!”

Ako obratimo pažnju na retoriku Nepobjedivog, primijetićemo da se ne radi o pukoj obnovi moralnih vrijednosti, već o građenju novog sistema vrijednosti

Ma koliko ludo zvučalo, iskreno sam se ponadao da je novi strateg vladajuće partije niko drugi do Dejvid Kronenberg. Nije da tu nema logike. Ako uzmemo u obzir seting u kome se odigravaju recentni mu filmovi, poput Nasilničke prošlosti i Istočnih obećanja, nije li dvadesetogodišnje društveno-političko stanje u Crnoj Gori idealan kontekst u kome najveći filozof među rediteljima može oživjeti poetiku svoje rane faze u okvirima trenutnih autorskih preokupacija? Jer, ako obratimo pažnju na retoriku Nepobjedivog, primijetićemo da se ne radi o pukoj obnovi moralnih vrijednosti, već o građenju novog sistema vrijednosti. A kao u svakom dobrom trejleru, nije bilo spojlera koji bi nam rekli o čemu se zapravo radi.

Moja generacija nije uspjela da se snađe ni u ovoj, a već nas uveliko čeka nova realnost. Na svu sreću, mnogi od nas nisu dozvolili da ih obnova moralnih vrijednosti poklopi “odozgo”, već smo se prepustili “horizontalnijim” vidovima socijalizacije. Mnogi od onih koji su u posljednjih dvadesetak godina utočište pronašli u popularnoj kulturi, time su sebi stvorili prostora da sopstvene vrijednosti ne razvijaju po diktatu partije.

Recimo, generacija koja je odrastala devedesetih treba najviše da zahvali videotekama na očuvanju zdravog razuma. Ta stovarišta piratizovanih video-zapisa predstavljala su autentični izvor duhovne hrane nezagađene dnevnom politikom.

Generacija koja je odrastala devedesetih treba najviše da zahvali videotekama na očuvanju zdravog razuma

Nasuprot mentalnoj dijeti na koju su bili osuđeni svi oni koji su učestvovali u političkom životu – bilo aktivno, bilo pasivno kao žrtve kako zavisnih, tako i nezavisnih medija – video-klubovi su vam nudili ono nepojmljivo u Crnoj Gori – treći put. Istorijske podjele utemeljile su binarnu prirodu naše političke i kulturne zbilje. Evo, dovoljno je sjetiti se onih koji su devedesetih zagovarali takozvanu “građansku priču”.

Takvi iz borbe nisu izašli u jednom komadu. Ili su zakačili virus nacionalističke šizofrenije, artikulišući ga kroz kao drugačiju obnovu koja, eto, ne uključuje ekspanziju; ili su razvili raskošan vid paranoje, ne bi li sopstvenom egu dodijelili mjesto koje on zaslužuje – u središtu univerzuma, dakako. Pa ipak, čak i pošto su promijenili pozicije, ostali su zaključani u strukturi “mi/oni”, u kojoj je sopstveni identitet zagarantovan prisustvom protivnika.

A koliko su naši video-rekorderi mogli da budu opasni, pokazuje slučaj takozvanih “video bezobrazluka” (video nasties) u Velikoj Britaniji. Ukratko, “branioci nacionalnog morala” su nasilne (uglavnom, horor) filmove vidjeli kao najopasniju prijetnju moralnom odgoju djece, tako da su igranjem na kartu očuvanja morala uspostavili petnaest godina najstrože cenzure u demokratskom svijetu.

Ovaj lov na vještice započela je ozloglašena Meri Vajthaus, koja je jednom prilikom rat protiv ovih filmova okarakterisala kao “borbu za dušu nacije, za kvalitet britanske kulture”. Njen vokabular se savršeno uklapao u desničarsku populističku agendu: kada je društvo u stanju moralnog raspada, neophodno je jako vođstvo u svakom polju – čak i kulturi.

Moralna regulacija je zapravo aktivno konstruisanje morala, a kao takvo uvijek je u službi aktuelnih centara moći

Posao je, naravno, dovršila vlada Margaret Tačer. Ipak, treba biti svjestan činjenice da je poziv na očuvanje, odnosno obnovu moralnih vrijednosti nije ništa drugo do romantizacija prošlosti u najekstremnijoj formi, jer takva retorika sadašnjost i budućnost gradi na imaginarnom izgubljenom “zlatnom dobu” u kome, navodno, nije bilo problema s kakvim se naše društvo susreće.

U tom smislu, moralna regulacija je zapravo aktivno konstruisanje morala, a kao takvo uvijek je u službi aktuelnih centara moći. Zato i ne čudi što je gotovo cjelokupna politička elita Velike Britanije reagovala kako je reagovala – štitila je vjekovima star poredak. Naime, uplitanje parlamenta u priču o video bezobrazlucima utemeljeno je na tradiciji po kojoj je obrazovana i povlašćena manjina uvijek kadra da prosudi što je prikladno za običnu i polu-obrazovanu većinu.

Iz ove perspektive, širu javnost treba uključiti samo onda kada oni koji vladaju procijene da je došlo vrijeme da se objelodane već donijete odluke. Zvuči poznato, zar ne?

Ozbiljna subverzivna aktivnost

Zanimljivo kako je, u režimu koji je zagovarao strogu neoliberalnu politiku u ekonomiji, država uspjela da zađe u i reguliše sferu privatnog života, da cilj ostvari bez ikakvog otpora. Ma koliko bezazleno zvučalo, čin gledanja u ekran može da se razvije u ozbiljnu subverzivnu aktivnost.

Čak i kada sjedi zavaljen u fotelji, gledalac je aktivan – situira značenje onoga što vidi. A semantika je opasno političko oružje.

Zato su Britanci tako žustro htjeli da uklone neželjene sadržaje iz domova svoje omladine. Ipak, zanimljivo je da većina onih koji su vodili krstaški pohod protiv ovih filmova nikad nije pogledali nijedan od njih. Sama Vajthausova je jednom prilikom rekla da joj ne pada na pamet da to uradi.

A podjele se održavanju neznanjem. Tako i naši “regulatori morala” sude o stvarima koje nikad nisu probali – kao, na primjer, kako izgleda biti s druge strane vlasti. I to ne samo kao opozicija, već kao ubogi građanin i običan čovjek.

Preporučujemo za Vas