Calvin: "People don't realize what a burden it is being a genius like me. It's not easy having a mind that operates on a higher plane than everyone else's! People just refuse to see that I'm the crux of all history, a boy of destiny!"
Hobbes: "I suppose one could recognize a boy of destiny by his planet-and-star underpants."
Calvin: "Another trenchant comment by a jealous lesser intellect."
Bill Watterson, Calvin & Hobbes
Pitate me zašto ne pišem o "svjetskoj arhitekturi" - i zašto sam "razvalio", kako kažete, po Cetinju i Dvorskom trgu - pa onda malo oko Ulcinja i konkursa za hotelski kompleks na Rtu Ratislava - pa opet "razvaljivanje" po Cetinju i konkursu za Trg umjetnika - kao da je Cetinje "centar od svijeta".
Cetinje jeste centar od svijeta! - to je neosporno - a što se tiče ostaloga, vidjeću što mogu da učinim... mada ništa ne obećavam.
Ako mene pitate - problem nelegalne gradnje u Turskoj - u kontekstu razornog zemljotresa - magnitude 7,2 - dakle po Rihteru! - koji je prošle nedjelje pogodio pokrajinu Van na zapadu te zemlje, na samoj granici sa Iranom - jednako je "svjetska arhitektura"
Hajde da, za početak, preformulišemo prvi dio pitanja - zašto ne pišem o recentnim dešavanjima na internacionalnoj arhitektonskoj sceni? - tako bi trebalo da glasi taj dio pitanja - jer je, u principu, sintagma "svjetska arhitektura" definitivno preširoka - što će reći da povlači za sobom mogostruka značenja - značenjski je polivalentna dakle - a u suštini ne znači ništa - ama baš ništa.
Ako mene pitate - problem nelegalne gradnje u Turskoj - u kontekstu razornog zemljotresa - magnitude 7,2 - dakle po Rihteru! - koji je prošle nedjelje pogodio pokrajinu Van na zapadu te zemlje, na samoj granici sa Iranom - jednako je "svjetska arhitektura", koliko i odluka cijenjenog žirija Stirlingove nagrade (Stirling Prize - najprestižnija arhitektonska godišnja nagrada u Velikoj Britaniji, dodjeljuje je RIBA - Royal Institute of British Architects) da ove godine, kao i prošle, slavom ovjenča gospođu Zahu Hadid.
U kontekstu dešavanja na crnogorskoj arhitektonskoj sceni - i uopšte u crnogorskom društvu - za nijansu je ipak interesantnija, čini mi se, izjava gospodina Ahmeta Metea Isikare (Ahmet Mete Isikara), čelnika turske Državne kancelarije za pripravnost u slučaju prirodnih katastrofa - koji kaže da u pokrajini Van "nije ubijao zemljotres - ubijala je nelegalna gradnja" - od izjave gospođe Anđele Brejdi (Angela Brady), predsjednice RIBA, povodom odluke da se Stirling dodijeli gospođi Hadid.
"Akademija Evelin Grejs (The Evelyn Grace Academy - objekat Zahe Hadid nagrađen Stirlingom) predstavlja jedinstven primjer što se može postići", kaže gospođa Brejdi, "kada pažljivo investiramo u izgradnju dobro projektovane školske zgrade.
"Da li je ovo pravo vrijeme da se slave tvrđave finansirane od strane platežno sposobnih institucija i pojedinaca"
Rezultat - visoko imaginativna, uzbudljiva zgrada akademije, koja daje do znanja studentima, osoblju i lokalnom stanovništvu da oni jesu ljudi koji zaslužuju poštovanje - zapravo je primjer kako bi svaka škola trebalo da izgleda i kako bi mogla da izgleda.
Izvanredan dizajn, ekspertski postavljen na izrazito skučenoj lokaciji, slavi činjenicu da je ta škola specijalizirana za sportske aktivnosti - i to strukturom, dramom, kao i otvorenošću - tako da je participacija studenata očigledna, bez obzira na uvrtanje (zidova - op.a.) i krivudanje (hodnika - op.a)".
