‘Nikada nisam pisala o ovoj prigušenoj atmosferi sa Hitroa,’ pomislih dok sam u dugom, tihom redu stajala na jednom od dva glavna londonska aerodroma, čekajući da me puste u zemlju. Ta nijema zmijurina ljudi proteže se i po Getviku; kilometarski red odjednom zanijemjelih putnika, u kojem se umiri i ono dijete što je preplakalo čitav let.
Vidi dijete, nije naivno, kako bukvalno visokopozicionirani - na ‘art-deko’ tronove posjednuti - službenici Njenog Visočanstva sve putnike-namjernike naizgled ovlaš odmjeravaju, istrenirani da nanjuše bilo koji razlog i ne puste te unutra. Svi smo mirni. Svi čekamo. Nema više neodložnih, hitnih sastanaka.
Kada je 1988. godine počela izgradnja tunela ispod Lamanš kanala, mnogi su Englezi bili protiv takvog spajanja Ostrva sa ostatkom Kontinenta.
Ovaj raspust krajem oktobra zove se half-term. Nije to proslavljanje Dana mrtvih, ili Svisvetih; englaska crkva to ne slavi.
I dalje se ulaz u Kraljevstvo čuva kao da je zemlja iza ulaza ‘Ostrvo s blagom’; i dalje se svi tome povinujemo, mada, čim se prođe pasoška kontrola, izvjesno je – nema blaga. Samo Ostrvo.
Vratili smo se sa jednonedjeljnog raspusta. Ovaj raspust krajem oktobra zove se half-term. Nije to proslavljanje Dana mrtvih, ili Svisvetih; englaska crkva to ne slavi.
Nije ni zbog Haloweena, odnosno Noći vještica, mada je preoblačenje u krpe ‘straha i trepeta’ - kako ‘stravu i užas’ nazivaše jedna od mojih gazdarica iz studentskih dana - omiljena engleska zabava. Jednostavno, to je, zaista potreban, predah nakon prvih četrdeset dana nove školske godine.
Ma, ni naspavali se nismo, ni povratili od zimskog pomjeranja sata i već vidno kraćeg dana, a osvanuo je još jedan ‘na-nacionalnom-nivou-histeričan’ ponedjeljak nakon oktobarskog raspusta.
Morala sam je iskaliti na nekome ili nečemu priručnom, da me ne bi u prah pretvorila. Srećom po djecu i vozača Indijca, brzo se ukazao (bezopasni) poligon za pražnjenje
Kasnio nam je prevoz do voza, pa sa djecom uskočih u prvi ‘minicab’ koji mi se stvorio ispred očiju, a vozača zamolih da nas vozi sve do sinove škole. Neplanirani trošak i ‘brži-smo-kad-stojimo’ ritam kretanja po cesti, probudiše u meni samoraspirujuću vrstu neurose balcanice.
Morala sam je iskaliti na nekome ili nečemu priručnom, da me ne bi u prah pretvorila. Srećom po djecu i vozača Indijca, brzo se ukazao (bezopasni) poligon za pražnjenje.
Na Capital radiju, koji prati stanje na cestama, povela se rasprava oko toga da li treba ukinuti proslavljanje Haloweena; odnosno, treba li, barem ove godine, zbog gradskih nereda od ljetos, ljudima zabraniti da svoja (prava?) lica sakrivaju pod maskama? Tu sam već počela duboko disati. Sin je znao da spremam monolog. Vrtio je glavom, ali uzalud.
Kada je voditelj sa radija ispričao svoju priču, bujicu prezira koja je potekla iz mene više niko nije mogao zaustaviti, pa ni rod najrođeniji. A sažeta voditeljeva priča glasi:
Prošloga je Haloweena vrli voditelj Capitol radija na ulicu izveo svoja dva sina i psa.
U jednom je trenutku mlađem voditeljevom sinu maska potpuno prekrila oči, te je dječak snažno udario glavom o stub ulične rasvjete, toliko snažno da se srušio na- sred ulice.
U jednom je trenutku mlađem voditeljevom sinu maska potpuno prekrila oči, te je dječak snažno udario glavom o stub ulične rasvjete, toliko snažno da se srušio na- sred ulice.
Njegov je otac pozvao suprugu koja je došla po mlađeg sina i odvela ga u Hitnu, a on (radio-voditelj), stariji sin i pas, nastavili su svoju maskiranu šetnju gradom! Kao da se ništa nije dogodilo!
Tu iz mene probi bujica; ali, ne samo iz mene, već i iz Indijca koji nas je vozio.
‘Idiote! Idiote!’ povikasmo nas dvoje prema radiju i voditelju. ‘Pa, ti nisi normalan, čovječe! Sin ti ranjen u glavu, a ti nastavljaš maskaradu!’
‘Idiote! Idiote!’ povikasmo nas dvoje prema radiju i voditelju. ‘Pa, ti nisi normalan, čovječe! Sin ti ranjen u glavu, a ti nastavljaš maskaradu!’
Ali kako? Voditeljeva se priča nastavila incidentom sa psom, koji se, tokom dalje šetnje, toliko isprepadao od mase zamaskiranih ljudi, da se oteo sa povodca i dao u bijeg, ali ga je, dok je, jadan, bježao preko ulice, pregazio autobus!
‘Idiote! Idiote!’ vikali smo opet Indijac i ja u radio.
Nastavak i, ne sumnjam, veličanstveno-tragični kraj priče, nismo čuli ni Indijac ni ja, jer započesmo monologe koji dovedoše do istog zaključka: nikada, nikada nećemo svojoj djeci dopustiti da lutaju gradom po jesenjem mraku, maskirani u mrtvace ili vještice, okruženi gomilom - u najmanju ruku – pijanih zombija.
Popodne, kada uzeh kćerku iz škole, ona mi naredi da se prerušim u nešto - ona će, reče, u crnu mačku - pa da zajedno idemo po zgradurini i tražimo slatkiše.
Zato što odavno nisu imali rat na svojoj teritoriji, zaključili smo. Složili smo se i da su i Haloween i Valentinovo samo prevare da se ljudima uzme još para, nakon što su Božić, Uskrs i Nova godina umjesto prazničnih predaha postali zamke konzumerizma.
Hod pod maskama ipak nije zabranjen ni ove godine.
Popodne, kada uzeh kćerku iz škole, ona mi naredi da se prerušim u nešto - ona će, reče, u crnu mačku - pa da zajedno idemo po zgradurini i tražimo slatkiše. Borila sam se protiv njene naredbe, nije da nisam. Ali, najmlađa je od nas, uporna, slatka.
Pristala sam. Stručno je po ulaznim vratima polijepila vatu (paučina), odnekud izvukla gumenog šišmiša i stalak za olovke u obliku bundeve; ja sam se prerušila u vješticu. Svakoj je ženi koja ima i jednu malu crnu haljinu, i crni krejon, najlakše prerušiti se u vješticu.
U holu zgradurine sretosmo susjedu-majku Koreanku, i njene dvije kćerke. Udružene, krenusmo u halovinisanje po stanovima, kako bi se to na crnogorskom moglo nazvati. Koreanka mi je odmah rekla da idemo u zapadni blok zgradurine jer to je ‘veri spešal blok, veri rič pipl’.
‘Ma, koga briga za to?’ odgovori Koreanka. ‘Ja poznajem svakog u ovoj zgradi. Idemo da razgledamo stanove.’
‘Ma, koga briga za to?’ odgovori Koreanka. ‘Ja poznajem svakog u ovoj zgradi. Idemo da razgledamo stanove.’
Tri sata kasnije, dok sam umorne noge trljala kremom ‘od sjevernoatlanskih ljuskara’ koja ‘otključava zglobove i opušta mišiće’, a koju mi je u vještičju korpu, umjesto slatkiša, ubacila komšinica iz apartmana 35, shvatila sam zašto Londonci vole Haloween: to je idealna prilika za obilazak komšiluka.
Kako bih, recimo, ja inače upoznala sve te likove iz zgradurine? Oni većinom iz stanova siđu u garažu, uđu u auto, odvezu se negdje, pa se istim putem i vrate domu svom. Ovako sam im banula pravo u njihove ludo uređene životne prostore.
Art dealer sa odbjeglom ženom i anoreksičnom kćerkom koja kupuje slatkiše da bi gledala druge ljude kako ih srećno jedu; gay par iz Hong Konga sa usvojenom prelijepom kćerkom i četiri stana spojena u jedan, nalik svemirskoj osmatračnici; Kinezi koji su kupili pravo da na sedmom spratu imaju stan broj 88, jer to je najsrećniji broj, a vlasniku su pravog stana 88 platili da postane ‘A8’; skupina mladih profesionalaca zaposlenih u Appleu; Talijan koga niko ne može natpričati dok ga na Iphone nije pozvala – Mamma; neki Englezi koji su nam dali kreme; grupa ili šira porodica Amerikanaca koji su ujutru rano putovali u LA, od kojih nečija gospođa majka sakuplja antičke ili rijetke minijaturne pepeljare, a mislim da je jedan od njih, onaj sa naočarima sa žućkastim staklima bio Robert Downey Jr.; gola komšinica koja stavlja djevojčicama po funtu u ručice…
Ili, kao što je Noć vještica sumirala moja kćerka: ‘Ovo mi je najomiljeniji praznik,’ rekla je, ‘zato što idemo ljudima u goste.’
Pa još maskirani.
Bonus video:
