PISMO IZ PARIZA

Omaž Gertrudi Stajn i njenoj porodici: Mecene avangarde

Početkom dvadestog vijeka četvoro mladih Amerikanaca – Stajnovi nastanjuju se u Parizu
90 pregleda 1 komentar(a)
Ažurirano: 29.10.2011. 16:43h

Francuzi su majstori za odavanje omaža ljudima koji su ih na neki način zadužili. Ovdje se radi o izložbi posvećenoj Gertrudi Stajn i njenoj braći.

Početkom dvadestog vijeka četvoro mladih Amerikanaca – Stajnovi (dva brata – Leo i Mikael, sa ženom Sarom, i sestra – Gertruda – kasnije poznata spisateljica), nastanjuju se u Parizu.

Oni će za dvije decenije sastaviti tako izuzetnu i bogatu kolekciju slika moderne umjetnosti (Pikaso, Matis, Sezan, Huan Gris, Renoar, Dega...) da će ih ona toliko proslaviti da im danas Francuska otvara širom vrata velikom izložbom – pod nazivom – “Matis, Sezan, Pikaso...: Avantura Stajnovih”.

Radi se o obrazovanoj kosmopolitskoj porodici Jevreja iz Bavarske, nastanjenoj u San Francisku

I ako ta blistava izložba pokazuje oko dvjesta prvoklasnih djela pomenutih velikana, ona je zapravo posvećena Stajnovima.

Život u središtu umjetnosti

Radi se o obrazovanoj kosmopolitskoj porodici Jevreja iz Bavarske, nastanjenoj u San Francisku, koja voli i zna da cijeni umjetnost i koju privlači Evropa (gdje su boravili kao djeca). U Pariz dolaze 1900. na Svjetsku izložbu.

Pošto bi ih dočekali – Leo s izvjesnim uvodnim govorom, ili Gertruda, sa mnogo manje riječi, posjetilac bi se našao usred izuzetnih djela

Zatim obilaze Italiju gdje Leo, likovni kritičar i esteta, prvi put vidi Matisove slike kod američkih trgovaca. On ga oduševljava te kupuje prvu njegovu sliku, “Ženu sa šeširom” za 500 franaka.

Najzad se Leo i Gertruda odlučuju za Pariz gdje se nastanjuju 1903. u ulici Fleris, broj 27, a stariji brat Mikael, sa ženom Sarom, se useljava u Ulicu Madam, broj 2. Oba stana su pokraj Luksemburškog parka. To je centar Latinskog kvarta i intelektualne sredine.

Zašto su Stajnovi tada izabrali Pariz? Zato što je to centar umjetnosti u kome galerije niču velikom brzinom. Nijesu oni milijarderi, ali nijesu ni siromašni. Imaju dovoljno sredstava koja im je obezbijedio otac da mogu da kupe djela od avangardnih slikara koji su u to vrijeme predmet oštrih kritika.

Nastalo je nadmetanje za prvenstvo: čija će slika biti najsnažnija i zauzeti najbolje mjesto u tom salonu

Oni tako pomažu slikare koji su tek na pomolu i počinju da ih pokazuju i promovišu u svojim stanovima. S uvećanjem kolekcije, braća i sestra počinju da primaju goste. Tako je nastao salon subotom uveče kod Stajnovih za koji je neko rekao da je najslavniji salon u Evropi.

Ako ste iz svijeta umjetnosti ili literature, posjeta tom salonu je obavezna. To je kao neka ritualna inicijacija. Pošto bi ih dočekali – Leo s izvjesnim uvodnim govorom, ili Gertruda, sa mnogo manje riječi, posjetilac bi se našao usred izuzetnih djela: Sezanovim jabukama, kupačicama, portretima (Dama sa šeširom), Bonarom (Odmaranje - erotsko djelo), Gogenom, Maneom… Sva moderna umjetnost bila je na tim zidovima!

Svi moderni umjetnici se tu sastaju. Tu su se prvi put sreli Pikaso i Sezan. Nastalo je nadmetanje za prvenstvo: čija će slika biti najsnažnija i zauzeti najbolje mjesto u tom salonu.

Pikaso tada slika portrete Gertrude i Lea, Sezan - Mikaela i Sare. Među njima se razvija duboko prijateljstvo. Kod njih se on osjeća kao kod svoje kuće. Sara ga obožava. Oni će se dopisivati do kraja života.

Prijateljstvo sa Pikasom

Da bi se dobila predstava o bogatstvu te kolekcije treba samo spomenuti da su Stajnovi od 1905. do 1920. godine posjedovali 180 djela Matisa i Pikasa! Fotografije koje su takođe izložene, svjedoče o prisustvu djela Manea, Renoara, Gogena, Dega, Valotona i Mangena.

Oni nijesu bili samo prosvijećeni agitatori kulture nego i mecene jedne bogate avangarde koja je ovdje pokazana u svem svom sjaju

Mnoga od njih su takođe na toj izložbi. Poslije Sezanove smrti, Pikaso je glavni. On i Gertruda postaju veliki prijatelji. Pikaso slika njen čuveni portret za koji mu ona pozira u oko devedeset seansi!

Tako to biva u životu - paradoks: ako nekoga puno hvalite i promovišete, činite da postane poznat, on će vam izmaći. Tako je bilo i sa Stajnovima. Umjetnici koje su toliko hvalili i popularizovali, postali su toliko slavni da ih Stajnovi više nijesu mogli kupovati.

Oni nijesu bili samo prosvijećeni agitatori kulture nego i mecene jedne bogate avangarde koja je ovdje pokazana u svem svom sjaju. Pored mnogobrojnih portreta i skulptori su ovjekovječili Gertrudu za života sa nekoliko izvanrednih skulptura.

Gertruda je umrla od raka i sahranjena na Per-Lašezu. Gertrudin spomenik se nalazi u Njujorku u parku Brajant.

Uz izložbu su predviđena predavanja o Gertrudi: Kolekcija Stajnovih: otkrivanje moderne umjetnosti; Književni portet Gertrude Stajn; Gertruda i Alisa; Stajnovi i Alber Barns; Gertruda Stajn i avangarda. Kolokvijum: Gertruda Stajn i umjetnosti.

Tvorac termina “izgubljena generacija”

Gertruda je bila književnica. Njena poezija i proza su bile usmjerene na evropsku avangardu kojoj je željela da prenese američki duh, kolorit, sklad misli i usmeni govor - ali koji nikada u Evropi nije našao šire čitalačko priznanje.

U periodu između dva rata Gertruda postaje priznata spisateljica eksperimentalne literature. Njena knjiga “Amerikanci Amerike” objavljena je u Parizu 1925. To je ogromna knjiga (1000 strana) teškog prilaza.

Sakupljala je radove Pikasa, Braka, Šagala, Modiljanija i podržavala umjetnike Pariske škole

Gertruda stiče veliku popularnost po objavljivanju knjige “Autobiografija Alise B. Toklas”, 1933. godine. Ta je knjiga imala mnogo izdanja i prevođena je na mnoge jezike. Ona joj je obezbijedila pristojni dohodak. Alisa Toklas je bila njena saputnica.

Gertrudi pripada izraz “izgubljena generacija” (koji je Hemingvej iskoristio kao moto u svom romanu “Sunce se ponovo rađa”), koji se odnosi na američke pisce u egzilu (Hemingvej, Dos Pasos, Tomas Eliot, F. S. Ficdžerald i dr.) i koji je usvojen poslije rata od strane pisaca koji su u svojim djelima izrazili razočarenje u savremenu civilizaciju, pesimizam i gubljenje ideala.

Taj salon su posjećivali: Apoliner, Pikabija, Dišan, Man Rej, Huan Gris, Šervud Anderson, Brak, Hemingvej i Ficdžerald, Šagal, Modiljani, Vajdl, Maks Žakob... Gertruda je sakupljala i popularizovala najnoviju umjetnost, osobito kubizam, zbog čega se razišla sa bratom Leom.

Sakupljala je radove Pikasa, Braka, Šagala, Modiljanija i podržavala umjetnike Pariske škole. Bila je u prijateljskim odnosima i dugo se dopisivala sa Matisom i Pikasom, sa Maksom Žakobom, Hemingvejem, Ficdžeraldom, Vajdlom...