Akademija “Evelin Grejs” je, vjerovali ili ne, prvi objekat Zahe Hadid realizovan na tlu Britanije - stoga je ovogodišnji Stirling, drugi u nizu - prošle godine je dobila Stirlinga za MAXXI u Rimu - jednostavno nije mogao mimoići, sva je prilika.
"Hadid je dala vrijedan doprinos u prošlosti", piše Oliver Vejnrajt (Oliver Wainwright), jedan od urednika magazina Building Design, "ali Akademija “Evelin Grejs” je vjerovatno njena najgluplja (clunkiest - u originalu) zgrada do sada, monumentalna šupa s apliciranim stajlingom i agresivnom razmetljivošću super-jahte.
Da li je ovo pravo vrijeme da se slave tvrđave finansirane od strane platežno sposobnih institucija i pojedinaca, kad naša Vlada sistematski rastura sve što ima veze sa budućnošću zgrada namijenjenih edukaciji?
Vrišteći dizajn, neadekvatno postavljen na sam vrh golog brda, slavi činjenicu da je u Crnoj Gori sve, ama baš sve moguće
Naravno da bi škola Sendal Magna (Sandal Magna) u Vejkfildu (Wakefield) Sare Viglsvort (Sarah Wigglesworth) bila daleko ubjedljiviji takmac u trci za nagradu (da je kojim slučajem nominovana - op.a.)".
OK - recimo da postoji Arhitektonski institut Crne Gore - AICG - kao što ne postoji, a mali su izgledi da će u skorije vrijeme biti osnovan - i da svake godine dodjeljuje prestižnu nagradu za izvedeno arhitektonsko djelo - kao što ne dodjeljuje, niti postoje izgledi da će se u skorije vrijeme u Crnoj Gori dodjeljivati bilo kakva nagrada za arhitekturu - nagradu za djelovanje na polju arhitektonske kritike bolje da ne pominjem.
E sad, možete li da zamislite kako bi izgledalo obrazloženje predsjednika tog nepostojećeg instituta povodom odluke nekog imaginarnog žirija da se ta nagrada što spada u domene naučne fantastike - ove godine dodijeli... cijenjenom autoru objekta Kontrolno-mjernog centra u Podgorici?
"Kontrolno-mjerni centar na Dajbabskoj Gori, projekat arhitekte... ne želim da mu pomenem ime, jer sam ubijeđen da ovaj objekat neće biti prezentovan u njegovoj monografiji, ako ikada bude napravljena... predstavlja jedinstven primjer što se može postići", rekao bi taj nepostojeći predsjednik nepostojećeg instituta, "kada ne investiramo u gradnju škola, ili studentskih domova, ili socijalnih stanova, ili bolnica, nego bacamo novac kroz prozor, tj. kada kapom i šakom, dakle nemilice, investiramo u nešto što je projektovano isključivo u skladu sa arhetipskom crnogorskom sklonošću ka bacanju državnog novca kroz prozor - pravo u džepove srećnih pojedinaca, nećemo ih imenovati ovom prilikom.
Amin... povjerovaću u ovo kad čudo na Dajbabskoj gori osvane na stranicama Orisa
Rezultat - falusno-fantazmagorična arhitektonska misterija, koja ne liči ni na što i koja otvoreno daje do znanja korisnicima radio-difuznih usluga, tj. građanima vaskolike Crne Gore, da ih niko od nadležnih niti poštuje, niti cijeni - zapravo je primjer kako objekat Kontrolno-mjernog centra ne bi smio da izgleda - da je pameti i sreće junačke u ovoj nesrećnoj državi.
Vrišteći dizajn, neadekvatno postavljen na sam vrh golog brda, slavi činjenicu da je u Crnoj Gori sve, ama baš sve moguće - i da građani, uključujući i studente - apsolutno ne participiraju u donošenju bilo kakvih odluka i da im apsolutno ne pada na pamet da bilo što svrsishodno preduzmu po tom pitanju u skorijoj budućnosti".
Nije šala - činjenica je da su drugari bacili 6 i kusur miliona da bi se podiglo ono čudo na Dajbabskoj gori - od 10 do 20 puta više nego što je bilo neophodno da bi se, kako tvrde upućeni u problematiku, podigao objekat i kupila oprema za obavljanje poslova nadzora i kontrole radio-frekvencijskog spektra.
"Osim što u tehničko-tehnološkom pogledu GKMC predstavlja i poštuje najsavremenije standarde iz ove oblasti", piše, između ostalog, u Saopštenju za medije iza kojega stoji Agencija za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost, saopštenju koje je datirano na 8. oktobar tekuće godine, "Agencija se trudila da i u arhitektonsko-građevinskom smislu isti bude jedinstven i da sa savremenim estetskim izgledom bude prepoznatljiv ne samo u Crnoj Gori već i u okruženju, kao sinonim jedne nove moderne Crne Gore koja ubrzanim koracima svakim danom je sve bliža članstvu u Evropskoj Uniji".
Nakon što je izglasan zakon, građevinske firme su osnovale svoje vlastite firme za nadzor i kontrolu, tako da su te firme kontrolisale građevine firmi koje su ih i inače plaćale
Amin... povjerovaću u ovo kad čudo na Dajbabskoj gori osvane na stranicama Orisa - jer uredništvo tog hrvatskog časopisa za arhitekturu i kulturu ipak zna ponešto o evropskoj i svjetskoj arhitekturi... nego da se mi vratimo zemljotresu u Turskoj - to je, kao što rekoh, za nijansu interesantnija tema.
Ako je suditi na osnovu napisa u turskim novinama - prenijetim u britanskim novinama koje redovno prelistavam na Internetu - mnoge zgrade su pale jer nisu bile projektovane u skladu sa propisima, ili su bile građene od znatno slabijeg, a samim tim i jeftinijeg betona od onog koji je trebalo primijeniti.
Pominje se i stambena sedmospratnica koja se srušila - i odnijela veliki broj života - zato što su u prizemlju bili uklonjeni potporni stubovi predviđeni projektom - iz razloga oslobađanja dodatnog prostora za izlaganje automobila - jer se vlasnik građevinske firme koja je izvodila radove, pored stanogradnje, bavio i prodajom luksuznih automobila.
Elem, nakon kud i kamo razornijeg zemljotresa koji je pogodio sjeverozapadnu Tursku 1999. godine - i odnio više od 17.000 života - Vlada je donijela čitav set zakona o građevinskom nadzoru i inspekciji, propisujući da javne kontole obavljaju privatne firme.
Nažalost, zakon je primjenjen tek u par pilot slučajeva, u par pilot pokrajina - ali ne i u pokrajini Van - mada je najavljeno da će biti primjenjivan - od naredne godine.
Ipak, javni prostor se u Istanbulu i dalje nemilice prodaje diveloperima
Ideja o privatnim inspekcijama nema budućnost, naravno. Nakon što je izglasan zakon, građevinske firme su osnovale svoje vlastite firme za nadzor i kontrolu, tako da su te firme kontrolisale građevine firmi koje su ih i inače plaćale - dakle, građevinske firme su držale, što se ono kaže, i pogaču i nož - tako da se desilo da su nezavisne firme koje su pošteno - po slovu zakona - obavljale poslove nadzora i kontrole - preko noći ostale bez posla.
Ako uzmemo u obzir da se Istanbul nalazi u blizini velikog, aktivnog tektonskog rasjeda - te da je jedna nezavisna Vladina komisija 2008. godine ustanovila da barem 90 posto građevina u tom gradu ne bi izdržalo razorni zemljotres poput onog iz 1999. godine - jedna od najvažnijih stvari koje se sugerišu kako bi se minimizirale žrtve potencijalnog zemljotresa je što veći javni, tj. otvoreni prostor između zgrada - kako bi spasilačke službe lakše mogle da priđu ruševinama u prvim satima nakon zemljotresa - kada su šanse za izvlačenje živih iz ruševina najveće.
Ipak, javni prostor se u Istanbulu i dalje nemilice prodaje diveloperima - koji na njemu neometano podižu zgrade substandardnih statičkih karakteristika.
Toliko o tome - paralele povucite sami - ako ste uopšte raspoloženi za povlačenje paralela.
Bonus video:
